autor:

Raquel Versieux živi između dva glavna grada brazilskih saveznih država, u Rio de Janeiru te u Belo Horizontu u Minas Gerais. U svojem radu artikulira politički oblik odnosa između ljudi i krajolika, posebno korištenje prirodnih resursa te vjeruje da postoji neravnoteža između shvaćanja kulture i prirode, a u Rijeci se fokusirala na rudnik ugljena te na suradnju s domaćim umjetnicima. Umjetnički se izražava fotografijom, crtežima, kolažem, performansom i video instalacijama. Izložbu u Zagrebu imati će idući tjedan, a koja je rezultat njezine umjetničke rezidencije u sklopu Queer Zagreb sezone.

U vašem radu ste usredotočeni na okoliš – krajolik koji nas okružuje. Mislite li da su ljudi općenito svjesni krajolika ili ga uglavnom ignoriraju?

Ja shvaćam krajolik kao koncept s obzirom na njegovu upotrebu. To je nešto što je u pokretu, i mora biti u pokretu – u razmještanju. To je nešto što se događa čak i na mikroskopskim skalama, također uključuje razmještanje misli i sjećanja. Smatram da je nemoguće reći da neki životi ignoriraju krajolik. Ono što se mijenja je iscrtanost krajolika od strane svakog bića, njegovom svakom različitom upotrebom. U tom smislu rekla bih da je moj rad usredotočen na razmještanja, u preobrazbi stvari i prostora u nove instance kroz vrijeme.

Biste li rekli da ljudska interakcija s krajolikom – mijenjanje, oblikovanje – odražava način ljudske komunikacije s drugim ljudima / okolišem?

To je sve jedan oblik. Sve se tiče života. Mi živimo. Činjenica. Ali mi to činimo na tako mnogo različitih načina. U tome je ljepota, vidjeti očitovanje različitih oblika življenja, čak i ako je predstavljen kao kaos.

Kako biste opisali odnos između prirode i kulture? Biste li rekli da se civilizacija udaljava od prirodnoga konteksta?

Ti pojmovi proizvod su moderniteta. Civilizacija se ne udaljava od prirodnoga konteksta jer ta odvojenost ne postoji u praksi, ili nikada nije ni postojala. Nemoguće je definirati kada je posrijedi kulturno biće a kada prirodno biće, hibrida je sve više i više, i oni su najbolji primjer za spomenuto nerazdvojeno stanje kulture i prirode. Pokušavam živjeti tako da ne spašavam spoj ovih dviju stvari, već hodajući prema vremenu kada nikada nisu bile razdvojene, a to ne znači povratak historijskoj prošlosti. Također, prema ne-razdvajanju linearnog vremena. Sviđa mi se slika vremenske juhe, u njoj živimo.

Dijelom se vaš rad bavi pitanjem moći, posebno moći nad drugima – mislite li da je moć instrumentalizirana više kao sedativ ili uzbuđenje, podražaj? Odnosi moći u društvu su nešto što nas se uči da je normalno i da ne treba preispitivati. Mislite li da je hijerarhijski svjetonazor  prirodan našoj kulturi?

Pokušat ću ne koristiti riječi “prirodni” ili “kultura”, te riječi se čini lake, ali nisu. Što vidimo kada pogledamo svijet u kojem živimo? Različite ljude, koji žive na različite načine, ali međusobno u kontaktu, na najbrži mogući način bivanja u kontaktu ikad, koliko nam je poznato. Ne znam imam li odgovor na ovo. Opet, ono što mi  dolazi na pamet je ta vremenska juha u kojoj jesmo. Kao tehnologija za primjer, možete otići u vrlo izolirano područje u Brazilu, gdje ljudi žive u vrlo siromašnim uvjetima što se tiče obrazovanja i zdravstva, ali vidjet ćete ljude koji koriste iPhone-e napravljene u Kini, očito bez pristupa Internetu, ali slušajući glasnu glazbu na zvučnike. Je li meni dozvoljeno suditi o ovoj situaciji? Mislim da nije, to bi bilo kao davanje previše moći meni u trenutku kada svi pokušavamo ne imati hijerarhijsko stanje. Najviše što mogu učiniti je gledati ga, izvijestiti, iznijeti ga pred vas kao sliku. Učiniti da zastanete i shvatite da se to događa, a onda da sami donesete svoje zaključke. I pritom, morala bih biti dovoljno moćna da vas zaustavim, kakva velika moć, učiniti da netko stane. Pogledajte, nema izlaza.

FOTOGALERIJA: Refleks, izložba u Rijeci

Kako vidite instituciju braka u kontekstu odnosa moći u društvu?

Teško pitanje. Postoji toliko različitih oblika braka. Čak je i poznavanje svih mogućih poteškoća nešto što će ostati želja muškaraca i žena, bez obzira na njihove seksualne izbore. Stalno mislim da mora postojati pravi razlog za dvoje ljudi da odluče biti zajedno, radije vjerujem da su to ljubav i poštovanje. Mislim da je to najvažnije, odluka mora biti u dogovoru i jasnoći. Tako da znate koja su pravila, i da izaberete hoćete li ih prihvatiti ili ne. Život je težak. Teško je živjeti sam, teško je živjeti s nekim.

Kako biste, uzimajući u obzir normativni raspon prava i pozicija moći u društvu, opisali odnos između heteroseksualnog i istospolnog braka?

Za mene to je kao prirodna točka kulture X. Prije nego što smo muškarac ili žena, heteroseksualni ili LGBT, mi smo bića. Ljudska bića, ako baš želite. Prijelazi između ovih kategorija bi trebali biti fleksibilniji i ili čak prolazni, s puno manje razlika. Ista prava za bića i stvari. Moglo bi se reći da sam anarhistica, a možda i jesam, u daleko ideološkom smislu.