autor:

_upozorenje:

*velika opasnost od patetičnog

**ovaj tekst je imao i ima namjeru da Vas pozove na Povorku ponosa 15.06.2013. u 14h na Trg žrtava fašizma da se te žrtve više nikada ne bi ponovile.

U suštini je to jadno: TRAŽITI PRAVO NA JEDNAKOST. Osjećam se kao neki klinac, štreber, koji se žali učiteljici (državi, za potrebe priče) što ga netko šikanira (polupismeni ogromni fašistički div), jer se ne može sam obraniti. A učiteljica se podsmjehuje, a ja još uz sve to i nemam roditelje koji će me obraniti, zastupati. Dodatak: NIKADA IH NISMO NI IMALI (JA -VI:ista relacija, isto; za potrebe ove priče).

Dakle: MI SMO KAO MALI, RUŽNJIKAVI, NEJAKI ŠTREBER kojeg se šikanira. MI – koji se više ne znamo obraniti.  MI – koji smo informirani da možda i nećemo moći biti obranjeni. MI.

…Ne znam, treba li potratiti život na poravnavanje ove krive Drine? Koji se napredak doista dogodio da nas je toliko ohrabrio? Trebaju li mrvice u ogromnim vremenskim razmacima biti ohrabrenje?Koliko dugo čekati?

Zašto kao zajednica ne tražimo kolektivni azil (je li to moguće?). Azil za Obećanu zemlju novog kova (Nizozemske, Švicarske, Švedske). Zemlju u kojoj se neće događati ovakvi razgovori kojima moramo svjedočiti u zadnje vrijeme. Zemlju u kojoj ćemo raditi i zaraditi. Hodati zagrljeni s kim god nam padne na pamet (ili na ruku). Opraviti se, obespraviti se. Naprosto – to moći.

Ne zavaravajmo se – one postoje.

Dok sam planirao ovaj tekst: nisam više znao kome se obraćam. Ne znam ni sada. Tko čita u ovoj zemlji? Kome je stalo? U što ljudi više vjeruju?

Osjećam poniženje i nelagodu što moram negdje tiho, negdje glasno opet iznova tražiti pravdu. Dosta mi je ovih izvanrednih stanja. Ove Zemlje koja ta stanja dopušta. Dosta mi je muke u želucu na dan Ponosa kada postoji šansa da dobijemo kamen u glavu, molotovljev koktel, prijezirni pogled. Dosta mi je tih i takvih šansi. Dosta mi je da nas je tako malo.

Dosta mi je da dok hodamo, on i ja, ona i ja, da se svako malo panično okrenem, ukoliko me On/a uhvati za ruku i/ili poljubi. Ne nužno iz nužde, već iz navike pa onda opet nužde pa onda opet navike.Ne samo da mi je muka od te panike nego mi je muka i od straha koji je svaki dan, iznova – iščekuje.

Dosta mi je da mi je dosta.

Dosta mi je da mi je većina prijatelja oboljelo od meteoropatije, da vjeruju u zakulisne igre jer one jedino objašnjavaju apsurd, ovu glupost. Dosta mi je ideje zdravlja, normalnosti, etičnosti. Svih tih koncepata koji nikako da dođu na svoje.

Prije svega – dosta mi je fašista. Tog njihovog tijela, te njihove misli, tog hodajućeg karcinoma. Dosta mi je da ih demokratska ideja, taj usrani demokratski pokušaj toliko dopušta. Dosta mi je da su dopušteni pod rubrikom „različitosti“. Dosta mi je.

Nisam htio napisati ovako frustrirani tekst, ali eto ga – tu je. Tu je, u ime što stvarnijeg opisivanja – stvarnosti. Moje, možda vaše. Nemojte zamjeriti. Svakojaka borba protiv fašizma je mučna, pa i ova, naizgled – kozmetička. Vidimo se na Prajdu.