autor:

Memorija ljubavi. Memorija voljenja. To nije za odbaciti. Govori mi ona. Kaže da je prošlost naplatila svoj porez. Njoj, sada, dok ju gleda. S drugim. Pita me je li razumijem. Kažem da jedino u takvu bol i vjerujem. (U bol se mora moći vjerovati kao i njezin opozit – što god da vam on je). Onu sa strane. Ne više onu (iz unutra). Osim kada me panika otkupi. Osim tada. Inače ne, ne, ne, ne.

-(Molim te preciznije se izražavaj)

-(Volim te preciznije se izražavaj)

(Ovo „v“ i ovo „m“; ubuduće bolje slušaj. Važi? A o distinkciji da ne govorimo.)

When it comes to love ili bilo čemu od „pitanja sudbine“ imam samo za reći da je sve to – više ili manje van naše kontrole. I da to nije obeshrabrujuće, već na neki bizaran način: fino delegira našu paniku od „slobode i izbora“. Od slobode izbora, te ponajgore utopije. Moja prijateljica to kaže ovako: “Nek’ ide život”, onda kada nazdravljamo.

Ako bih pitao tko je moj lik i kako je pozicioniran u mojoj žudnji i ako bih pitao u kojemu vremenu je živio i koje su socio-ekonomske pretpostavke ga definirale i zašto ga sve više bole noge kada pije i zašto se slabije vidi. Zašto taj lik ima malo vremena, puno panike? Ne bih došao daleko. Ništa čovjeka ne otkriva. Kako bi to Selimović opisao : “Svjestan da sam u tom trenutku samo sporedni dio njenog života, tješio sam se gorkom mišlju koja je počela da me progoni: da je svako nužno zatvoren u sebe i da je potpuno saživljavanje nemoguće i da je na kraju krajeva glupo žaliti za onim što je određeno samom prirodom stvari.”

Zašto nije obratno? Ipak to neću pitati. Nastavit ću govoriti o potrebi da se što skorije legitimiramo u odnosu na drugog. Onda kada “stvar” kreće, uvijek mi se čini da želim raditi pet koraka unaprijed; kako bih impresionirao; kako bih zadobio; kako bi me volio; kako bih obožavao. U ovoj kulturi u kojoj je nezabolizan mazohizam, “kultura razbijanja”, kultura uništenog, recikliranog zanimljivo je zavoljeti nekoga tko vjeruje u suprotno. U građenje, npr.

Potreba za “što skorijom legitimacijom” je dakle potreba za gašenjem panike- one nasušnosti užasa, pakla, kako god želite tu nelagodu zvati. Potreba je to za usustavljanjem, brisanjem umora, dokidanjem bijesa. Potreba je to za smrću. Je li se razumijemo? “Što skorija legitimacija” uključuje set normi, prava vremena za javljanje, konstantnu prisutnost, uključenost, prisutnost. Od poetičnog do pragmatičnog. I nazad.

I to nije baš tako loše. Neke panike, kao i neka vremena nam samo mogu napraviti dobro.