Imao sam priliku prošlog tjedna otići do Brisela, te sam ju iskoristio kako bi kontaktirao lokalnu udrugu posvećenu LGBT roditeljstvu – Homoparentalités (doslovan prijevod: gej-roditeljstva). Javio mi se Joris Gilleir, jedan od njezinih utemeljitelja. Našli smo se u restoranu Plattenberg, na križanju Rue de Lombards i Rue du Marché au Charbon, u samom srcu društvenog života briselske LGBT zajednice.
KOLUMNA DUGINE OBITELJI:
Piše: Branimir LukićUsusret EU: Trebaju li hrvatske LGBT obitelji emigrirati?
Dugine obitelji u Hrvatskoj i svijetuKada bračna jednakost u Hrvatskoj?
Hrvatska se priključuje negativnim trendovima Francuske i SAD-a
Ukratko sam Jorisu ispričao kontekst iz kojeg dolazim, na koji je onda on mudro odgovorio da će se problemi s kojima se susreće belgijska LGBT zajednica možda činiti luksuzom iz perspektive Zagreba, ali belgijsko društvo ipak još nije društvo potpune ravnopravnosti.
To je dakako zahtijevalo posebno objašnjenje, pošto je Belgija dala bračnu jednakost istospolnim parovima 2003. godine, 2006. godine im je dopustila i posvajanje, a lezbijski parovi imaju pravo na umjetnu oplodnju pokrivenu iz zdravstvenog osiguranja. Što se tiče zajedničkog života partnera, to je savršeno riješeno. Problemi nastaju kada se parovi odluče za djecu. Diskriminacija je u detaljima.
Naime, posebni zakon o posvajanju za istospolne parove je dao to pravo LGBT parovima, premda im nije nužno omogućio da uživaju to pravo. Još nijedan par nije posvojio dijete iz inozemstva, pošto je posvajanje djeteta od strane istospolnog para uglavnom zabranjeno u zemljama koja tradicionalno daju djecu na posvajanje. Razlike u praksi posvajanja postoje i u belgijskim regijama.
Kako je Belgija organizirana u dvije zajednice s visokim stupnjem autonomije, gdje svaka od njih samostalno odlučuje o pitanjima poput obitelji, rada ili zdravstvenog osiguranja, tako je i uređenje pitanja posvajanja ostavljeno svakoj zajednici posebno. U flamanskom govornom području uglavnom nema problema, te je od oko 15tak djece posvojenih prošle godine, njih polovica posvojena od strane istospolnog para. U francuskom govornom području broj posvojene djece od uvođenja ravnopravnosti je manji od broja prstiju jedne ruke. Odakle ta razlika? Naime, država daje tek pravni okvir koji regulira posvajanje, ali sama pak nije posrednik u posvajanju, što je ostavljeno pojedinim (nedržavnim) agencijama. Kako je frankofona Wallonie također više homofobna, to se onda očituje i u odlukama službenika u agencijama.
Ipak, to je tek početak priče. Drugi aspekt diskriminacije je redovan u slučaju korištenja umjetne oplodnje kod lezbijskih parova. Naime, samo jedna majka, ona biološka, je automatski upisana u rodni list. Druga majka mora posvojiti dijete, a da bi u tome uspjela, mora ići na edukaciju koja završava s potvrdom. Troškovi posvojenja uključuju i razmatranje nadležnog suda koji odlučuje o svakom posvojenju. Postupak traje između dvije i tri godine, a u međuvremenu ta druga majka striktno legalno govoreći nema nikakva prava nad djetetom. Sudovi srećom ne stvaraju probleme, a neće ni biti iznenađujuće da u slučaju raznospolnog para, otac ne mora prolaziti kroz ovaj postupak, već se automatski upisuje u rodni list, premda nije biološki otac djeteta.
Jedan relativno manji problem se pojavio 2010., kada je sudska praksa otkrila da zakon o posvojenju iz 2006. godine ne dozvoljava djetetu da nosi oba prezimena od roditelja (za razliku od zakona koji regulira posvajanje raznospolnih parova). Naime, u slučaju jedne obitelji, dvije majke su svaka bile biološka majka jednom djetetu, te kada su im htjele nadjenuti oba svoja prezimena, nisu mogle. Slučaj je došao na sud, zakon o posvojenju je proglašen neustavnim, a dok se ne promijeni, sudovi najnormalnije dodjeljuju oba prezimena djeci. Zašto nisu bila dozvoljena dva prezimena za dijete u zakonu iz 2006. godine? Čista šlampavost pri njegovom donošenju.
Ravnopravnost postoji i u formi skrbništva, obliku brige o djeci koju poznaje i hrvatska praksa za raznospolne parove. Naime, u slučaju djece koja ne mogu konturirano boraviti u matičnom roditeljskom domu (recimo zbog nesposobnosti roditelja), sudovi ih mogu privremeno dodijeliti drugom paru, iz kojeg nisu izuzeti ni istospolni parovi ili pojedinci. Ovakav način stvaranja obitelji je moguć za osobe koje žive same ili koje su seropozitivne, što otvara sasvim nove perspektive u poimanju obitelji. Ipak skrbništvo ne postoji u slučaju suroditeljstva, što je Jorisov slučaj. Pri planiranju obitelji on i njegov muž su se dogovorili da će Joris biti biološki otac djeteta s još jednom ženom. Zakon Jorisovom mužu ne daje nikakva prava, i to je i dalje strukturni problem svih projekata suroditeljstva.
Središnji pravni problem belgijskog društva u pitanjima planiranja ne samo LGBT obitelji je tzv. surogat-majčinstvo, gdje nebiološka majka rađa dijete iz umetnute oplođene jajne stanice. Dva slučaja unazad deset godina su ukazala potrebu za regulacijom ovog načina obiteljskog planiranja.
Prvi je slučaj bebe Donne iz 2003. godine, kada je jedan raznospolni par putem oglasa našao ženu koja bi “iznijela” trudnoću. Nakon dogovora i početka trudnoće, žena-donor trudnoće je javila paru da je pobacila. Međutim, par je zatim otkrio oglas gdje ista žena-donor prodaje dijete za petnaest tisuća eura. Dijete je zaista prodano jednom nizozemskom paru i dalje odrasta s njima.
Drugi je slučaj dječaka Samuela iz 2009. godine koji se nakon rođenja u Ukrajini od strane surogat-majke nije mogao pridružiti očevima nazad u Belgiji, premda mu je jedan od njih biološki otac, o čemu je Queer.hr već pisao (KliK!: Belgijski gej par u borbi protiv birokracije. Naime, ministar vanjskih poslova je zabranio izdavanje putovnice. Slučaj je završio na sudu, gdje je nakon dvije i pol godine dosuđeno da se Samuelu treba omogućiti izdavanje putovnice.
Kroz ta dva slučaja se u Belgiji razvila debata o surogat-majčinstvu ili kako se u francuskom kaže “trudnoća za druge”. Trenutno zakon ovu praksu ni ne dozvoljava, ali ju ni ne zabranjuje. Stranke su različito pozicionirane i tek se socijalisti zalažu za omogućavanje ovakvog planiranja obitelji za sve parove. Neke stranke su za legalizaciju “trudnoće za druge” samo za raznospolne parove, dok su druge pak posve protiv.
Udruga Homoparentalités je zadnje tri godine radila na vlastitom prijedlogu zakona kojeg su prezentirali javnosti na belgijskom prajdu u Briselu prije dva tjedna, a parlamentu će biti predan na jesen. U Belgiji trenutno ne postoji politička volja za pravnom regulacijom tog pitanja, pošto je do izbora ostalo tek godina dana, te će se o tome raspravljati eventualno u sljedećem sazivu parlamenta.
Ne postoje službeni podaci broja istospolnih obitelji u Belgiji, ali Joris im procjenjuje broj na nekoliko tisuća. Sama udruga Homoparentalités (KliK!) je nastala 2007. godine, a izrasla je iz neformalnih sastanaka LGBT osoba zainteresiranih za zasnivanje obitelji koji su trajali još od 2000. godine. Trenutno okuplja oko 40tak članova, a ova udruga je i jedna od osnivačica Europske mreže udruga LGBT obitelji, čiji će predstavnici sudjelovati na ILGAinoj konferenciji u Zagrebu u listopadu.
Ali da ne bi morali čekati na ILGAinu konferenciju, s Jorisom sam dogovorio održavanje Skype-telekonferencije s članovima briselske udruge za zainteresirane u Zagrebu. O operativnom izvođenju ovog dogovora s točnim datumom sastanka nekom drugom prilikom, a u međuvremenu pogledajte rasplet priče o dječaku Samuelu i njegovim očevima Laurentom i Peterom (KliK!: Samuel Ghilain ujedinjen sa svojim očevima)
