Ususret EU: Trebaju li hrvatske LGBT obitelji emigrirati?

“Vaša djeca će biti diskriminirana!”, tako mi je odgovorila Marije Cornelissen, zastupnica u Europskom parlamentu, na moje pitanje o tome da li Europska unija može nešto učiniti da spriječi diskriminaciju moje buduće djece u Zagrebu, npr. jednom kada krenu u školu? “I ne, Europska unija ne može to spriječiti”, nadodala je. Imao sam priliku je to upitati na tribini prije otprilike godine dana (LINK) i najviše me iznenadila faktičnost i nedostatak sumnje u njezinom odgovoru.

Prvi instinkt je stoga zbrisati, glasati stopalima i otići van Hrvatske. Zaista ne želim da moja djeca odrastaju u homofobnoj zemlji, gdje ćemo se kao obitelj svakodnevno morati boriti za prihvaćanje. Potpora od strane Vlade RH je i dalje u domeni nade. Unazad zadnjih godinu dana počela je raditi radna skupina za izradu Zakona o životnom partnerstvu, ali od sredine studenog nije bilo sastanaka. Možda je kandidat na nadolazećim izborima za Europski parlament, Damir Hršak, najbolje sumirao poziciju Vlade, optuživši ju da podilazi Crkvi, te da ako je prethodno izigrala radnike, zašto ne bi i LGBT zajednicu? (LINK).

U međuvremenu je obiteljska jednakost na pragu potvrde u Francuskoj. Narodna skupština je potvrdila promjenu obiteljskog zakona u korist jednakosti, a početak rasprave u francuskom Senatu je zakazan za sljedeću srijedu. Opozicija promjeni zakona se opet uspjela okupiti u velikom broju prošle nedjelje, što svrstava njihov protest u četiri najveća u Parizu u zadnjih trideset godina (LINK), ali senatori iz redova vladajućih socijalista su najavili potporu promjeni zakona (LINK). Time će se Francuska pridružiti rastućem broju europskih zemalja koje podupiru jednakost istospolnih i raznospolnih parova, bilo da se radi o instituciji braka ili o nekoj formi izvanbračne veze (Norveška, Nizozemska, Belgija, Danska, Švedska, Island, Španjolska, Portugal i Velika Britanija).

Ipak, i u zemljama u kojima nominalno vlada jednakost postoje nijanse bitne za LGBT obitelji. Npr. Portugal dopušta jednakost pri sklapanju braka, ali ne i jednakost u posvajanju, niti pri umjetnoj oplodnji. Francuska će nakon promjene obiteljskog zakona morati proći raspravu o omogućavanju umjetne oplodnje za lezbijke. Finska pak dopušta registrirana partnerstva, te posvajanje i mogućnost umjetne oplodnje za istospolne parove, ali ne i punu bračnu jednakost. Iza tih progresivnih zemalja, ovdje možemo spomenuti tek još Sloveniju i Njemačku, koje priznaju registrirana partnerstva za istospolne parove i posvajanje djeteta u slučaju da je jedan roditelj biološki. Ostatak europskih zemalja dopušta ograničeni set prava za parove kroz registrirana partnerstva (Austrija, Luxemburg, Češka, Mađarska) ili takve parove uopće pravno ne priznaje. Hrvatska se može pohvaliti da unazad deset godina priznaje vanbračnim istospolnim parovima svega dva prava vezana uz imovinske odnose i time bolje izgleda tek u usporedbi s Italijom ili većim dijelom homofobnih zemalja Balkana i Istočne Europe.

Za hrvatske državljane, odlazak u jednu od zemalja s visokom razinom jednakosti će biti lakši od 1. srpnja kada se Hrvatska priključi Europskoj uniji. I premda je mobilnost građana jedna od četiri temeljne slobode koje garantira Europska unija, stare države članice mogu novim državama članicama uskratiti to pravo na maksimalni period od sedam godina, što će od gore navedenih zemalja Hrvatskoj uskratiti sve osim Švedske i Finske, te možda Portugala. Stoga pakiramo li kovčege za Stockholm ili Malmo, gdje LGBT obitelji s hrvatskim pasošom mogu već od 1. srpnja uživati punu pravnu zaštitu? Moguće je iz iskustva drugih obitelji već sada predvidjeti nadolazeće komplikacije.

Europska unija se ne miješa u zakone koji reguliraju brak i obitelj u svojim državama članicama. Njezina jedina dužnost je da osigura mobilnost građana, a time i mobilnost obitelji. Npr. brak između dviju osoba istog spola sklopljen u Nizozemskoj bi u principu trebao biti priznat u Italiji, premda Italija takvu instituciju nema.

Situacija po tom pitanju je daleko od idealne, prema iskustvu članova Mreže europskih udruga LGBT obitelji, o čemu je jedan od njih, Luis Amorim, dao izvještaj u Europskom parlamentu početkom mjeseca. Kao ilustrativan primjer je naveo slučaj dviju Britanki koje su se preselile u Njemačku sa svojim sinom, ali njemačka administracija im nije dopustila upis sina u vrtić, jer njihov brak sklopljen u Britaniji nije priznat u Njemačkoj (LINK). Na istom sastanku, Joel Le Deroff ispred organizacije ILGA-Europa je utvrdio kako nedostaje političke volje u europskim institucijama da se države članice prisile na poštivanje ovog prava (LINK).

Gore navedena događanja u Bruxellesu i Parizu, zajedno s ovim domaćim pokazuju da gdje god bili moja obitelj i ja, morat ćemo biti osviješteni građani. Političari spomenti u tekstu imaju svoj aktivistički put. Marije Cornelisssen je već u mladoj dobi sudjelovala u prvim demonstracijama, koračala je u poodmakloj trudnoći u prvom redu na prvom splitskom prajdu (LINK), Damir Hršak je govorio na prvom zagrebačkom prajdu, a jedan aktualan i inspirativan primjer dolazi opet iz sjeverne Kalifornije.

Mali Daniel, sin Jaya i Briana, para koji sam spominjao u prvoj kolumni, samoinicijativno je napisao pismo predsjedniku Vrhovnog suda SAD-a u kojem ga moli da omogući jednakost svih obitelji u Kaliforniji (LINK). Zatim je dobio nekoliko poziva da o tome govori na televiziji (LINK), a prošli je ponedjeljak je u San Franciscu isto pismo pročitao na maršu potpore obiteljskoj jednakosti (LINK), organiziranom prije zasjedanja Vrhovnog suda.

Na kraju ovog kratkog pravnog pregleda, da navedem završne riječi u izlaganju Luisa Amorima u Europskom parlamentu, “Mi, majke i očevi za svoju djecu ćemo se popesti na svaku planinu dok ne stignemo do vrha gdje su ostali”. Na neki način tada postaje nevažno nalazimo li se u Zagrebu, Parizu, Bruxellesu ili San Franciscu, dok god nastupamo kao građani, i uz nadu u bolje sutra, borimo se ovdje i sada. Osim naravno, ako živimo u Stockholmu.