autor:

Novi Zeland i Urugvaj su ovog mjeseca usvojili bračnu jednakost u parlamentu, vlada u Francuskoj je ubrzala usvajanje izmijenjenog Obiteljskog zakona da omogućiti istospolnim parovima da se vjenčaju prije ljeta, dok u Hrvatskoj Vlada šuti i izbjegava pitanje prije lokalnih izbora. Koliko dugo ćemo čekati na mogućnost vjenčanja u matičnom uredu kod Markovog trga?

KOLUMNA DUGINE OBITELJI:
Piše: Branimir Lukić

povezane vijesti

Gradonačelnik Chicaga je za bračnu jednakost
Božićna kampanja za bračnu jednakost u Velikoj Britaniji

Ususret EU: Trebaju li hrvatske LGBT obitelji emigrirati? 
Dugine obitelji u Hrvatskoj i svijetu 

Da bi odgovorio na to pitanje, prošle godine sam zauzeo svoje mjesto u publici na svakoj relevantnoj javnoj tribini koja je doticala pitanje bračne jednakosti. Nije mi to oduzelo puno vremena, pošto ih je bilo svega tri: jedna u organizaciji Heinrich Böll Stiftung, te dvije u organizaciji Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Najvećim dijelom su bile informativne i pružile mi uvid u cijeli spektar mišljenja po pitanju bračne jednakosti.
Na tribinama sam imao šanse čuti niz izlagača: predstavnike vlada, parlamenata i LGBT udruga, što stranih, što naših, te pravne stručnjake s nekoliko sveučilišta u Hrvatskoj. Paralelno sam pratio debatu u Francuskoj i SAD-u, te mi je sve to skupa dalo osjećaj za to kako kuca društveni sat u Zagrebu.

Najbolji odgovor na pitanje datuma vjenčanja bi bilo izlaganje Sanje Barić, sveučilišne profesorice ustavnog prava iz Rijeke koja je razmatrala načelo jednakosti zagarantirano kroz ustav. Naime, naš ustav ne definira brak kao zajednicu muškarca i žene, te je to regulirano kroz Obiteljski zakon. Naš ustav ne brani pomak u poželjnom smjeru prema bračnoj jednakosti, jedino pitanje je koliko je društvo zrelo? Sanja Barić je borbu za bračnu jednakost istospolnih i raznospolnih parova usporedila s borbom za priznavanje braka između crnaca i bijelaca u SAD-u. Za to konkretno pravo koje proizlazi iz ustava SAD-a iz 18. stoljeća trebalo je blizu 200tinjak godina: odobreno je tek 1967. godine.

Iz te perspektive, borbu za bračnu jednakost trebamo gledati kao povijesni proces. Prema riječima Gerta Hekme na nedavnom gostovanju u Zagrebu, sveučilišnog profesora iz područja roda i seksualnosti iz Amsterdama, sama ideja bračne jednakosti između istospolnih i raznospolnih parova je direktna posljedica seksualne revolucije šezdesetih godina. Unutar 50tak godina, došli smo do situacije kada će Francuska postati 14. zemlja koja uvodi bračnu jednakost u svoj zakonski poredak. Povijesno gledano, u usporedbi s trajanjem borbe za prava crnaca, to čak možemo smatrati i brzim.

Prema riječima Marka Jurčića iz udruženja Zagreb Pride, tek oko 30% građana u Hrvatskoj podupire bračnu jednakost, što je daleko manje od postotka 50% u Francuskoj i SAD-u. Možda stoga nije slučajno da se rasprava u Francuskoj završava tek sada, niti što je Barack Obama prvi predsjednik SAD-a koji je ustavna prava gejeva i lezbijki stavio na istu razinu s pravima crnaca i žena u svojem drugom inaguracijskom govoru. Gledamo li debatu iz te pozicije, onda jednostavno treba vremena.

Koliko još vremena treba Hrvatskoj? Pet godina, deset, dvadeset? Tek jedna parlamentarna stranka – HNS – ima bračnu jednakost u svojem političkom programu. Još moramo čekati na onu veću – SDP – da bračnu jednakost uvrsti kao svoj politički cilj, te da iz pozicije moći, baš kao i francuski socijalisti, uvede promjene Obiteljskog zakona u zakonsku proceduru u Sabor. Ta stranka je zasada tek registrirano partnerstvo uvrstila u svoj politički program.

Društveni sat u Zagrebu stoga kasni za onim u Londonu, Parizu i Washingtonu i na trbinama sam čuo tipične argumente protiv bračne jednakosti. Prema Martine Gross, francuskoj sociologinji i osnivačici francuskog Udruženja lezbijskih i gej roditelja, oponenti bračnoj jednakosti redovito koriste dva osnovna argumenta.

Prvi argument je da se ne može odobriti bračna jednakost radi interesa djeteta. Taj argument u Hrvatskoj koristi npr. Aleksandra Glaovac Kolanić, članica vladine radne skupine za izradu zakona o registriranom partnerstvu i sveučilišna profesorica obiteljskog prava iz Zagreba. Za potporu svojeg argumenta je na zadnjoj javnoj tribini navodila pseudoznanstvene studije koje tvrde da znanost nije rekla zadnje o zdravlju djeteta kojeg odgajaju istospolni parovi, posve ignorirajući znanstveni koncenzus koji ne vidi nepoželjne učinke po razvoj djeteta. Pozivala se i na hrvatski Zakon o suzbijanju diskriminacije iz 2008. godine, gdje deveti članak zakona izuzima primjenu zakona ako se radi o “legitimnoj zaštiti prava i dobrobiti djece”, što se u hrvatskoj praksi očito interpretira na ovaj pseudoznanstveni način.

Naravno, nije teško naći odgovor na pitanje kako država skrbi o interesu djeteta, kada ih je trenutno tek 9 u postupku usvajanja u Hrvatskoj, od 500tinjak najmlađih koliko ih sveukupno čeka na posvojenje (KliK!). Suptilni homofob također neće pitati ni djecu za mišljenje. Jedinu sličnu anketu sam imao prilike vidjeti na debati u Gimnaziji Požega prije dvije godine, kada se većina prisutnih učenika srednje škole na debati izjasnila da ne bi bili protiv posvajanja od strane istospolnog para, ako bi im alternativa bila ostanak u domu.

Martine Gross navodi i drugi standardni argument oponenata: bračna jednakost je prijetnja biološkom, pravnom i/ili društvenom poretku. To je argument koji se može vidjeti na transparentima protivnika Povorke ponosa u Zagrebu i Splitu, a i prilično je institucionaliziran svjetonazorski u Katoličkoj crkvi, te u strankama desnice, poput HDZ-a. Srećom, predstavnici ovih stavova nisu zastupljeni u vladinoj radnoj skupini.

Najinspirativniji odgovor na ove argumente sam opet našao u riječima francuske ministrice pravosuđa, Christine Taubire u njezinom završnom govoru u Senatu, nakon odobravanja promjena Obiteljskog zakona, gdje se velikodušno zahvalila opoziciji na izvrsnoj debati koja je samo produbila njezino uvjerenje u ispravnost inzistiranja na jednakosti (KliK!). Sličan proaktivni i optimistični stav se mogao čuti na tribinama u Zagrebu iz usta u prošloj kolumni već spomenute Marije Cornellissen, te Jasmin O’Connor iz britanske organizacije Stonewall. Da nije bilo Sanje Juras iz Kontre, od izlagača iz Hrvatske bi dobili dojam da sve ide nekim prirodnim tokom i da samo trebamo biti strpljivi.

Trebamo li onda sjesti i čekati da se to dogodi samo od sebe? Uvid u to kao povijesni proces ponešto umiruje i ostavlja nadu da stvari ipak se razvijaju u pozitivnom smjeru. Seksualni čin između muškaraca je u Hrvatskoj dekriminaliziran krajem sedamdesetih. U osamdesetima, Toni Marošević je postao prvi gej muškarac koji se outao, a u nedavnom intervju Queer.hr-u objavljenom povodom njegove smrti naveo je kako ga je tada kontaktiralo i ministarstvo da napravi popis gej osoba, možda su imali u vidu partijski LGBT ogranak (KliK!). O građanskoj borbi LGBT osoba tada dakle nije bilo ni govora. Pokušaj organiziranja u devedesetima je propao, jedan od organizatora je dobio azil u Velikoj Britaniji, tako da kontinuiranu tradiciju borbe možemo pratiti tek unazad desetak godina. Usporedimo li to s Francuskom i SAD-om gdje borba na ulici i u institucijama počinje još početkom sedamdesetih, jasno je zašto društveni sat bračne jednakosti u Hrvatskoj kasni: prekratko i premalo se time bavimo kao društvo.

Najnovije istraživanje među mladima pokazuje da njihova tolerancija prema drukčijima, bilo Romima, Srbima ili LGBT osobama opada (KliK!), što može značiti da će naš društveni sat možda kasniti još više. Možda zvuči kao kliše, ali na svakome od nas je da ga ubrzamo, barem za sekundu.