piše: Marina G.

U sklopu Queer Zagreb Sezone održavaju se svibanjski queer razgovori o queer umjetnosti i izričaju. Ne propustite razgovor s Mathewom Morrisom u ZPC-u. Pročitajte niže i intervju s Nathalie Boseul Shin, koja je održala predavanje prošli tjedan.

22. svibnja 2013. @18:30h

Zagrebački plesni centar, Ilica 10

MATTHEW MORRIS (VB): Djelatno tijelo

Matthew Morris je slobodni plesni umjetnik koji djeluje u suradnji s trupama i na projektima diljem Europe, Australije i New Yorka s različitim koreografima i redateljima na području izvedbenih umjetnosti, filma, performansa, lutkarstva, obrazovanja i site specific radova. Od 2010., Morris je razvio svoju vlastitu koreografsku praksu na temelju suvremenog performansa; pripovijedanja ili izražavanja ideja kroz jezik pokreta i riječi. Otkriva osobne priče, a zatim isprepliće tkanje nelinearnih pojavljivanja, ostavljajući publici prostor da tumači putem vlastitog razumijevanja i iskustva, kao svjedok ili suradnik. Matthew je prošle godine bio na rezidenciji preko Hrvatskog instituta za pokret i ples u Zagrebačkom plesnom centru.

INTERVJU: Nathalie Boseul Shin

Nathalie Boseul Shin kustosica  je muzeja Total Museum of Contemporary Art u Seulu. U Zagrebu je 16. svibnja u Zagrebačkom plesnom centru predstavila suvremenu likovnu izvedbenu korejsku scenu.

Qhr:  Kustosica ste muzeja suvremene umjetnosti u Seulu. Istovremeno radite na projektima izvan Južne Koreje na drugim kontinentima. Kako usklađujete rad na različitim dislociranim projektima s vašim kustoskim poslom u Koreji?

N.B.S.: Dobro, ja ne mislim da je to neki poseban slučaj raditi u jednoj instituciji i raditi na međunarodnim projektima u isto vrijeme, jer oboje je dio naših institucionalnih projekata. Uglavnom, moji međunarodni projekti također pripadaju projektima našeg muzeja. Na primjer, 2. svibnja sam otvorila “Acts of Voicing” u našem Total Museum u Seulu. Ideja je potekla od konferencije koja je planirana od strane performerske scene u Essenu 2011., a razvijena je s deset središnjih članova kao što su kustosi, znanstvenici, plesači. Prva izložba “Acts of Voicing” održana je u Stuttgartu 2012. Sada mi ugošćujemo tu izložbu tijekom 2013. To je bila neka vrsta putujuće izložbe, ali ne uvijek iste izložbe. Umjesto toga radije bih rekla da je to projekt u trajnom razvoju. U svakom slučaju, svi moji međunarodni projekti uključeni su u naš godišnji raspored Total Museuma.

Qhr:  U Vašem radu naročito ste usredotočeni na vezanost suvremene umjetnosti uz medije i tehnologiju. Vaš središnji fokus je rad na projektima koji daju kritički pogled na nestalnost djela medijske umjetnosti. Što je to zapravo originalno izvorno djelo koje moramo sačuvati kad govorimo o medijsko-izvedbenim umjetničkim djelima kao što su instalacije, performance-i i razne kompjuterske i web interaktivne umjetnosti?

N.B.S.: Mediji i tehnologija nisu moj glavni fokus iako je veći dio moje karijere vrlo usko povezan s medijskim umjetnostima. One su alat za otkrivanje skrivenog aspekta u svijetu. Za mene, jedna od važnih osobina suvremene umjetnosti je da bi trebala otvarati prozor u svijet. Taj prozor teško je vidjeti u svakodnevnom životu iz mnogo razloga, ali je vrlo važno razumjeti svijet onakav kakav je. Kako ja to shvaćam, to je ono na što misliš pod ‘kritičkim pogledom’.

Qhr:  Koja su najproblematičnija područja suvremene umjetnosti u vidu izgubljenosti, nearhiviranosti? Koliko zabrinuti zapravo trebamo biti? Koliko je toga već izgubljeno za uvid budućim generacijama?

N.B.S.: To ovisi o tome gdje se stavlja fokus. Pa, izgubili smo puno stvari, mnoge stvari su nestale. Ali ne brinite o tome. Mi se bavimo suvremenom umjetnošću. Arhiviranje ili očuvanje je iznad mojih sposobnosti. Mislim, ono što osjećamo, kako smo došli do naših ‘sadašnjih’ pitanja te društvo još su važniji. Drugim riječima, budućim generacijama je važnije kako vidimo društvo i što je uloga umjetnosti. Ako to možemo pokazati na razne načine, onda će buduće generacije pronaći svoj vlastiti način.

Qhr:  Kako uopće arhivirati, sačuvati kontekst nekog interaktivnog umjetničkog djela? Je li to moguće ikako osim opisom iz druge ruke? Kad umjetnik, njegovo ‘vrijeme’, pa konačno i tehnologija koju je koristio umru, što od cjelokupnosti umjetničkog djela ostaje?

N.B.S.: Vrlo je važno, ali nije lako definirati točku na kojoj ‘arhivirati’ interaktivne umjetnosti. To je također vrlo važno pitanje za mene, pa je to i razlog što sam radila projekt ‘404 object not found’. Osobno, skoro sam odustala od arhiviranja interaktivne umjetnosti. Djelomično, to je zato što arhiviranje nije prva glavna točka u interaktivnoj umjetnosti. Umjesto toga moramo razmišljati o tome kako učinkovito komunicirati s radovima i dobiti nešto iz djela. Dijelom zato što smo vrlo mala privatna ustanova ne možemo to učiniti. Možda veća ili javna ustanova mora ozbiljno razmisliti o tome i razviti ideju o arhiviranju. Umjesto arhiviranja ‘interaktivnih radova’ u općim terminima, pokušavam podijeliti iskustva s ljudima i radovima koliko god mogu. Moglo bi se reći, arhiviram u ljude, arhiviram njihovo tijelo i njihov svakodnevni život. To mogu učiniti s danas živućim umjetnicima u njihovom vremenu. Osim toga, arhiviranje djela i iskustava je drugačije od arhiviranja tehnologija i medija. U smislu tehnologije i medija, očuvanje ili skupljanje je ispravnija riječ nego arhiviranje. Kao što znate, neke od institucija prikupljaju medije i tehnologiju, ali nisam sigurna koliko dugo oni to mogu. Sigurno postoje mnoga kritična pitanja. Primjerice umjetnik Nam Jun Paik je u svom radu u Nacionalnom muzeju suvremene umjetnosti u Seulu morao mijenjati različite TV ekrane. U izvornoj verziji rad je izgrađen sa SONY-jevim ekranom koji ima crni okvir, ali novi ekran je bio sivo uokviren Samsung. To je bio veliki problem u to vrijeme. Naime, njegov izgled potpuno se promijeno od crnog tornja u sivi. Tu je još jedan primjer. Kad sam radila izložbu ‘Acts of voicing’  suočila sam se s vrlo zanimljivom situacijom. Trebala sam ravne ekrane omjera 4:3, ali to je vrlo teško pronaći. Nema više tih proizvodnih linija, no umjetnik želi upravo 4:3, umjesto 16:9. Ne razmišljam puno o tome. Ali to može biti problematično pitanje kada radimo predstavu s videom koji je stvoren u starim medijima. Tehnologija se uvijek brzo razvija i stari mediji nestaju. Mi ne možemo prikupiti sve. Dakle, ono što je važno je kako ćemo dijeliti poruku od autora i djela.

Qhr:  U Seulu ste 2006. ugostili njemački projekt 404 object not found. Radionice, predavanja, istraživanja i diskusije tematski ste suzili s općenite teme arhiviranja medijske umjetnosti na usko tematiziranje arhiviranja na webu. Koji su osnovni zaključci proizašli iz tih radionica? U kojem smjeru se projekt 404 object not found kretao u sljedećim godinama?

N.B.S.: Razlog zbog kojeg sam radila na projektu ‘404 object not found’ povezan je s pitanjem koje je imao Nam Jun Paik u vezi instalacije koju sam maloprije spomenula. No, postoji još jedan osobni razlog. Imala sam prijatelja, bio je kipar. Jednog dana udario ga je auto i preminuo je. To je bila nesreća. Nakon tri mjeseca je umro, njegova web stranica je zatvorena, a nakon jedne godine svi podaci su nestali. Razlog je vrlo jednostavan. Nitko ne zna pristupne podatke i lozinku za njegov web račun. Nakon njegove smrti web poslužitelj se nije mogao platiti. Nažalost, nismo došli do nikakvog odličnog rješenja ili zaključka iz projekta 404. No, mnogi ljudi misle ozbiljno o webu kao nestalnom nesigurnom mjestu. Može se pretvoriti u ništa u roku od jedne sekunde. ‘404 object not found’ nije jednokratan projekt, održali smo ga tri puta u različitim formatima. U 2006.-oj je bio najveći. Tada sam održavala konferencije, izložbe i sl. U 2007. samo sam se usredotočila na razgovore u radionicama, a u 2009.-oj sam pozvala kustosa iz ICC-a koji je bio zadužen za projekt HIVE (Košnica) – projekt online arhiviranja. Iako su se moj interes, a i projekti malo promijenili. No, mislim da je to još uvijek vrlo važno pitanje. Ako će biti ikakve šanse, zadržala bih se u projektima još na ovom području, jer još uvijek nemamo nikakvo rješenje.

Qhr:  Projekt ‘Kava i šećer’ polazeći od teze da je danas umjetnost orijentirana na izabrane ili posebno zainteresirane pokušava izvući umjetnost van muzeja u kafiće i javne prostore koji nisu primarno umjetnički. Kako ste to prezentirali umjetnička djela  na mjestima gdje ih ‘publika’ nije zatražila i kakve su bile reakcije?

N.B.S.: Projekt ‘Kava i šećer’ započo je od strane bugarske kustosice. To je naslov njezinog projekta. Smatrala je da suvremena umjetnost treba djelovati kao kava – razbuđujući ljude, ali vrlo slatkim načinom poput šećera. Volim jako njenu ideju i naslov. Ali, to je bio općeniti video sadržaj. Dakle, predlažila sam joj da bih rado iskoristila naslov, ali da izložba mora biti u kafiću ili baru. Njoj se također svidjela moja ideja. Tako da smo nadopunjavale jedna drugu. Radovi su odabrani u odnosu na društveni kontekst. Stavili smo iPod u kafić da ljudi vide djela dok čekaju prijatelje itd. Na ovom projektu otkrila sam vrlo zanimljivu  stvar. Većina ljudi u galeriji ne vidi video uradak od početka do kraja. No, u kafiću su vidjeli video radove u cijelosti. Ljudima su se svidjeli. I zapravo, vlasniku se to također svidjelo jer je dobio nove klijente.

Qhr:  Sa grupom kustosa proučavali ste kako tehnologija utječe na pojedinca koji ima fizički invaliditet i na koji način se on preobražava kada je primoran pratiti i svladavati novu tehnologiju zbog svog invaliditeta, neslobode tijela. Kojim metodama ste se koristili u tom projektu i kakvi su bili rezultati?

N.B.S.: Ako misliš o tehnologiji za osobe s invaliditetom, mislim da postoje brojne prilike ili mogućnosti. Kad sam radila za Medijski grad Seul 2004, svjetski medijski umjetnički biennale, organizirala sam radionicu gluhe djece i djece koja čuju. Bilo je to nešto posebno. Koristili smo poseban zvučnik koji radi kao vibracija. On je bio za gluhe. Jedna grupa se sastojala od petero djece, pomiješani gluhi i oni sa sluhom. Bilo je nevjerojatno iskustvo. Napravili smo jedan interaktivni rad. Kad je radionica završila, svi smo se međusobno puno bolje razumjeli. Mislim da ovakav način ima velik potencijal koji mogu ostvariti medijski radovi ili tehnologija.

Qhr:  Digital Playground promovira tradicionalne grafite u ruhu novih tehnologija. Kao i tradicionalni grafiti i ‘šaranje’ laserom po zgradama institucija većinom je aktivistički usmjereno. Nedavno smo u Zagrebu imali primjer projekcije hrvatske zastave na kojoj je grb zamijenjen logom korporacije Agrokor. Izmijenjena zastava projicirana je tijekom noći na pročelje zgrade Agrokora. Umjetničko-aktivistička grupa ovim je putem osim propitivanja aktualnih političkih tema svojim radom preispitivala i granice između privatnog i javnog. Što je za vas područje djelovanja u digitalnom igralištu?

N.B.S.: Projekt ‘Digital Plagyround’ nije ciljao na promicanje tradicionalnih grafita. To je naša godišnja izložba medijske umjetnosti u Total Museum. Za razliku od onoga što ljudi misle, krug medijske umjetnosti u Koreji nije velik i raznolik. Voljela bih napraviti platformu za promicanje njihove motivacije. Svake godine smo imali različite teme kao što su hacking, urbanizam, open source. No, shvatila sam da to nije moguće održati dalje. Treba nam vremena i proračun za razvoj novih projekata i radova. Međutim Total Museum kao muzej suvremene umjetnosti i privatni muzej ne može si priuštiti dovoljno vremena i financija samo za ovaj projekt. Pretpostavljam da biste mogli vidjeti projekt ‘Digital Playground’ kako hackira grad. U ovo vrijeme urbanizma projekt uljepšavanja grada i dizajn su veliki problemi. Volim komentirati vladine projekte. Na primjer, dizajn ne znači izraditi ukrase ili dizajnirati proizvode. S druge strane, grad bi trebao razvijati plan koji bi trebao ozbiljno razmotriti ljude unutar njega. Zato sam htjela raditi projekt ‘Hakiranje grada’. Nažalost, nismo imali mnogo umjetničkih aktivista ili hakera – čak i oni koji postoje, drže se unutar svoje skupine. Ne zanima ih umjetnost. Konačno, projekt nije bio toliko jak niti je prosvjedovao o državnim pitanjima. No, ja ne mislim da je to beskorisno. Mnogi ljudi koji su bili uključeni u radionice i izložbe imali su priliku na promišljanje o urbanizmu i mjestu u kojem žive.

Qhr:  Sudjelovali ste u projektu ‘Srednja Koreja’ gdje ste s grupom umjetnika razmatrali mogućnosti idealnog državnog prostora. Opišite nam taj projekt.

N.B.S.: Taj projekt ima dosta dugu povijest. Godine 2006. bila sam pozvana na izložbu “On_Difference” iz Wuerttembergischer Kunstverein Stuttgart. To je izložba o lokalitetu. Pomislila sam kako je mjesto podjele prava točka za govor o lokalitetu u Koreji. Ali nisam ozbiljno razmišljala o podjeli u to vrijeme. Također nisam htjela davati općenit povijesni komentar kao što su to ljudi činili. Tako da sam pozvala grupu umjetnika i održavala redovite sastanke. Na kraju smo odlučili stvoriti izmišljenu zemlju. Zapravo naziv ‘Srednje Koreje’ odnosi se na ‘DMZ’ na korejskom poluotoku. To je simbol podjele. Mi smatramo da je to područje naša idealna zemlja ili nacija. Tu nema ideoloških sukoba. Napisala sam fikcijsku priču i povezala ju s različitim djelima. To je trebao biti niz kontinuiranih projekata i umjetnici koji su uključeni u njega bi mogli koristiti naziv u njihovim projektima. Na primjer, započeli smo s epizodom 1 ‘Srednje Koreje’. Yangachi, umjetnik iz Srednje Koreje razvio je svoju vlastitu verziju: ‘Srednja Koreja: epizoda Yangachi’. Kad sam organizirala taj projekt, rekla sam da neću imati tu izložbu u Koreji dok ne dođe ponovno ujedinjenje. Nažalost, od tad još uvijek nemam priliku pokazati drugu verziju ‘Srednje Koreje’.

Qhr:  Na kakvim projektima trenutno radite ili ih planirate? Na koji način vam je želja u budućim projektima propitivati suvremenu umjetnost i odnos tehnologije?

N.B.S.: U tijeku su mi projekti poput ‘Roadshow-a’ što je putujući projekt s korejskim umjetnicima i stranim kustosima. U srpnju ćemo ići na otok Baegnyung koji je najbliži otok Sjevernoj Koreji. I projekt ‘Playground in island’ u Kota Kinablau u Maleziji na rasporedu je ovog prosinca. Sasvim sigurno ću raditi i na ‘Corea Campanella’ iz ‘Show must go on’ što je kontinuirani projekt koji organiziram kao putujući kofer portfelja i umjetničkih razgovora. Osim toga, pripremam solo show Antonija Muntadasa i drugih u Veneciji.