autor:

Kanadski umjetnik Daniel Barrow, koji nastupa s izvedbom live animacije u petak u kinu Europa, koristi staromodne tehnologije – stvara stripovske priče prilagođene ‘ručnim’ formama animacije projiciranjem i rukovanjem crtežima na grafoskopu.

Daniel Barrow (Kanada): Svaki put kad vidim tvoju sliku, plačem / Every Time I See Your Picture I Cry
31.5., 20h
Kino Europa (dv. Muller)
Varšavska 3, ulaznica: 50kn

povezane vijesti

Svaka će osoba vidjeti potpuno jedinstven performans!
Ruski LGBT aktivisti održati će svoj Pride

Izvedba koju ćemo vidjeti ovaj tjedan, Every Time I See Your Picture I Cry, je bizarna ispovijest grandiozne, no beznadne priče o otuđenom sakupljaču smeća i propalom studentu umjetnosti. Kanadski višekratno nagrađivan animator izlagao je diljem svijeta, te je nastupao na raznim festivalima, također i sa svjetski poznatim glazbenicima, kao što su Antony and the Johnsons, The Hidden Cameras ili Miranda July. Razgovarali smo s njime uoči izvedbe u Zagrebu, nakon čega će nastupiti i u Splitu.

Qhr: Kakva se priča skriva iza naslova izvedbe – i ima li u njoj autobiografskih elemenata?

D.B.: Često započinjem djelo s naslovom koji u meni nešto evocira. Nisam sklon tomu da definiram neko određeno značenje za naslov, iako je on samo granično povezan uz stvarnu radnju moje priče o smetlaru koji stvara vlastiti, nezavisni telefonski imenik. Moj je rad emocionalno autobiografski na taj način što imamm samo vlastite resurse za prizivanje boli, sreće i osjećaja sukoba u pripovjedanju, no specifični su detalji priče izmišljeni.

Qhr:  Odakle sklonost analognim formama animacije uživo?

D.B.: Privlači me ideja izvedbe – iz više razloga. Volim upravljati iskustvom doživaljavanja kako se neka priča razvija. Volim osjećati povezanost s publikom i stvoriti osjećaj intimnosti i/ili praćenja. Također sam zainteresiran za predstavljanje oblika iskustva pokretnih slika koji je nov gledatelju. Ali također stvaram i uobičajenije oblike filmova i videa.

Qhr: Dakle animacija uživo za tebe ima posebno značenje?

D.B.: Moja prva referenca i izvor inspiracije je kinematografija, no volim mješati kulturne povijesti i spojeve kazališta, filma, školskih predavanja i izvedbenih umjetnosti. Odnedavno se čini da je animacija uživo postala nekim oblikom podžanra. Stremim tomu da ispitam granice toga što animacija uživo može biti.

Qhr: Nastupao si s poznatim glazbenicima – postoji li neko posebno surađivačko iskustvo koje ti je ostalo u sjećanju?

D.B.: Osjećam se sretnim što sam imao priliku surađivati s tim glazbenicima. Svaki sam put jednostavno kontaktirao nekog od glazbenika kojeg slušam. NiJE da sam bio u prijateljskim odnosima s ikime od svojih suradnika prije suradnje. Riječ je jednostavno o mojim najdražim glazbenicima na svijetu (koje sam uspio uvjeriti da sudjeluju na projektu uz skroman honorar).

Qhr: Što publika može očekivati od tvojih izvedbi u Zagrebu i Splitu?

D.B.: Nadam se da će publika biti iznenađena, ganuta i osvojena. Napose, mogu očekivati da će vidjeti i čuti originalnu intimnu priču koja će ih voditi prema mračnim istinama, ali na način da se pritom osjećaju sigurno i s dovoljno prostora.