INTERVJU: Gert Hekma: “Markiz de Sade je moj nadraži pisac!”

0
Rate this post

timthumb

Gert Hekma predavač je o rodu i seksualnosti na Sveučilištu u Amsterdamu, te se bavi istraživanjem povijesti i sociologije homo/seksualnosti. Urednik je i nekoliko izdanja na tu temu, kao što su početnu stranicu The Pursuit of Sodomy (1989), Gay Men and the Sexual History of the Political Left (1995),Sexual Cultures in Europe (1999) i A Cultural History of Sexuality in the Modern Age (2011), te je također i autor brojnih tekstova o povijesti homoseksualnosti u Nizozemskoj. Trenutno područje njegovog interesa je seksualna revolucija. U Zagrebu će u sklopu Queer Sezone održati predavanje u Medijateci Francuskog instituta, u utorak, 26. ožujka u 19 sati. Povodom predavanja, razgovarali smo s njime o njegovim istraživanjima:

Qhr: Jedan od fokusa vašeg rada je povijest i sociologija homo/seksualnosti – koje vam je razdoblje bilo najinspirativnije za istraživanje?

G.H.: Najdraža su mi razdoblja kada su se stvari mijenjale na području seksualnosti: teorija, praksa, vrijednosti. Primjerice krajem 18. stoljeća s prosvjetiteljstvom, pravne promjene u Francuskoj s revolucijom (homoseksualnost je dekriminalizirana) i s Markizom de Sadeom (mojim najdražim piscem). Zatim, kasno 19. stoljeće s usponom seksologije i stvaranjem LGBT pokreta (Karl Ulrichs, Magnus Hirschfeld),te uspostavom homo-hetero dihotomije. Uz to, novi razvoji na području književnosti (Baudelaire, Verlaine, Rimbaud, Wilde, Proust, Gide, Thomas Mann etc). Također uređujem knjigu o seksualnoj revoluciji 1960-ih I 1970-ih – što je i tema mog predavanja u Zagrebu – s idejama o seksualnoj i rodnoj ravnopravnosti, gejevima i lezbijkama koji se autaju iz ormara na ulice, erotski sadržaji itd.

Qhr: Kako biste opisali promjenu percepcije pojma seksualnosti s uvođenjem dihotomije hetero i homo prefiksirane seksualnosti?

G.H.: Bila je to prva mijena od ideja braka, obitelji i reprodukcije prema odvajanju tih institucija prvo na akademskoj razini: seksualnost je postala autonomnijim područjem užitka i orgazama. Bilo je to doba kada su ljudi preuzimali seksualne identitete – ne samo homoseksualni, nego i mazohistički, transvestitski, ili su im pak nametane kategorije. Ali bilo je potrebno neko vrijeme prije negoli su ljudi o sebi počeli razmišljati kao o heteroseksualcima – to je bilo samopodrazumljivo i nije trebalo naziv ili objašnjenje. Riječ je o kraju 19.-og stoljeća, početku 20.-og.

Qhr:Koje bi onda bile prekretnice u povijesti seksualnosti?

G.H.: Dakle Prosvjetiteljstvo sa svojim novim idejama o prirodi, religiji i državi, privatnosti, ali također i u svojoj šarolikosti – s jedne strane nova borba protiv masturbacije ili onanizma, s druge strane, radikalne ideje Sadea.

Qhr: Jedna od natuknica vaše biografije koja upada u oči jest da ste autor enciklopedije perverzija. Što vas je inspiriralo da ju napišete?

G.H.: Htio sam prikazati raznovrsnost seksualnih mogućnosti onkraj pojmova homo i hetero. Čini mi se da je dijalog između homo i hetero pola još uvijek dominiran hetero polom koji može propitivati queer osobe po pitanu njihovog seksualnog života (tko je muško a tko žensko u vašoj vezi?; o cruisingu, o saunama, o promiskuitetu u dark roomovima, o tomu što to znači biti gejem ili lezbijkom) ili da pak odluče da ne žele čuti ništa o tomu jer to smatraju nelagodnim ili privatnom stvari. Gejevi i lezbijke nikada ne uzvraćaju s tim pitanjem (o rodu, o analnom seksu, o učestalosti seksa, što misle o vagini i slično.)

Ova pozornost za perverzije je u svrhu razjašnjavanja toga da ljudi (gej i strejt) čine i vole jako različite stvari kada je riječ o seksu, i da se niti homo- niti heteroseksualnost ne nadaje sama od sebe. Mogu se vidjeti zanimljiva prekrivanja područja, primjerice sa sadomazohizmom ili fistanjem (šaka i zadnjica nisu izrazito rodno određene – što je dakle homo ili hetero u tim praksama?). Također sam htio razjasniti da bi bilo mudro zapitati sebe i svoje partnere ili druge osobe o specifičnim interesima: dobro za spoznaju o samima sebi te o društvu, te također iz tog razloga što se mnogi odnosi istroše jer partneri imaju jako različite žudnje (oralne, analne,trljanje, fokus na dijelove tijela, SM, seks u javnosti, svi oblici fetišizma) koje utječu na seksualan odnos (ukoliko nije riječ jednostavno o dosadi). Seks je usmjeren na kratkotrajno i potrebni su mu trenuci i situacije, inovacije; ljubav se razvija dugoročno u dijeljenju svakodnevnih praksi poput spavanja, jedenja, razgovora itd. Osobe koje imaju jako dobar odnos mogu imati jako različite seksualne želje – kako dakle kombinirati seks i ljubav? Ili je bolje razdvojiti ih?
Također je bilo jako zanimljivo pisati o tim stvarima. Kao što su govorili libertinci 18.-og stoljeća: seks je hrana za misao a ja bih nadodao naročito kad je riječ o perverzijama. Postoje pitanja pristanka (SM) ili dobnih granica (pedofilija), boli i užitka (SM), objekta i subjekta (fetišizam), života i smrti (nekrofilija), ljudskog i neljudskog (bestijalnost), privatnog i javnog (ekshibicionizam i voajerizam).

Qhr: Je li ta, ili neka druga tema s kojom ste se bavili podigla prašinu u javnom i medijskom prostoru? Je li vaš rad ikada obilježen kao kontroverzan, i ako da, iz kojeg razloga i kako ste reagirali?

G.H.: Glavni problemi s kojima sam se suočio su se ticali djece i pedofilije. Ponekad zbog mog eksplicitnog načina pričanja o seksu – ne na apstraktan način kakav je čest u queer studija, nego također i o tomu kako to činimo ili ne, ili što otvara mogućnosti.

Volim biti konkretan. Problemi su uglavnom nastajali zbog pedofilije, koja se prije smatrala jednom od varijacija koja bi mogla slijediti put gej i lezbijske emancipacije, no koja je otišla u drugom pravcu. To se dogodilo iz niza razloga, između ostaloga i iz tog što smo od ideje samoodređivanja, također i za mlade, došli do ideje da je seks rizičan i da djecu treba zaštititi. Također to ima veze i sa seksualnom jednakošću (u prošlosti je nejednakost bila ideal za seksualnu žudnju, danas je to jednakost), s mijenjanjem obitelji. Kad su se dogodile te negativne reakcije, pokušao sam (i moj mi je ljubavnik značajno pomogao) da se obranim na mjestima gdje sam to još mogao (na Sveučilištu, u gej svijetu) i da raspravljam o tim temama, ali nisam to činio u neprijateljskom okruženju. Zaprimao sam prijetnje smrću – tako da je bolje bilo da me se ne vidi ni ne čuje. Kako se razvio internet, prijetnje su u Nizozemskoj postale prilično uobičajena stvar, ali ljudi rijetko djeluju prema svojim najavama. Za mene, raspravljati o temi pedofilije bilo je pitanje slobode govora a također i izražavanje brige za mlade o čijoj se seksualnosti više ne može raspravljati. To se tiče queer djece znatno više no „normalne“ djece – većina queer djece odrastaju u strejt svijetu koji im ne pruža jezik, primjere, informacije, stavove da bi eksperimentirali. U državi poput Nizozemske koja je „tolerantna“ zapanjujuće je koliko su uvrede spram „šonja“ (znatno manje nego spram lezbijki, više prema „droljama“) rašireni u srednjoj pa čak i osnovnoj školi: način na koji se discipliniraju ne-normativna djeca. Tako da djeca uvijek ranije saznaju o seksualnosti ili o stvarima koje žele (zahvaljujući internetu) ali tek kad navrše 16 godina (dobna granica pristanka u Nizozemskoj) mogu istražiti ne-heteroseksualne svjetove  Tako da tu meni leži glavni razlog za zabrinutost: kako društvo može osnažiti dijecu da postanu seksualno samosvjesna, kako im možemo pomoći da postanu seksualni građani?

Qhr: Što je specifično po pitanju razvoja situacije u Nizozemskoj? Po vašem mišljenju, što je doprinijelo činjenici da je to prva država s istospolnim brakovima?

G.H.: Ono što je danas specifično jest opozicija koja je stvorena između bijelaca i muslimana: „mi“, Nizozemci, prihvaćamo homoseksualnost (i feminizam), ali muslimani to ne čine. Mi smo pro-gej a oni su anti-gej. Naravno da je međutim stvar kompliciranija. U Nizozemskoj 95% građana može reći da prihvaćamo homoseksualnost, ali također 40% kaže da ne želi vidjeti dva muškarca kako se ljube na cesti (35% za lezbijske parove, manje od 10% za raznospolne). Ili pak autanje za te queer mlade traje 3 do 4 godine jer spoznaju da je homoseksalnost još uvijek problem.Ovo je više problem roditelja koji ne znaju kako pričati o tim temama. Mnogi će reći da su dugo znali da im je dijete LGBT, ali kako to danisu pitali o tomu? Ili pomogli djetetu? Muslimani su u anketama negativniji o homoseksualnosti od bijelaca, i imaju kulturu šutnje (ali zato glasina) kada je riječ o seksualnosti, tako da svakako postoji više problema među muslimanima nego među bijelcima kada je riječ o homo/seksualnim tematikama, no postoje muslimani koji su izrazito podržavateljski i brojni bijelci koji su posve suprotno od toga. Drugi je problem taj da za mnoge ljude (također i na vodećim položajima) koji možda kažu da su progej – to predstavlja samo fasadu.

Zašto smo toliko rano uveli istospolne brakove? Uklapalo se u ideju Nizozemske kao tolerantne države (po mom mišljenju to je kriva ideja o sebi, ali ponekad ima pozitivne posljedice). To je bio sretan kraj seksualne revolucije i razvoj gejeva i lezbijki kao pobjedonosne manjine. Razvoji na međunarodnoj razini su bili da se brak izmijenio iz nečega što se ticalo obitelji i reprodukcije do nečega što se odnosilo na ljubav i pojedince – zašto dakle isključivati gejeve i lezbijke? (A u nekim državama većina se ljudi pak bila prestala vjenčavati kao primjerice u Švedskoj.) Štoviše, novi je ideal od šezdesetih bio jednakost i gej i lezbijski parovi bili su jednakijima od strejt parova koji su se suočavali s rodnom neravnopravnošću. Gejevi i lezbijke čine savršene pareve. Odbijanje nejednakih odnosa utječe na pedofile, prostituciju, seks sa životinjama, SM te i tradicionalne strejt parove. Po tom pitanju, lezbijek i gejevi ostaju pobjedonosnima ukoliko se uklapaju u ideje kako bi se homoseksualci trebali ponašati (ponašati se poput strejtera, ne preupečatljivi, ne preseksualizirani, trebali bi zapravo biti ugodni vjenčani parovi iz predgrađa).

Qhr: Od nedavno, fokus vašeg interesa usmjeren je na seksualnu revoluciju. Zašto je ona bitna u kontekstu LGBT pokreta?

G.H.: U šezdesetima, LGBT pokret postao je gej (lezbijski queer itd.) koji je proizveo novu vrstu homoseksualnih identiteta od klozetiranih do autanih. Druga značajna promjena bila je što u različitim stupnjevima diljem svijeta, homoseksualnost nije više bila grijeh, zločin ili bolest, nego „normalna“ seksualna varijacija. To je bilo bitno za seksualnu autonomnost žena, izmijenilo je percepciju braka, obitelji, reprodukcije itd. A ideal seksualne žudnje postao je namjesto neravnopravnosti u prošlosti (sada za to kažemo seksizam) seksualna ravnopravnost. Silovanje u braku nije bio zločin,to je postao.

Qhr: Kada govorimo o pokretu, možemo li uopće pričati o homogenom pokretu – uzevši u obzir partikularne razvoje u svakom segmentu LGBT spektra?

G.H.: Ne, kao i s temom perverzija: ljudi imaju različite želje i ciljeve isto vrijedi i za pokrete. U šezdesetima je ideja političke promijene bila širokog raspona, njemački bi se to reklo Gesamt Kunstwerk. Riječ je bila o ženama, skvotovima, LGBT osobama, pacifizmu, ekologiji, Vietnamu, kolonijalizmu, diktatorima u Španjolskoj i Grčkoj (ali ne toliko o diktatorima u Sovjetskom savezu) Dakle bilo je znatno šire od gej ili queer fokusa. Sve vrste politika spojile su se tada i raspršile poslije na svoje sastavne dijelove.

Svakako da LGBT pokret danas još uvijek ima različita lica, s grupama koje žele brak, žele ići u vojsku ili crkvu i druga koja se više usmjeravaju na seksualne slobode i brane seks u javnosti, promiskuitet, seksualan rad, nižu dobnu granicu pristanka i tako dalje.

Qhr:  Možete li nam reći nešto o svom predavanju u Zagrebu? Što publika može očekivati?

G.H.: Između ostaloga ću se baviti temama seksualne revolucije i idejama samoodređivanja, kao što su opisane iznad. Nadam se da će postati interaktivno i da će me publika navoditi!

Elektronika
Podijeli objavu

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here