LJUBAV; kao izgovor
autor:
Srđan SandićSjeta se dogodi u suton. U jutro. U rano, rano jutro. Potrošili smo dušu, kako kaže ona pjesma: i bez suza i bez stida. Potrošili smo se.
Dok kuhaš nescafe i trčiš na posao, otvaraš prozor, mičeš onaj crveni zastor. Daješ magiji dana priliku. Popišaš se po dasci pa pobjegneš jer žuriš, samo hitaš, nema te, koliko te jebeno nema. Je li te pronašla Ljubav?
Pitam te ozbiljno; ozbiljno odgovori: Je li te pronašla jebena ljubav, administratoru, Dosado, Bijedo, Strahu? Kako te ono sve moja ljutnja mogla nazvati? Nije važno. Stvarno nije važno. To uvijek na kraju govorimo: kada želimo biti pobjedonosni, pobjedoliki, dostojanstveni, kada želimo biti u kodu ove kulturne idiotarije PRISTOJNOSTI.
Ljubav, ideju ljubavi, ideju bliskosti ljudi često vole koristiti kao opravdanje za nedjelovanje, neodgovornost, slabost. Kao uzvišeni argument za strah. Nije to za osuđivanje, prije za primjećivanje. Za nekakvu analizu, onu s kojom ćemo „zdravije“ opisati potrebu zbližavanja (ne kao nasušnu, već kao funkcionalnu odrednicu naših karaktera).
Kao cover za elementarnu nezainteresiranost, za sebe, za Drugog.
Jeste li primijetili?
„Ljubav“ je izgovor za zlostavljanje, za moć (sebe radi), za nadmetanje, za nesigurnosti- raznorazne druge nepogode emocionalnog stanja.
Ta Ljubav zna biti mučna, zna kažnjavati, omalovažavati, pumpati sablast onog kolokvijalnog Ega (nervira li i vas ta pretjerana upotreba, vrlo često-kriva-termina Ego?)
Ono što mi se čini jest da ne bismo smjeli odustati od ideala i idealnog vezano za Ljubav jer onda ulazimo u pragmatičnost s kojom, tako i tako- ne znamo što bismo. (Pogledajmo svijet oko sebe). Tek toliko.
Puno previše ljudi oko mene je Ljubav prevela u funkcionalne kategorije: novac, status, teror, nedjelovanje, prilijepljenost, ovisnost, dosadu, opravdanje, opravdanje, opravdanje. Muku po Majci, muku po Ocu.
I ja sam, toliko puta. I hoću još.
Sretan Vam prvi maj. I ne dopustite da vam Ljubav bude „samo“ izgovor.
Komentirajte!