Ono kad lezbijka zezne…
autor:
Dina J.U nekim trenucima svojeg malog života često sam se zapitala zašto stvari ispadaju tako kako ispadnu. Zašto se stvari dešavaju? U prošloj kolumni sam bila uvjerena kako se stvari dešavaju da nas dovedu do nekog puta. Do neke osobe. Kako donošenje odluka utječe na razvoj svake osobe te kako je ljubav jedino ono što je bitno u životu.
Danas moram okrenuti ploču. U životu nije bitna ljubav. To sam uspjela zaključiti u samo nekoliko tjedana sveopće osobne katastrofe koja ne samo da mi je ukazala na to da ništa više nije bitno nego mi je ukazala na jedan poluretardirani sklop u mojem malom lezbijskom mozgu koji nikako da napravi klik i napravi me relativno normalnom osobom. Jednom davno sam napisala kako ljubav nije autocesta u jednom smjeru i slažem se oko toga. Ljubav bi trebala biti dvosmjerna ulica koja ima ograničenje brzine kako ne bismo brzali i brzali i brzali. Jer na autoputu, tko može iz automobila vidjeti sve ljepote svijeta oko sebe? Tko može vidjeti svojeg suputnika dok vozi kako bi što prije došao do cilja? To je velika pogreška koju ponavljaju mnoge lezbijke koje stupaju u vezu. One brzaju sa svim. Teško mi je priznati – i ja sam takva. Volim brzati. Volim juriti dapače, a pritom ne vidim ono što je najbitnije. S kime to u biti u automobilu jurim?
Zašto je ponekad teško biti lezbijka?
Lezbijke su sklone hiperboli. Nuklearne velike ljubavi, zajednički stanovi, pizde materine. Zajednički prijatelji na večerama kako bi svi vidjeli kako su one sretne, zaljubljene i uspješne. A ispod toga svega? Trulež. Nesretnost. Propadanje ne samo psihički nego i fizički. No nije uvijek da su obje krive. Nekad je samo jedna osoba ta trula jabuka koja će zaraziti cijelo drvo koje će na kraju umrijeti, osušiti se i postati samo stari, oronuli panj. Tako je to. No može se to spriječiti. Nekako. Pretpostavljam kako samo. Ipak sad sjedim na panju i razmišljam o sebi i svojem životu i cijela sam mudra i ne znam kakva, a poprilično mi je jasno kako sam baš ja ta trula jabuka. Prvo dakako, treba krenuti sa samokritikom jer jedino je to put do sreće i pomirenja sa vlastitim sobom.
Prva pogreška je dakako useliti odmah. Ne upoznati se. Lezbijke zaista imaju problem s tim i oduvijek sam onako pomalo posprdno gledala na sve te lezbe koje se useljavaju odmah nakon prvog seksa i ostaju na istom mjestu mjesecima, godinama. Dok sama to nisam napravila. To je vjerojatno najveća pogreška ikad. Graditi zajedno dom jest nešto što svaka zaljubljena osoba želi sa svojim partnerom, ali kako znati može li se u gradnju krenuti odmah? Ne zna se. Ne zna se tako brzo. Ne zna se imate li isti način života, hoćete li se slagati u zajedničkom životu. To nije logičan prvi korak, a opet bivamo tako nelogični i impulzivni i napravimo tu prvu pogrešku koja često završi katastrofom.
Druga pogreška je, što ne rade samo lezbijke, ali jest jedna od karakerističnih lezbijskih pogrešaka, biti vezan pupčanom vrpcom. To je vrlo zeznuti scenarij koji neko vrijeme funkcionira, ali jednostavno nakon nekog vremena ta vrpca mora puknuti i pustiti i jednu i drugu jedinku da funkcioniraju zasebno jedna od druge, a da opet budu u simbiozi. Problem dakako nastaje ako samo jedna strana želi da pupčana vrpca pukne, a druga nema pojma da to uopće postoji kao neka opcija. Kreću svađe, kreću optužbe, kreće sveopći kaos koji navlači oblak nad idilu koju gradite.
Treća pogreška je naravno na neki način povezana s drugom pogreškom, no ne mora uvijek biti. Zabijanje u kuću jer je to sigurno mjesto nije dobar način za biti u vezi. U redu je ponekad. No ne stalno. Super je kuhati, gledati filmove zajedno. No koma je ako to želi samo jedna osoba. Koma je ako samo jedna osoba može pratiti svoje snove dok druga čeka da joj snovi pokucaju na vrata. Glupo je zapostaviti prijatelje jer čemu ona uzrečica bros before hoes? Osobe koje to traže obično su nesigurne u same sebe i onda se dogodi da su svi bitniji, svi su potrebitiji, svi trebaju pažnju. Brdo njih. I što onda. Ništa. Potrebno je imati barem malo vremena za sve te osobe u životu.
Četvrta pogreška je ljubomora. Ljubomora je nešto najgore što se može dogoditi ijednoj vezi i ona sigurno vodi u katastrofu, a lezbijke su, budimo realni, pomalo ljubomorna bića koja su sklona drami. Drama je ono što nas pokreće. A ljubomora i drama idu sretno ruku pod ruku. I to je nešto što lezbijke vrlo dobro znaju i iskorištavaju jer su – lezbijke. I onda se čude kako to da su opet same? Malo mi je toga sad već dosta.
Postoji toliko pogrešaka koje se mogu napraviti jer ne znate drugačije. Što preostaje jednoj lezbijki u ovom velikom, a ujedno i malo svijetu? Samo čekati. Jer iskreno, i tu ljubav vam nabijem na kurac. Ali OK, ja sam samo blesavi idiot u toj ljubavi.
Komentirajte!