autor:

Karla Horvat Crnogaj

U sklopu projekta sakupljanja osobnih priča za publikaciju ‘Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj’ (2007.), Toni Marošević kao jedna od 25 intervjuiranih osoba pružio je izniman uvid u zbivanja oko gej tematike, te razvoja scene i pokreta u Hrvatskoj tijekom komunizma. Intervju s Tonijem Maroševićem možete čitati na Queer.hr-u u 5 nastavka srijedom i subotom, te pratiti priču ključnih trenutaka, događaja i prostora – od 60-ih godina do kraja 20.-og stoljeća. (razgovarao: Gordan Bosanac)

(Prve dijelove intervjua pročitajte na linkovima ovdje: 1.dio: “Prvog dečka sam upoznao u kazalištu”, 2.dio: “Odbio sam napraviti gej organizaciju”)

Qhr: A gdje si onda osobno upoznavao ljude – za veze, za seks – kako je to funkcioniralo?

T.M.: U tim kulturnim krugovima to je jednostavno funkcioniralo.

Qhr: Znači fukcionirali ste unutar kruga?

T.M.: Da, da, to je jednostavno funkcioniralo, a ovo, taj dečko s kojim sam živio, to je jedan jedini s kojim sam živio, nikada ni sa kim više, i ne bi, tom sam prodal svoju bundu, jebote.

Qhr: Tako ste se upoznali?

T.M.: Da. Donio mi je drugu ratu i ostao je. Bunda je bila jako skupocjena, ne, ja sam je bar tak profurao, a bila je napravljena od dve ili tri bunde moje bake, ovak kratka, krznena. Meni je već dopizdila pa sam mu prodao. Na kraju sam tu bundu našao kod ….. koji je bio modni kreator, i koji ima čak i klinca koji živi u Mariboru i ta njegova kao, ta jedna cura koja se uvijek zaljubljivala u gej ljude i brijala je s njima, na kraju je …………… imao s njom i klinca i ona je s njim nije ostala, nisu živjeli više zajedno ali mislim kad je umirao da ga je ona pazila, ona je medicinska sestra, sad predaje, Slovenka inače, sad predaje tamo na nekakvom fakultetu za medicinske sestre, ovak nešto, bila je tu u vojnoj bolnici, radila u Zagrebu, tak sam ja nju i upozno, ona je spadala u taj nekakvi kulturni milje, ona je bila stalno zaljubljena u tog mog frenda baletana i non stop mu je dolazila na sve balete, kužiš. A tih osamdesetih je, poslije te Frigidne utičnice, je počelo, ja mislim, da se nikada više članaka o tom problemu nije napisalo u bivšoj Jugi.

Qhr: Koje novine su to pisale?

T.M.: Sve, i srpske i hrvatske i makedonske. A ja imam mislim cijelu Jugu, novine, članke, više manje sve, od Ilustrovane politike do ne znam koga sve, sa mnom su razgovarali razni, u Ljubljanu su dolazili novinari iz svih redakcija, čoveče, to su bila i predavanja i sve. Bilo je raznih stavova tih novinara tamo, jedna, u Ilustrovanoj politici, jedna od srpskih, simpa inače, kak nije htjela ime mi staviti, ja sam je još napao da zakaj nije, ja sam bio onda već javna osoba, ona je napisala jedan prekrasni, markantni intelektualac, šteta da je gej hahaha, u članku. Jest da su službene novine u Hrvatskoj ignorirale, Vijesnik je nešto objavio, i tak Start je uvijek objavljivao prijateljski, Polet prijateljski, Studenstki list prijateljski ne, Studentski list je već onda bio u rukama ljudi, jest da se moglo nešto slobodnije pisati i tak dalje, a i Polet i svi, kužiš, konačno Pavić je bio u Poletu, u to vrijeme nekako ne.

Qhr: Da, to znam. A koliko je ekipa iz Zagreba onda išla u Magnus, je li to bilo mjesto za izlaske?

T.M.: Je, ovako, poslije tog Magnusa je proradio odmah K4 nedjeljom i išlo je dosta ljudi iz Zagreba nedjeljom u taj K4 ne, to je bio nastavak zapravo tog daljnjeg življenja, no nisam nikog vidio sa tih štajgi. Ljudi su, mene su čak jako napali, ja sam čak imao problema, mislim u gej svijetu, čak su mi prijetili da će me istući poslije prve Frigidne utičnice.

Qhr: Jer si stavio temu u javnost, znam to je klasika.

T.M.: Da, da, da, da, znam jedan moj prijatelj me tako stravično napao, ja sam ostao paf, nisam mogao vjerovati, ali dobro, sve u svoje vrijeme.

Qhr: A jel ti to onda ustvari smanjilo mogućnost socijalizacije među gej ljudima, to što si postao javna osoba?

T.M.: Pa nisam nikada, ne, nisam nikada ni imao potrebu neke socijalizacije i kažem ti, uvijek sam se kretao u nekom društvu gdje je sve to bilo normalno i dan danas imam takvo društvo i takve ljude, kužiš, oko sebe ne, tak da ono, nisam nikada pokušao se baš isključivo družiti, dolazio sam naravno, bio sam uvijek sretan da, Bacchus kad je bio, to su već osamdesete ne, devedesete već, cijeli rat je bio Bakhus ono very inn. Tamo je dolazilo brdo tih nekih stranih izvjestitelja, gej ljudi kužiš. Znam jedan, jedan novinar iz Belgije koji je išao svaki tjedan Biljani Plavšić, s njom je neki kurac radio, intervjue ili nešto hehehe, a živio je u Zagrebu, znam da smo ga uvijek zajebavali.

Qhr: Jel bilo ljudi u Bakhusu, to je bilo bizi?

T.M.: Da. U Bacchusu, da, da, da, u Bacchusu je to bilo već onako…

Qhr: I to je bilo slobodno baš ono kao gej bar, u smislu da su se ljudi mogli i poljubiti tamo?

T.M.: Ja mislim da je bilo i toga, da, da, navečer je bilo i toga. Vlasnik je uvijek nekaj brijao ne, tamo su počeli možda i prve nekakve kao, ne organizirane sedeljke, nešto se događalo, nešto, konačno mi smo posle te Frigidne utičnice, mi smo već na jesen napravili, taj moj frend koji živi sad u Americi, Škorić, on je izigravao geja, radio je ankete, po Bacchusu smo o AIDS-u radili jednu emisiju, dosta veliku i on je radio ankete i tamo je detalje ispitivao i znam da je govorio, pa da pa nije bitno čija su usta kad se puši ne, tak da su tamo se popalili na njega odmah, on je bio klinac u to vrijeme.

Ali onda smo prestali s time, ja sam se počeo s radiom baviti, onda se nekako sve najednom utišalo, ja sam se počeo baviti nekim performansima, ja sam zapravo, čak to nitko ne zna, pička im materina, ja sam započeo Radio 101, a ja sam inicirao priču sa uličnim sviračima. Ja sam predložio da to radimo i onda smo se konzultirali s policijom, i onda sam išao na policiju, ti si mi se javio da ćeš svirat gitaru, ne znam gdje, na Cvjetnom trgu, onda sam ja za tebe išao na policiju i kao Radio 101 dobio dozvolu i ti si onda tamo sjedio, a kak smo bili Radio 101 mi smo odmah donosili i svoje razglase i napravio sam jazz scenu tako u Oktogonu, Klima kvartet mi je svirao u Oktogonu, da, i onda sam se bacio na takve stvari, al tu nikad nije bio zapravo isto zanemaren taj gej dio. Tu je jako puno ljudi dolazilo, ali iz tih kulturnih krugova samo, ne. Bacio sam se na te radijske performanse, u jazzu neke ili uopće u muzici suvremenoj smo uvijek stvari forsirali, pa je Levačić tamo svirao, pa Nestorović, kužiš, pa sam imao tu galeriju za jedan dan gdje si je umjetnik došao, izložio, kad su pogledali, skupio i otišao. I to smo radili bilo gdje, tamo u OKC-u, onda sam se bacio samo na takve stvari, onda sam u CKD-u počeo.

Qhr: A tad si bio honorarac svo vrijeme?

T.M.: Da, da, da, da, na radiu.

Qhr: Tad više nisi imao stalan posao?

T.M.: Ne, ne, to mi više nije potrebno, onda sam se već bio počeo baviti slobodnom profesijom, onda sam u CKD-u počeo biti urednik paralelno s radiom ne, to si mogao kao slobodnjak, ja sam bio jedan od urednika Zimodara, a kako su moji ljubitelji uvijek malo stariji klinci, ja sam imao, ovaj, za starije klince Zimodar, navečer ne, i kod mene su počeli svirat ti razni bendovi, grozno ne, to, kažem, al ja sam se onda nekako poslije tih predavanja, poslije cijele te buke, ja nisam ništa skrivao, ja sam uvijek to govorio u eter ak je to trebalo ne, ja se nisam nastavio više bavit, ali jesam pratio.

Qhr: No, dosta smo o Zagrebu pričali – što je s morem?

T.M.: Ja sam osobno dosta u Dubrovnik išao po ljeti, ne.

Qhr: Kako je to izgledalo? Je li Lokrum funkcionirao oduvijek, ili?

T.M.: Da, da, da, to je od uvijek funkcioniralo, al mislim radi se o tome da je zapravo u Dubrovniku to svugdje se isto dešavalo, tamo je uvijek bila neka kulturna elita i jedan dio snobova koji su pratili kultunu elitu tamo po Dubrovniku, tako da ti je to isto sve bilo normalno, ja znam tu jednu stravičnu priču da su ’52. komunisti tamo pohapsili neke gej ljude.

Qhr: To sam čuo, za taj slučaj, da.

T.M.: Kako to istražiti, da su im stavili vreće na glave i napisali, toliko su obzirni bili, ne, da im se lice ne vidi, napisali im ‘ja sam peder’ i tak ih vodili kroz Dubrovnik.

Qhr: 52. negdje

T.M.: 52., 53., pedesete, kad smo mi, možda još u vrijeme Informbiroa, da se to dogodilo, moguće, moguće prije neg što smo dali nogu Staljinu.

Qhr: A je li bilo kakvih filmova, knjiga, predstava u tom kulturnom miljeu?

T.M.: Ne, mi smo pokušali poslije tog prvog Magnusa, i drugog, poslije drugog Magnusa, Škorić i ja smo iz Ljubljane dovukli brdo materijala i htjeli smo na Medicinskom fakultetu u Komi napravit izložbu, napravili smo kardinalnu grešku, nismo obavijestili na radiju glavnog urednika jer ga nije bilo, i policija, dočekali su me na kolodvoru Škorić i neki još ljudi i rekli idemo odmah na radio, policija je opkolila Komu, ne možemo ništ napravit, nismo napravili izložbu i bilo je ogromno žaljenje i novine su čak nešto pisale o tome.

Qhr: A to je trebala biti kakva izložba?

T.M.: Ma dio materjala s Magnusa smo donijeli da. Sve je to vezano s Leibachom, sa Scipion Nasice i tako dalje, kako smo mi nalazili partnere čovječe, imali smo toliko novaca da im tamo damo neke sendviče na probama a spavali su kod nas ljudi, kod nekog, kod prijatelja, tu kod mene po 10, 15 glumaca, a tu je bila galerija gore, tu je bio jebodrom – tako se kužiš komuniciralo, a mi smo se stvarno poznavali, novinari međusobno, ali onda si opoznavao i književnike, konačno kod mene je dolazio Momo Kapor.

Qhr: Momo?

T.M.: Da, jako je ljubazan, kad sam ja bio u Beogradu krajem osamdesetih, negdje 89., on je imao onu knjižnicu u Jugodrvu ne, i Toni, tamo me kavom počastio, a tu je bio na par tuluma, uvijek je dolazio s nekim plavušama, uvijek s drugom ne, kužiš …. Dobrica Silobrčić je tu dolazio, Ika Škomrlj, takvi tulumi su tu bili i takvo jedno ozračje, tak da nisi imao potrebu baš za nekim štajgama, mi bar nismo.

Qhr: Naravno, da.

T.M.: Tu smo imali sve u Klubu likovnih radnika, a petkom smo recimo dolazili svi u Lap, u Lapu je bio doslovno jedan odio koji je bio isključivo gej i gej frendli i to se znalo, kužiš, ne, to se znalo.

Qhr: Super, good, a šta oko tvog coming outa, to si samo nešto kratko bio pričao, dakle jesi ti imao uopće takav, formalni, ono – prema obitelji?

T.M.: To je bilo s Frigidnom utičnicom, coming out.

Qhr: To je bio ovaj nacionalni, a ovaj osobni, sa starcima?

T.M.: Ma to je bilo vrlo davno, to sam vrlo brzo rješavao.

Qhr: I tu isto nije bilo nekih problema?

T.M.: Nikakvih problema, ne, to sam vrlo brzo riješio  to nije bilo, nikad nisam, kažem zato što, uvijek sam živio u tom nekom hermetičnom svijetu. Tamo u Srijemu dok sam bio klinac, igrao sam se samo sa svojim bratićima i sestričnama jer mi smo svi međusobno govorili drugim jezikom, nešto malo na ulici što sam se igrao na ulici s djecom, ali ta djeca su isto bila čudna, mali Mađari, mali, ne znam, Slovaci, znam da smo svi govorili svojim jezicima, a svi smo se razumjeli međusobno, ja dan danas razumijem nešto rumunjski. I s njima se poslije, to je bilo onda stvarno veliko društvo, nas je bilo petnaestak, mi smo bili onako uvijek zajedno i čak i gimnaziju i sve smo išli zajedno pa smo onda skupljali razne ljude oko sebe koji su nam bili zanimljivi, naravno.