U sklopu projekta sakupljanja osobnih priča za publikaciju ‘Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj’ (2007.), Toni Marošević kao jedna od 25 intervjuiranih osoba pružio je izniman uvid u zbivanja oko gej tematike, te razvoja scene i pokreta u Hrvatskoj tijekom komunizma. Intervju s Tonijem Maroševićem možete čitati na Queer.hr-u u 5 nastavka srijedom i subotom, te pratiti priču ključnih trenutaka, događaja i prostora – od 60-ih godina do kraja 20.-og stoljeća. (razgovarao: Gordan Bosanac)

(Prve dijelove intervjua pročitajte na linkovima ovdje: 1.dio: “Prvog dečka sam upoznao u kazalištu” ^[1], 2.dio: “Odbio sam napraviti gej organizaciju” ^[2] 3. dio “Pisali su – prekrasni, markantni intelektualac, šteta da je gej” ^[3] 4. dio “Kada sam se išao osloboditi vojne obaveze rekli su mi da nisam gej jer nemam lakirane nokte” ^[4])

T.M.: Da, ja kažem uvijek da sam imao stravično puno sreće otići u komunizmu, 1967. godine sam otišao van studirati, tako da treba puno sreće imati za neke stvari, a ja nisam bio ni dijete nekakvih funkcionara razumiješ ni ništa, drukčije je to, jest da smo imali prijatelje po Europi. Bio sam ministrant u jednom katoličkom domu, pater rektor je bio frend od mog djeda, no ja sam to normalno plaćao kao i svi drugi, to je bio jedan jako jako lijepi dom u Munsteru s betonskom arhitekturom pedesetih, ali onom vrhunskom, vjerojatno postoji dan-danas. Bio je internacionalan, nisu bili samo katolici unutra i nije bilo nigdje križa, bio je ženski dio i muški dio i restoran s noćnim klubom. U noćnom klubu si mogao iznajmiti prostoriju ako si htio imati tulum, a ako si bio s nekim, u sobu nisi baš mogao dovoditi nekoga, no van porte je bila jedna kripta u podrumu koja je bila savršena, imala je orgulje okolo, ali nitko nije dolazio na misu, to nikog nije smetalo. Zanimljivo je da je taj pater rektor, puno sam s njim razgovarao, znao po cijelu noć kartati u tom klubu od doma te smo znali s njim sjediti i pričati, zašto nema križa, a on bi odgovarao da nema križa jer ne želi nikoga vrijeđati, jer je bilo i protestanata u tom domu i anglikanaca. Danas bi Ratzinger vjerojatno postavio na svaki prozor križ i vjerojatno jest, jer Munster je prilično crni grad samo što je bilo 70 000 desničara i 70 000 liberalnih studenata, to je grozan omjer, jer to su godine kad je počela demokratizacija u Njemačkoj, prvi semestar nisam bio tri puta na fakultetu, sve smo proštrajkali. Znam da je u centru Munstera maoistička komuna koja je bila preko puta katedrale, no, kako su oni cijele noći tulumarili, oni su se budili tek oko 12, 13 sati, onda, a svi su živjeli tamo, ne znam koliko ih je bilo, nisam bio nikad unutra, i onda su otvorili prozore, stavili kineske zastave na prozore i pustili kinesku revolucionarnu muziku, čovječe božji i tak svaki dan. Bio sam u jednoj komuni komunističkoj u Lucernu, koja je bila van Lucerna,  tamo sam se ljubio, nemam te fotke, s jednim mojim frendom Talijanom, glumcem, pod Lenjinovom slikom, ogromnim plakatom i to je bilo potpuno cool i svi su to fotografirali. U to vrijeme sam se družio s talijanskim anarhistima, jedan dio se pretvorio u crvene brigade poslije, išli su demonstrirati protiv zakona Schwarzenbach, protiv stranih radnika, a Talijana je bilo jako puno u Švicarskoj, to dok sam živio u toj ljevičarskoj komuni, i svako jutro smo, na cesti za Lucern kao izazivali buržuje, sa crvenom zastavom smo se niz brdo spuštali dole i vijorili, a Hell Angelsi su bili na našoj strani, to je bilo zanimljivo, kad smo išli protestirati, ako bi se policija pojavila onda bi oni s motorima došli, mi smo poskakali i pobjegli, no na kraju su nas uhvatili i protjerali iz Švicarske.

Q.hr: A rekao si da si se znači krajem osamdesetih si već se manje više povukao, više si pratio?

T.M.: Da, to krajem osamdesetih, bavio sam se s tisuću drugih stvari na osnovu toga pa sam možda sam počeo raditi neke pizdarije, napravio sam prvu modnu reviju za pse u Zagrebu, Univerzijade i ovakve pizdarije ne, kužiš, a onda sam se počeo baviti tako nekakvim totalno off stvarima, to me onda držalo.

Q.hr: A devedesete i rat, je l’ tu ima nekih zanimljivih priča oko pederluka?
T.M.: Ne, ja sam devedesete počeo raditi na Hrvatskoj televiziji, dapače u dječjem programu, imao sam, prvo ovo Dobro jutro, imao sam svoju redakciju klinaca, ne znam, između 7 i 15 godina, s kojima sam jurio po cesti, oni su snimali ankete s ljudima. Jedanput sam jednu malu u 7 sati stavio na cestu, bila je ovako mala i ona je pitala svakog da joj ispriča jednu bajku ujutro – takve sam stvari radio, to se zvalo Željko Znatiželjko, i napravio sam pedeset epizoda kratkih nekakvih, dosta sam bio na Hrvatskoj televiziji i to je bilo dosta burno. Taj dio rata u Gračanima je bilo stacionarsko mjesto, tu se vojska dolazila odmarati kužiš, stalne su bile uzbune, na televiziji smo išli samo određene dane kad biraš, jer je moralo biti toliko ljudi koliko je mjesta u skloništu, tak0 da sam bio dosta doma, družio sam se s vojnicima, brdo je mojih poznanika bilo tu, znam da smo tulumarili isto tako. Čak sam bio u civilnoj ovoj pizdariji, u šlapama sam dolazio stražariti i i nisu imali televizor, ja sam uvijek strpao svoj i nosio tamo gore, uvijek su rekli joj jebote Toni je sutra dežuran, izvrsno, imat ćemo televiziju.

Q.hr: I tu među vojnicima isto nije bilo nikakvih bilo?

T.M.: Ne, ne, svi su to znali, dapače tu se svega i dešavalo kužiš. Dosta sam živio na Gračanima, prvo sam na Zvijezdi odrastao, išao sam na Orlovcu u školu, a u Gračanima je bilo četiri razreda osnovne škole i druga četiri razreda su djeca išla na Orlovac. Kad sam došao tu živjeti, već brdo ljudi sam znao koji su sa mnom išli u školu, ali inače moji su bili orijentirani prema ovom dijelu grada, moj djed je imao tu neke frendove i išlo se svake nedjelje, on je išao kartati, onda se išlo tu sjediti, znam da mi je bilo stravično nekad dosadno, ali sam morao ići, baka je pohala piceke, ali to je bilo to vrijeme, svi su išli tu u Gračane, bilo je nekakvih tu poluprivatnih birtija, ti si sjedio kod nekoga u dvorištu ne, on ti je dao vino, nitko nije znao da mu plaćaš.

Q.hr: Super, pa ja mislim da je manje više to to koliko smo preroštali.

T.M.: Mogli bi sad sve ono što sam ja i napravio kao dubioze, kad ja pronađem sve materijale tu koje imam, onda mogu još pogledati, a mogao bi se angažirati da možda neke stvari pronađem i u Vjesniku u arhivi. Imam tamo nekoga koga poznam i tko će mi to napraviti onda na DVD-u ako ga zamolim ili na nekom CD-u, kužiš, moglo bi se možda još nešto pronaći. Puno članaka što se tiče bivše Juge imam više manje sve, baš od tog vremena 1984., ali nikad poslije se nije više toliko pisalo, poslije toga se onda svako ljeto počelo nešto o AIDS-u, AIDS-u, AIDS-u, ali ne znam je li to bila neka politička zapovijed već…

Q.hr: To je bila tema?

T.M.: Već su onda novinari počeli baljezgariti po nečem, po ljetu nije bilo ničeg, to zovu sezona kiselih krastavaca, onda se piše o tak stvarima, ali nije nešto, mislim da nešto značajno nije objavljeno… Udarni su bili peti i šesti mjesec 1984. godine, tad se najviše pisalo o toj temi.

Q.hr: Objavilo, da, i to prije toga isto nije bio period, mislim to je u stvari 1984. godina baš ono prekretnica?

T.M.:  Da, ja sam nešto još u Danasu pisao poslije, nešto u Staru, to sve imam. Znam da su me zvali iz Danasa hoću li im napisati nešto, onda sam im pisao nešto, ne sjećam se više točno što. Imam onak, kojekakvih tih stvari u kojima sam sudjelova, mene je Nataša Godinić… Se zove tako?

Q.hr: Govedić.

T.M.: Govedić, upoznao sam je, ona mi je prigovorila kad smo radili na Hrvatskoj televiziji onu suludu emisiju gdje je onaj Manzin zapravo rekao da su oni hodajući cirkus, Štulhofer, oni. Za to sam čak dobio filmske materijale iz Ljubljane, oni se isto mogu nabaviti – oni postoje na Ljubljanskoj, slovenskoj televiziji, mogu se službeno zatražiti i dobiješ to, samo moraš platiti. Materijale su meni kupili da bi mogao napraviti prilog o tome, onda je zapravo Govedićka rekla da sam ja zapravo narcisoidno izjavio kako sam samo ja, zapravo, nije bila zapravo poanta u tom,  jedini nastupao uvijek s imenom i prezimenom … i kao ona tvrdi da je bilo još intelektualaca, naravno da je bilo još intelektualaca, ali su se uvijek anonimno bavili time, i u javnosti anonimno, razumiješ, tako da sam ju poslije sreo pa sam rekao onak, upoznao sam ju nakon puno godina, a upoznao sam je kad je došao onaj mali, jao kako je zgodan, kak je simpatičan taj mali šašavi, onaj Srđan, s novinarstva, on je meni strašno drag, kad je on došao na radio raditi, pa sam nešto htio da on za gej radio izvještava, na kraju je ono sve sjebao ne, ja sam mu sve karte dao, čak sam mu plaćao karte za Queer, na kraju ništa ovom dečku nije javljao. Onda sam Natašu upoznao, baš na jednoj Queerovoj predstavi u Tvornici, onda sam rekao baš onak, moram reći jer si ti reagirala u Zarezu onako, nisam htio nikad odgovoriti, ali da ti kažem što sam mislio zapravo, možda sam ja bio nejasan u prilogu, možda ne, ali ja sam od početka kako sam u Startu počeo pisati, odmah se potpisivao punim imenom i prezimenom. Imao sam zabranu ulaska u Hrvatsko narodno kazalište godinu dana skoro jer sam u Startu napisao da se na tulumima baleta skupljaju pederi.

Q.hr: Kad je to bilo?

T.M.: Joj, to bi Dragec znao iz Ljubljane, on je bio onda u baletu, ja nisam smio doći na nijednu predstavu, čak su to kartodrapci znali.

Q.hr: Znali su tko si?

T.M.: Da, Leo Stipančić, pokojni je, pokoj mu vječni, on je bio partijski funkcionar, nikad nekakav veliki baletan, ali dobro, bio je solist, kao dobar omladinac vjerojatno, on je dao zabranu,  bio je direktor baleta, te je bio strašno uvrijeđen radi toga.

Q.hr: A on je bio gej?

T.M.: Ne znam, on je bio oženjen, da li je bio gej – taj dio ne znam, no poslije kad sam nešto poslije radili, s Vesnom Butorac sam nešto radio i s njim, onda me opsjedao, onda mi se ispričavao, takva su vremena, ja nisam smio ni na jednu predstavu, znaš, za mene je to bio život otići u kazalište i vidjeti sve predstave ne, i sad ja ne smijem u HNK. Jedino još jedan kritičar, Nenad Turkalj, on je dobio, on je napisao nešto negativno o jednoj operi i njega su isto sankcionirali, isto nije smio jedno vrijeme u kazalište, ali imao sam negdje 18 godina i znam da sam čuo za to da Turkalj ne smije na predstave jer je napisao lošu kritiku, ali njemu su zabranili dolaziti na opere.

Q.hr: A što on napisao da su pjevači gej?

T.M.: Ne, on je oprao predstavu jer su bili loši vjerojatno pa ih je odjebo.

Q.hr: Super. Good.

T.M.: To je to.

Q.hr: To je to. Hvala ti puno.