autor:

Karla Horvat Crnogaj

U Rijeci se za manje od mjesec dana održava premijera intrigantne produkcije Teatra Rubikon – Rijeka i TOFA-e, imena Coito Ergo Sum – politička porno oda tranziciji. Povodom izvedbe smo razgovarali s Jelenom Tondini (a.k.a. J-Zlo) koja potpisuje tekst, napisan prema Filozofiji u budoaru Markiza de Sadea.

Coito Ergo Sum
Premijera: 19.5, 20h
Repriza: 20.5., 20h
Hrvatski kulturni dom na Sušaku, Rijeka

povezane vijesti

Film ‘Parada’ – ako možeš biti na 1. crti radi nečeg svog, nije bitno tko si
Intervju – Dana Budisavljević: Najpoštenije i najtočnije je reći da sam lezbijka

Jelena J-Zlo Tondini – o sebi kaže da je na ovom projektu ‘Katica za sve’, a inače u životu, studentica kulturalnih studija (diplomski studij mediologije i popularne kulture) s umjetničkim ambicijama koje idu od poezije (zbirka poezije TREŠ) do drame („Ljepotica i Zvijer, treš bajka“-HNK Ivana pl. Zajca; „Slavenske legende“, kazališna radionica Malik Rijeka; „Kad narastem bit ću Almodovar“, Mala noćna čitanja ZKM;, „Fuzija B“, Teatar Rubikon; koautorica i organizatorica izvedbenog višegodišnjeg projekta „In Progress“, Posve Moguća Družina Rijeka) i glazbe. Trenutno radi kao DJ.

Q.hr.: U opisu projekta nalazi se čitav niz pojmova koji upadaju u oči. Krenimo od naslova – što je to porno oda?

J.T.: Politička porno oda tranziciji je kovanica za koju smo Zvonimir Peranić (redatelj predstave) i ja zaključili da najbolje i najsažetije opisuje ovaj projekt. Tekst i glazba, ali i sama postavljena režija prepuni su referenci iz aktualne političke, socijalne i popularne stvarnosti hrvatskog društva koje prolazi kroz vječnu tranziciju iz jedne u drugu uniju (Jugoslavija – Hrvatska – EU). U toj tranziciji ovo društvo se gubi u valorizaciji vrijednosti koje se njišu na rubu između apsolutnog materijalizma, histeričnog konzumerizma, malograđanskog kiča i katoličke doktrine (koja promovira skrušenost, siromaštvo i čednost), nacionalizma (koji pred ulazak u EU opet počinje poprimati razmjere kao i 90tih). Mi u ovoj predstavi sažimamo sve te momente i kroz glazbu i kroz tekst i kroz video i dajemo višeslojni presjek društva u kojem živimo.

Q.hr.: Kažete da se predstava pjeva – uz ovaj porno predznak, znači li to i da ste upjevali seksualne uzdahe?

J.T.: Između ostalog…

Q.hr.: Uz izraz ‘porno oda’, predstava se opisuje i kao spoj katoličke drame i queer predstave. Kako se postiže taj spoj, i jesu li među ciljanom publikom i obožavatelji katoličkog teatra?

J.T.: Pa svaka queer predstava prouzročuje katoličku dramu, jer izaziva šok (dramu) kod prosječnog heteropatrijarhalnog katolika. Predstava je queer utoliko što je sve u njoj izokrenuto (po uzoru na naše društvo). Od karakterizacije likova do procesa rada. Mi sve izvrćemo i u to izokrenuto umećemo reference iz popularne kulture koja neminovno uključuje i religiju. U didaskalijama su primjerice uz originalne De Sadeove radnje umetnute sakralne slike, kao metafora jebanja. Likovi su „sumnjivih“ seksualnih orijentacija, na momente glas naroda, na momente junaci na momente negativci. Tekst je krcat aluzijama na seks, pretrpan političkim problemima, namjerno izokreće moralne vrijednosti pa stoga ne preporučamo mlađima od 16, a kako se dosta igramo i pitanjem ima li Boga i tko i što je zapravo Bog u našem društvu, ne vjerujem da će fanovi katoličkog teatra biti oduševljeni. No svakako očekujemo šok, nevjericu, ovacije, prozivke i prijetnje

Q.hr.: Tekst je nastao na osnovu teksta Markiza de Sada. Ti si osobno obožavateljica, ili kako je nastala ideja za tekst?

J.T.: Pred više godina pročitala sam Filozofiju u budoaru i zaključila da to moram vidjeti na sceni. De Sadea se vrlo malo spominje u našem društvu i na neki način on je kod nas još uvijek tabu. Štivo koje se čita poskrivećki iako živimo u vrlo seksualiziranom društvu, gdje obnažena ljudska tijela u vrlo provokativnim pozama vire sa jumbo plakata. Kako se i teorijski na faksu bavim dosta s pornografijom, ideja je došla nekako prirodno, jer me jako zanima to tabuiziranje pornografije u praktički pornografskom društvu. S druge strane De Sadea se isključivo uvijek povezuje s hard core pornografijom dok se nikad ne spominje njegov politički aktivizam i cijela filozofija koju je on promovirao kroz svoja djela. Upravo taj segment je ono što je mene zainteresiralo kod njega, način na koji je on spojio pornografiju, politiku i filozofiju. Jer on povijesno spada u razdoblje političke pornografije koja se koristila ne toliko u svrhu poticanja seksualnog uzbuđenja, već u svrhu kritike društva. Po istoj toj matrici sam koncipirala tekst za Coito ergo sum.

BLIC-PITANJA:
„Scena van metropole“

Q: Postoji li queer scena u Rijeci?
A: U Rijeci je sve queer (u najširem smislu te riječi).

Q: Postoji li budućnost queer scene u Rijeci?
A: Pa iskreno smatram da Rijeci ne treba queer scena, ovdje su svi svuda dobrodošli i prihvaćeni. Ne znam da li je to zbog neke primorske „pušćaj me z miron“ fore ili zbog iskrene tolerancije, al’ naprosto ovdje biti queer ili biti olatrolizac je ista stvar. Briješ svoje i nitko te ne dira.

Q: 5 kul mjesta u Rijeci prema tvom odabiru.
A: Kul mjesta u Rijeci se gase. Ode kul Discordia, ode kul K.U.N.S., al ostala je kul Makina (ex Arca Fiumana) i i preko ljeta će biti kul Morski Prasac. Ostala mjesta baš i ne znam, jer radim svaki vikend u ovim kul mjestima, pa ne stignem prođirat po gradu da vidim šta ima

Q.hr.: Koliko misliš da je Sadeov koncept seksualnosti aktualan i danas? Govoriš o instrumentalizaciji seksualnosti u svrhu raslojavanja društva – koliko je to fenomen specifičan za društveno-politički trenutak u kojem živimo, i koji su simptomi?

J.T.: Seksualnost za De Sadea je bila prostor slobode, ono što ja primjećujem u današnjem društvu je upravo suprotno. Mi smo postali robovi seksualnosti. Svakodnevno smo bombardirani tisućama seksualiziranih poruka. Reklame nas treniraju da moramo biti seksi, izazovni, poželjni, ako to nismo – nismo „in“. S druge strane mi živimo u toliko samopromotivnom društvu, sve društvene mreže su po meni čista smopromocija. Svi fotošopiraju fotke za fejs, žele se svijetu pokazati u najboljem svjetlu. Meni je to čista pornografija. Kao što kurac ulazi u pičku, šupak – tako i nama ljudi svakodnevno penetriraju u naš život putem fejsa, twittera… Ako ti profilna fotka nije seksi, nitko ti neće gledat profil. Utoliko seksualnost diktira raslojavanju društva. Lijepi, seksi ljudi su uspješniji. I to je ideja koja nam se svakodnevno servira putem medija. I zapravo naša intima koja je nekad predstavlja prostor potpune slobode unutar koje se moglo raditi sve, danas postaje javna stvar. A da bi bio seksi, poželjan, moraš ulagati u sebe. Kupi kremu, kupi naočale, kupi tenisice, odi na zatezanje lica, otputuj u Sjevernu Koreju… Ako nemaš para – pušiona! („Samo posjedovanje je bitak. Ček čitak i razgovor plitak“.) De Sadeovi likovi iz Filozofije u budoaru su nositelji slobode njegovog vremena, ti isti likovi danas su negativci u više slojeva, negativi su zbog svoje seksualnosti (seksualne orijentacije), ako gledamo iz perspektive heteropatrijarhalnog katoličkog diskurza, ali su negativi s druge strane i zbog promocije vrijednosti koje nam nameće to isto društvo, ako pak gledamo iz neke lijeve liberalne pozicije. Koliko je društvo raslojeno zbog materijalizma i/ili seksualnosti toliko je i ova predstava višeslojna. Svaka strana u svakom momentu može vidjeti nešto za nju pozitivno i negativno. Ipak u nekom pogledu te negativne likove upravo seksualnost čini čovjekom, kao i u našem društvu. Tempo koji nam nabija kapitalizam pretvara nas u robote koji odrađuju život prema nekim pravilima, postajemo mehanizirani, a seksualnost je jedino ono prirodno što nam je ostalo u takvom svijetu. Mi sve segmente društva propitujemo iz puno različitih pozicija i nudimo više odgovora, a publika bira.

Q.hr.: Rad referira i na obrazovni sistem – s jedne strane vjeronauk i zdravstveni odgoj, s druge strane međutim i popkulturni dio – navodiš recimo Rozgu, Severinu i Thompsona… koliko je tu koji od navedenih odgojnih čimbenika utjecajan i u kojem pravcu?

J.T.: Osobno smatram da je obrazovni sustav vrlo bitan za razvoj svake nacije, jer putem obrazovanja stječemo znanja koja su bitna u životu, od toga kako rastu biljke do toga kako na izborima odabrati pravu? opciju. Kod nas u Hrvatskoj mi s tim bitnim segmentom imamo velikih problema, jer nam povijesne, društvene i biološke činjenice ovise o stranci na vlasti. Glazba kao definitivno najprisutniji medij igra veliku ulogu u odgoju djeteta. Djeca su male spužvice koje zapamte keči refren i pjevuše razne stihove za koje uopće ne znaju što znače, ali oni ostavljaju trag na njima. Meni je bilo užasavajuće kad sam na jednom dječjem rođendanu čula kako klinci od 5,6 godina pjevaju „Žena majka kraljica“ ili „pa da iz kolica vire crte tvoga lica“, a s druge strane im se uskraćuje zdravstveni odgoj gdje bi ih se naučilo kako dođe do toga da postaneš žena, majka i kako dođu u kolica crte tvoga lica. Thompson je pak moja osobna trauma iz djetinjstva. Njegov mahniti uspon od Čavoglava na dalje odigrao je nažalost veliku ulogu u životima moje generacije. U jednom trenutku u Rijeci su se pojavili klinci obrijane glave s bijelim vezicama na martama koji su palili moje crvene vezice na starkama i pjevali baci bombu goni bandu preko izvora, u novčaniku su nosili s jedne strane sliku Ante Pavelića, a s druge Hitlera. Zbog krive naobrazbe oni nisu bili svjesni toga da, da je Hitler poživio, ako bi se uopće rodili – bili bi u konc logoru, jer su Slaveni. I sada 2013. Thompson opet pali i žari nad neukom nacijom koja prosvjeduje protiv ćirilice nemajući na umu povijesnu činjenicu da je i ta ćirilica jedno od pisama koje se pojavljuje o našoj „ slavnoj povijesti“, o kojoj taj isti Thompson pjeva.

Gledano iz perspektive ove predstave, nije slučajno da se tekst pjeva, jer ipak se predstava tematski radi o odgoju petnaestogodišnje djevojčice koju za život u nemilosrdnom materijalističkom svijetu pripremaju iskusni pokvarenjaci (metafore za naše „ poduzetnike“ i političare).

Backstage crew:

Producenti: /Teatar/ Rubikon – Rijeka, TOFA

Partneri:
Istarsko narodno kazalište Gradsko kazalište Pula
Centar za pokret Split

Autorica teksta: Jelena Tondini (J Zlo)
Redatelj i koreograf: Zvonimir Peranić
Dramaturzi: Zvonimir Peranić, Jelena Tondini
Autori glazbe: Vladimir Wölfl, Jelena Tondini
Autori vokalnih dionica: Tonči Horvat – Hus (Baltazar), Nataša Petrić – Tasha (The Bastardz), Kristijan Ćoza (Mandrili)
Autori zborskih dionica: Tonči Horvat – Hus, Nataša Petrić – Tasha, Jelena Tondini, Vladimir Wölfl
Scenograf / Video: Ivan Dobran
Kostimograf: Kristina Nefat
Oblikovatelj svjetla: Dalibor Fugošić
Frizure i šminka: Ksenija Nakić Alfirević
Izvedba dijela glazbenih dionica: Skandal Bend
Kostimografija videa: Uroš Raguž, Kristina Nefat
Savjetnik za pokret (video): Frane Meden
Savjetnik za fotografiju (video): Dejan Štifanić
Ideja plakata: Hrvoje Mijočević
Autorica fotografije i stayling za plakat: Tajči Čekada
Dizajn oglasnog materijala: Andrea Kustić
Scenski menadžer: Hrvoje Mijočević

On stage crew:

Izvođači:
DE SAINT – ANGE: Nataša Petrić – Tasha (The Bastardz)
EUGENIE: Ana Ljutić
VITEZ: Kristijan Ćoza (Mandrili)
DOLMANCE: Gregor Klarić (Greg)
DOLMANCE: Zoran Josić
DOLMANCE: Roko Katalinić (f.O.F.)

Q.hr.: Pred kraj – vratimo se na početak. Dakle, naslov: Coito ergo sum u odnosu na cogito: proglašavaš li smrt kartezijanskog principa, ili njegovu evoluciju? I, pojasni nam malo niz „Jebati – posjedovati, posjedovati – biti.“

J.T.: Kao što rekoh, naše društvo je determinirano seksom. Jebati se mora. Očito nije bitno da li misliš i što misliš (odgajaju nas da ne mislimo, nego da mehanički slijedimo), al’ jebati moraš. U heteropatrijarhalnom društvu jebati se gleda isključivo iz perspektiva muškarca, on jebe, ona je (s)jebana. On posjeduje. A posjedovati pak znači imati neku egzistenciju, što je preduvjet bivanja, jer inače umreš od gladi. Za De Sadea je ovo možda i bila evolucija kartezijanskog principa, jer je on na seks gledao kao na prostor slobode. Gledano iz neke druge perspektive, jedini prostor slobode jest prostor odabira, koji ako nije u skladu s načelima društva stvara pak prostor tjeskobe. Radilo se tu o političkom odabiru ili seksualnoj orijentaciji, koja je pak opet političko pitanje, isto je. Cijela predstava prepuna je kontradikcija, pozitiva i negativa koji se nude publici. Na njima je da odaberu, da razluče što je pravo, a što krivo. Mnogi će se možda i prepoznati, a hoće li skontati što mi mislimo o njima…

Q.hr.: Finalno: pogled u budućnost: projekcije, planovi – očekivanja?

J.T.: Očekujemo da će neka naša keči glazbena dionica možda prodrmati moždane vijuge publike i uroditi nekom promjenom. A planova uvijek ima, no ima i vremena da ih otkrijem, samo ću reći da je ovo je tek jedna u nizu predstava koje ću raditi s Teatrom Rubikon. A nastavak… slijedi

POGLEDAJTE PROMOVIDEO: