autor:

Intervju: Dorino Manzin

Razgovarao: Gordan Bosanac

 

---

 

Dobro, što ima novoga Dorino?
Ima svega i svačega…. ha ha  ha ha

Što sad radiš? Možda da kažeš gdje se sad nalazimo?
A-ha. Nalazimo se u jednoj prostoriji u jednom Centru u kojemu ja držim nekakve seminare, neka predavanja itd., tj. tečajeve hindskog jezika i sanskrta. Time se bavim baš onako, iz gušta. Inače sam na OTV-u i dalje vodim emisiju čiji sam sadržaj proširio…Ali u stvari najviše radim na samome sebi. Nakon dugo godina intenzivnog aktivizma sam odlučio nekako više krenuti iz početka, znači od sebe.

Što to znači da radiš na sebi? Meditiraš? Ili što?
Mogu reći da sam jedan dio svog života posvetio samo aktivizmu. U to doba sam sve stavio na čekanje sve: moj prijašnji rad u novinama, studij sam stavio na čekanje, ali i ovo „bavljenje alternativom“ sam također stavio na čekanje jer aktivizam je puno tražio. Možda to nekom zvuči čudno ali ja sam se u ono vrijeme osjećao kao nekakav ministar kojeg non-stop netko za nešto zove. To je bilo nevjerojatno. Od stvari kojima smo se primarno ozbiljno bavili: prevencija HIV-a, Pride, obiteljsko  zakonodavstvo, do onoga u stilu „evo izašao je gay imenik pa vas molim komentar“, pa druga, pa treća, pa peta tema, tako da takav život nije ostavljao puno vremena za bilo što drugo.

To današnja javnost možda ni ne zna da si ti bio jedna od medijski najeksponiranijih osoba tamo 2002/3 godine. Možeš nam dočarati atmosferu za one čitatelje koji te nisu poznavali iz te faze kako je to sve izgledalo? Kakva sjećanja imaš na ta vremena?
Sjećanja su zapravo dobra. Imam stvarno osjećaj da smo mi, bez ikakvih sad pretenzija, napravili nešto povijesno. Doista sam se tako osjećao. Novinari su nas non-stop zvali. Počeli su nas uvažavati kao ravnopravni subjekt. Do jučer je praktički homoseksualnost bila nešto nezamislivo, nekakav teški tabu. I onda se odjednom nalazimo u zgradi Sabora i pregovaramo o obiteljskom zakonodavstvu. Dakle s jedne strane jedna vrlo shizofrena situacija. S druge strane, svi su me pitali kako se osjećam u sigurnosnom smislu i tu treba reći da što si eksponiraniji to si zapravo zaštićeniji. Osim nekih malih sitnih incidenata…

…misliš one cigle u tvom prozoru?
..da, te cigle, ništa drugo se zapravo spektakularno nije desilo. Ništa loše. Štoviše čak sam imao i takvih situacija da sam šetao ulicom pa su mi skinsi čestitali na hrabrosti. To je bilo na moru, na otoku Ugljanu. Zaustavili su me i pitali me da li sam ja ja. Ja im kažem da jesam i jedan mi kaže: inače ne volimo pedere ali ti si ok.

Tako ti je i Mirko Filipović u intervjuu za queer.hr čestitao na hrabrosti.
Da, da. Moram reći da sam i ja njega doživljavao uvijek vrlo pozitivno jer sam mislio da je i on isto na neki način stigmatiziran zbog posla kojim se bavi. Jer svi ljudi kažu da ako se baviš nekakvim takvim grubim sportom da si naprosto nekakav kreten ili glupan ili ovako nešto…što je čista stigma i zapravo nije u redu da se tako čovjeka stigmatizira. Meni je Mirko skroz ok.

Da li si ikada prebrojao intervjue koje si dao tih dana?
Vodio sam osobni press clipping i na kraju su ispala tri debela fascikla i čitav niz video kazete, audio snimki itd. Jako puno…Ne znam točan broj.

A kada si dao zadnji intervju, prije ovoga danas vezanog uz tvoj gay aktivizam?
Nedavno sam na nagovor urednice HTV-a došao u emisiju koja se bavila tim temama. Svi su rekli: što je sad ovo, povratak Dorina Manzina? A zapravo nije bio povratak nego sam samo došao jer mi je žena rekla da nema sugovornika, i zamolila me da dođem. To je bila emisija o zdravlju a razgovarali smo o tome kako se seksualne manjine osjećaju u obitelji. Bila su pitanja u stilu treba li priznati roditeljima ili ne i kako priznati itd. To je bilo prije možda pola godine. A prije toga čini mi se da je bilo 2007. kada smo obilježavali dan protiv homofobije.

Dakle zadnjih nekoliko godini nisi više u gay aktivizmu. Radiš neke druge stvari ali ja imam osjećaj da kada netko kaže Dorino Manzin da se taj „pojam“ povezuje sa gay aktivizmom. Kao da si postao neka vrsta institucije. Prilaze li ti ljudi na cesti i dalje kao gay osobi ili te sada gledaju kroz neke druge identitete?
Sada mi više prilaze zbog tog nekog medijskog angažmana koji imam na OTV-u. Nešto u stilu: joj jel biste vi možda mogli mene pozvat u vašu emisiju pa da ja kažem što ja mislim  i sl. Neki me tu i tamo još prepoznaju kao gay Dorina ali manje.

Počeci i istup u javnost - napisao sam mami pismo od 14 stranica

Da se još malo vratimo u „ona vremena“. Sjećam se kako smo u prostorima tadašnje antiratne kampanje Hrvatske imali jedan od inicijalnih sastanaka o osnivanju Iskoraka. Ako se dobro sjećam to je bilo 2001. godine kada smo počeli pričati o osnivanju udruge.
Da, to je bio deveti i deseti mjesec 2001.

E, i onda se postavilo pitanje hoće li Iskorak djelovati javno ili ćemo raditi „off the record“. Sjećam se kako smo sjedili u krug i u stvari nitko tada nije bio spreman istupati u javnosti i sve je upućivalo na to da će udruga raditi „potiho“. I onda si u jednom trenutku ti rekao: ja ću izaći u javnost. Ja to pamtim kao jedan povijesni događaj. Kako si se na to odlučio? Ono, Tuđman je umro, haški sud, ludilo, Mirko Norac, riva…
..i sad još samo je falio nekakav pederluk…ha ha ha. Da, sjećam se tih vremena. To je bio niz nekih inicijalnih sastanaka na kojima smo sve nekako lijepo programski posložili. Kao imati ćemo četiri aktivnosti: zdravstvo, konstrukcije identiteta – znanstveni rad, kultura i politika/aktivizam, ali nismo imali nikoga tko bi išao u javnost. Naravno nitko nije htio, al smo rekli ajmo do slijedećeg sastanka da svatko razmisli pa se možda netko predomisli. I pitanje je bilo tko bi bio predsjednik udruge. Ja sam poslije sastanka došao doma i mislio sam si kako mnogi ne žele preuzeti tu odgovornost. Tu mi je važno reći slijedeće jer želim razbiti nekakve mitove. Mnogi misle kako sam ja to nekako hrabro odlučio…uvijek se stvara nekakav mit: „I onda je on te presudne godine rekao: ja ću sve preuzeti na sebe“ – uopće nije bilo tako. Ja sam razmišljao na sljedeći način: imao sam nekakvog iskustva u radu s medijima i to bi mogao na neki način primijeniti. Al prije svega morao sam reći mami nešto o sebi, a onda joj reći još i to da ću istupati u javnosti. I to mi je bila glavna dilema, kako sad to njoj sve reći.

Koliko se sjećam ti si joj tada napisao pismo?
Da. Napisao sam joj pismo od 14 stranica. Ona me je odmah nazvala u histeričnom tonu; jesi li ti normalan? Znaš li ti u kakvoj zemlji živiš? A mene strah nekako nikada nije obuzimao. Ja sam oduvijek vjerovao da je nama strah nametnut. Sve je stvar uma. Objektivna realnost kao takva ne postoji. Sve što postoji su naše projekcije. Ako uzimamo da je svemir hologram i da su se sada npr. naša dva univerzuma susrela, kada se raziđemo, međutim, mi smo opet jedan za drugog samo koncept u mislima i pamćenju. Ja sam tada već vjerovao u takve koncepte i mislio sam da mogu preuzeti na sebe taj nekakav teret. Za mnoge ljude to je djelovalo vrlo fascinantno. Ali ja sam imao i dobre okolnosti. Mama ipak nije pravila oko toga toliko problema, bio sam u normalnom društvu, živio sam u urbanoj sredini i nisam se morao brinuti da ću biti osuđen unutar same obitelji. Od rodbine nitko mi nikad ništa loše nije rekao. Dakle, znao sam da na tom osobnom nivou neću imati problema a kako će se javnost postaviti prema meni to nisam mogao uopće pretpostaviti.

Kao da si bio do neke mjere i naivan. Krenuo si grlom u jagode…
Da. Mogao sam očekivati bilo što i rekao sam si kako bude, bude.

Jel ti danas žao što si to napravio?
Ne, ne. Uopće. Naprotiv, baš mi je drago. I drago mi je što smo stvarno uspjeli dovesti do nekih promjena. Najveća promjena zapravo nije u legislativi nego u tome kako me ljudi gledaju na cesti i što mi govore. Općenito mislim da nikada ne treba ni za čim žaliti. Naravno, kasnije unutar pokreta smo imali međusobnih sukoba, što je potpuno normalno zato što ne možeš očekivati da se svi ljudi u svemu slažu. Kada smo krenuli Danijel Šurjan i ja smo bili jedini koji smo pod punim imenom i prezimenom izlazili u javnost. Danas vjerujem da bi se unutar gay aktivizma sigurno moglo naći 100, ako ne i više, ljudi koji bi bili spremni javno istupati. To je fantastična stvar postignuta unutar samo osam godina.

Postoji još jedan mit da se oko aktivizma vrte velike pare. Ti se nikada nisi obogatio iako si se tako da ne kažem suludo izložio javnosti? Da li si išta ekonomski profitirao od aktivizma?
Od samog aktivizma ne. Nas nekoliko je bilo zaposleno na tri godine dok je trajao projekt i plaća nam je bila negdje oko 4000 kn. Ja sam u jednom trenutku života donio odluku da neću raditi za druge i da neću ovisiti o drugima. O tome govorim i na seminaru o financijskoj neovisnosti koje vodim. Što to zapravo znači? To ne znači da ja ne radim ništa, nego da radim samo ono što mi se sviđa i da sam siguran da ću na taj način super živjeti. I doista, trenutno mi se sve lijepo poklopilo da ja ne moram ići na posao, da mogu biti doma i raditi na sebi a da mi novac stiže u prilično velikim količinama a nema nikakve veze s gay aktivizmom. Važno je reći da to svatko može i da to nije nekakva moja posebna vještina. Ili da sam ja zbog nečega sad bogomdan pa mi uspijeva tako živjeti. Ja mislim da čovjek treba samo biti hrabar i odlučiti tako nešto.

Interni sukobi - bilo je osjećaja velike međusobne nesnošljivosti

U jednom trenutku unutar tadašnjeg gay pokreta pojavilo se puno sukoba. Nakon nekog vremena ti si naprosto nestao iz aktivizma. Što se je desilo?
Sada bih htio reći neke stvari. Mislim da se trenutno naša civilizaciji nalazi, neću baš reći na prekretnici, ali u jednom posebnom trenutku. Ono u što smo mi „alternativci“ vjerovali godinama sada znanstvenici upravo to isto govore. Doduše drugim rječnikom ali nam govore iste stvari. Zato mi je silno drago kada ja danas kažem da emocija mijenja fizičko tijelo i to doslovno, da to više nije nekakva new age spika, nego je to znanstvena činjenica. Zna se da neuropeptidima mijenjamo stanice svoga tijela, a neuropeptidi se mijenjaju ovisno  o emocionalnim stanjima. I pronađeno ih je već negdje oko 130…to je samo jedan mali primjer.

Ne kužim?? Kakve to veze ima s tvojim odlaskom iz aktivizma?
Ima veze u tom smislu što sam razmišljajući shvatio da čovjek mora u ovom sada trenutku biti energetski očišćen. A energetski se možemo očistiti na više načina. Jedan od načina je zahvalnost. Dakle, da je osoba zahvalna na svemu. A drugi vrlo bitan način o kojemu inače često govori moj kolega i prijatelj Mario Mihaljević je praštanje. Ja sam uvijek htio naći trenutak kada ću to reći, pa bi ovaj intervju mogao biti dobar trenutak. Želim reći da za sve ono loše što sam ja napravio i ako sam ja nekog povrijedio bilo riječju, mišlju ili djelom – ja se ispričavam! Ako je mene netko povrijedio – ja mu opraštam! Mislim da je to jako bitno reći. Ti sukobi su nastajali i zbog nekih naših osobnih animoziteta što u gay zajednici i nije tako strani fenomen … da se malo našalim. S druge strane tu je bilo i nekakvih konceptualnih razlika itd. Ali mislim da je to sada u stvari nebitno. Svim aktivistima i aktivistkinjama koji su ostali i opstali skidam kapu i želim da stvarno uspiju u svom radu. Nisam ni mislio da će priča stati kada ja odem. Kao što sam rekao odlučio sam početi više raditi na sebi, promijenio sam paradigmu življenja. Paradigma u kojoj sam živio do tada je bila deterministička, newtonovska – da je svijet takav kakav je i da će ga biti kada mene ne bude bilo. Moje poimanje svijeta je sada kvantno. Znam da tebi kao fizičaru ide malo na uši kad alternativci koriste taj termin..haha..

Da. Ide mi malo puno.
Ali ima veze. Ima dobrih poveznica u što sad nećemo ulaziti.

Nećemo.
To poimanje zapravo znači da mi sami stvaramo svoj svijet. Onda sam ja odlučio to napraviti. I druga stvar je ta da je došlo i vrijeme za neke  nove klince.  Bilo je stvarno groznih sukoba i osjećaja velike međusobne nesnošljivosti. To je došlo čak do toga da ja s nekim osobama nisam mogao biti u istoj prostoriji. Toliko smo jedan drugome išli na živce. Danas naravno s moje strane tih osjećaja više nema. Svi su mi dragi i svakom bi poželio sve najbolje. Ali tada je bilo bolje maknuti se nego ostati i dalje nešto dokazivati. U krajnjoj liniji u Hrvatskoj čak imamo situaciju da su se i Židovi međusobno podijelili i to u najmanje dvije struje. A kaže se da ona država u kojoj su se unutar sebe posvađali i pederi i židovi da tu nešto nije u redu, ha ha ha.

Al na to možemo gledati i kao demokraciju na djelu? Pluralizam mišljenja.
Točno. U Hrvatskoj postoji preko 50 feminističkih udruga, na stotine braniteljskih udruga, udruge za zaštitu okoliša itd. Među svima postoje neke trzavice tako da je sasvim logično i da u gay aktivizmu bude trzavica. Ima prostora za sve vrste aktivizma.

Da li  izlaziš na neka gay mjesta? Dolaziš li na Pride ili na Queer festival?
Na Queer festival idem. Evo sutra idem na otvorenje festivala. Što se tiče Pridea on pada negdje kada je moj rođendan. Jedne godine je bio točno na moj rođendan 24. 6. Često na taj datum odem ili u inozemstvo ili kod prijatelja ili naprosto idem na more. Zadnje dvije godine nisam bio na Prideu samo zbog tih razloga. Nije stvar u tome da se ja kao sad durim pa neću doći. Ta situacija je bila 2006. godine kada sam namjerno bojkotirao Pride zbog toga što je te godine bila kulminacija sukoba mene s pojedinim ljudima. To je sad stvar prošlosti ali kultura i Queer festival je za mene ono mjesto gdje se može provocirati na „najmudriji“ način. Kultura je oblik avangarde i njoj je smisao da provocira. Ja sam mislio da aktivizam u užem smislu te riječi bi više trebao raditi na  senzibilizaciji i integraciji, a manje na provociranju.

Upravo oko te metodologije su se i desile najveće ideološke podjele unutar LGBTIQ pokreta?
Da. Ali ne kažem da sam ja u pravu. To je samo moje mišljenje.

 

Duhovnost i uzgajanje zmija

 

Sada kada razgovaramo vidim da se jako puno pozivaš na duhovnost. Jesi li vjernik? Prakticiraš li neku vjeru?
Ne, ne. Ne pripadam nikakvim vjerskim organizacijama niti osnivam ikakvu vjersku organizaciju..ha ha… da to svima bude jasno. Mislim da je najpametnija stvar da svatko radi na sebi i da nađe ono što ga ispunjava i ono što će mu učiniti nešto što sam ja oduvijek intuitivno osjećao. A to je da je radost, dobro raspoloženje, dobra energija nešto što je imanentno duši. Isto kao što je toplina imanentna vatri. Dakle vatra ne može biti hladna. Tako isto duša i naše stvarno istinsko biće bi trebalo biti radosno. Ako nije, znači da nešto nije u redu. I onda moraš raditi na tome da bi bio radostan. Sad hoće li to za nekoga biti Isus, Buda ili Muhamed ili kvantna fizika… meni je svejedno. Bitno da je tebi dobro i da ti ide dobro. I da možeš drugima prenositi taj osjećaj. Ja drugim ljudima ne prenosim nikakve velike mudrosti nego programe, umne aplikacije da im kažem: da, ti možeš biti sretan! Koliko god zvučalo banalno – vrlo je učinkovito.

To znači da vodiš duhovne seminare?
Ja ih ne bi nazvao duhovnima jer se tu radi više o mentalnim i tehnikama upravljanja emocijama.

Jedno vrijeme si imao doma puno zmija i reptila. Od kuda ta potreba za „egzotičnim“ životinjama? Što se desilo sa životinjama?
U to vrijeme ja sam zapravo imao na neki način bitku na dvije fronte. Jedna je bila sa zadrtim homofobima, a druga unutar same zajednice. I tada mi je izgledalo da su životinje pametnije od ljudi. Naravno, danas ne mislim tako. Uvijek sam volio životinje i ne mogu zamisliti život bez životinja. Međutim nisam imao plan od kuće napraviti zoološki vrt što je na kraju i ispalo. To se je desilo tako da sam počeo udomljavati životinje koje moje poznanici više nisu mogli držati. Prvo je počelo sa mačkom, pa je onda došao i pas. Pa su mi donijeli goluba. A paralelno sam ja imao i svoje ljubimce. I onda se još desilo da je jedna moja poznanica prekidala vezu sa svojim dugogodišnjim dečkom i više nije mogla držati svojih 10 udava. Ja sam joj rekao: ah, gle Noina arka je kod mene …  ha ha ha. Na taj način sam udomio i zmije. Iako nisam biolog po struci, veliki sam ljubitelj zmija i doista znam kako se gmazovi moraju hraniti i u kojim uvjetima moraju živjeti. U sebi sam si rekao: bolje da se ja brinem o njima nego netko tko se ne zna brinuti o gmazovima, pa će im nanijeti veću štetu nego korist. Ali kako sam se morao preseliti, moj mali zoološki vrt sam dao dalje u dobre ruke. I na kraju sam sada ostao samo na dvije zmijice.

Imaju li te zmije imena?
Da. Zovu se Ali i Atila.

Jel se pare međusobno?
Ne. To su dvije različite vrste i obojica su mužjaci.

Jesu to gay zmije?
Ha ha ha …ne.. Obojica su mužjaci sasvim slučajno. Nisu čak ni u istom terariju.

I dalje ne kužim zašto su ti baš zmije važne?
Meni je nevjerojatno da ljudi bacaju anatemu na zmije isto kao i na druge ljude. Ja mogu razumjeti da se netko boji zmije, pauka i sl. Ali mi je glupo da ih netko mrzi. To nikako ne mogu razumjeti. Meni su znali dolaziti prijatelji koji se jako boje zmija i prije posjete su imali veliki strah od zmija. Ja sam im obećao da ću im napraviti šok terapiju gdje će im za 5 minuta proći strah. Kada mi je frend došao ja sam mu stavio jednu zmiju u krilo, pa drugu pa treću i na kraju je po njemu plazilo 8 zmija. Al čovjek se danas više ne boji zmija. Ali možda najbolji primjer je jedna priča koja je kao polu-anegdota o Karlu Velikom. On je razgovarao s nekim Francuzom koji mu je rekao da je njemački jezik toliko odvratan i grub da je siguran da kada je Bog tjerao Adama i Evu iz raja da ih je tjerao na njemačkom. Ono, u stilu raus! …raus! S druge strane, Karlo odrvati Francuzu kako taj francuski jezik je toliko ljigav i prepreden da je siguran da kad je zmija nagovarala Evu da pojede jabuku, da ju je nagovarala na francuskom. Ova anegdota povezuje netolerantnost prema drugim vrstama i nacionalizam. U toj pričici je sve to lijepo slikovito opisano. Ljudi se boje zmija, ali znam da 25% ljudi nema straha od zmija. Strah proizlazi vjerojatno i iz toga što one gmižu a ne hodaju na nogama, što za nas kao ljudska bića može biti čudan koncept .

Meditacijom protiv homofobije

Osim brige o zmijama kako inače provodiš dane? Kamo izlaziš?
Ja sam stalno u pokretu. Puno se vozim biciklom. Imam neku finu škvadru s kojom se družim, čitam, pišem, predajem… Ja bih rekao ovo: meditacija više nije danas nekakva new age priča za malu djecu. Na primjer da si prije dvadeset godina svome liječniku rekao da želiš ići na akupunturu, on bi te vjerojatno istjerao iz ordinacije. Danas će ti taj isti liječnik možda dati preporuku da odeš kod kiropraktičara ili akupunkturista. Možda ovo što ću reći zvuči smiješno, ali ja mislim da je najbolji način da se riješimo homofobije da se skupi sto ljudi u meditaciji, zato što su kvantni fizičari pokazali da je to dovoljan broj da bi se promijenila realnost na način da imaš emocionalni stav da osjetiš da homofobije nema. Ali ne da nema homofobije, već moraš osjetiti da ima mira, ljubavi, tolerancije i sl.

Čekaj. Čekaj. Ajde mi to pojasni.
Dakle potrebno je da drugi korijen od jedan posto ukupnog broja stanovnika (što je za Zagreb samo 100 ljudi) meditira na stanje u svojoj sredini da bi došlo do promjena u tzv. objektivnoj realnosti. Da osjete ne da nema homofobije, već da osjete da ima svega onog što homofobija nije – a to je ljubav, tolerancija, mir itd. To nije nikakva moja izmišljotina, već je takav pristup rješavanju problema znanstveno dokazan. To je dokazao dr. John Hagelin.

Hoćeš li organizirat nešto takvo?
Mislim da bi se moglo, ali ne samo za homofobiju već i za druge stvari. Npr. praktikanti su to napravili u Washingtonu 1993. godine kada je bilo puno kriminala u gradu. To je bio prvi takav pokus koji je dobio svoje znanstveno opravdanje. Oni su meditirali i pala je stopa kriminala u gradu za 25% što sigurno nije slučajno jer se radi o prevelikom postotku da bi bio slučajan. Oni su snagom svoje energije iznutra promijenili svijet iz vana.

Novo geslo bi bilo meditacijom protiv homobije?
Da. Ili ako se sjećaš nekada je čak postojala stranka Hrvatska stranka naravnog zakona.

Sjećam se! Ja sam čak bio jedan od stotinjak luzera koji sam glasao za njih … ha ha!
Oni su nešto slično radili. Imali su u programu meditaciju kao način poboljšanja kvalitete življenja. To je bilo 90-ih godina prošlog stoljeća kada za takve stvari nije postojalo plodno tlo u Hrvatskoj. Ali danas, dvadeset godina kasnije sa svim novim spoznajama to je zapravo to! Jer mi ako se borimo protiv homofobije mi samo konstatiramo da homofobija postoji. I dolijevamo joj energiju. Na izborima uvijek pobjeđuje ona osoba o kojoj se najviše priča, odnosno ona osoba prema kojoj ide najviše energije. Doduše ovi zadnji predsjednički izbori se možda ne uklapaju u to pravilo ali su izuzetak koji potvrđuje pravilo. Ali se često dogodi kada puno ljudi mrzi jednu osobu da toj osobi ide baš dobro u životu i to samo zato jer su ljudi ulili svoju energiju u uspjeh omražene osobe.

Da li je bilo u svijetu primjera da se je već meditiralo protiv homofobije?
Ne znam. To ću baš malo istražiti. Ali mislim da bi to bila izvrsna stvar. Ima jako puno u našoj zajednici ljudi koji su vrlo suptilni i mogu razumjeti smisao ovog pristupa. Ali naravno -  mnogim ljudima će sve ovo što govorim zvučati jako smiješno.

Baš sam se i ja to pitao. Ne misliš li da će sada svi reći gle Dorino je poludio?
Neki sigurno hoće. Reći će da sam postao pederski don Kaćunko – ha ha ha!