autor:

U svjetlu sve veće potrebe za jasnim kriterijima i mjerilima kojima bismo opisali neki fenomen, nedavna odbijenica Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta poslana Queer Zagrebu, a kojom se nije željelo potaknuti srednjoškolce da posjete izložbu „Nacistički teror nad homoseksualcima“, pokazala je jasnu granicu dokle institucije (ali i pojedine osobe) razumiju pojam tolerantnosti.

Kao što je već poznato, jedan od ključnih argumenata zaposlenika Agencije za odgoj i obrazovanje (na temelju čije preporuke je Ministartsvo otpililo izložbu), vodio se devijantom logikom po kojoj djecu treba učiti ne o pogubnosti nacističkog progona nad homoseksualcima, već o opravdanosti tog progona, jer naravno, nacisti su proganjali prema zakonima i u duhu vremena u kojemu su djelovali u kojem se homoseksualnost smatrala bolešću.

Kako je moguće da tako glup zaključak proizvede jedan državni službenik koji je dio svog života predano studirao povijest, i temeljem svoje stručnosti dobio plaćen posao u navedenoj Agenciji? Odgovor je jednostavan. Žrtve su žrtve, ali homoseksualci su makar bili i žrtve ipak nešto drugo. Naime, u hrvatskom političkom životu već smo nebrojeno puta svjedočili da tolerantnost prestaje kad su u pitanju prava homoseksualaca. Oko tzv. gay i lezbijskih (ili queer politika) uvijek će se otvoriti polje borbe lažne ideološke podjele na „lijeve i desne“, te će politika vješto koristiti queer prvenstveno za svoja pozicioniranja prema javnosti. Ljevičari su kao za pedere, a desničari protiv! Ali to ne znači da je naš nesretni državni službenik desničar. Kao što je lažan argument „o nužnosti razumijevanja konteksta“ vremena, tako je i lažna politička podjela oko queer politika. Ovdje je stvar o svačijem vrlo osobnom iskustvu razumijevanja tolerancije i otvorenosti prema toleranciji. I ta granica vrlo često će se jasno postaviti upravo ispred gay i lezbijskih (o transrodnim da i ne pričamo) identiteta. Tako da je za hrvatsku stvarnost vrlo lagano primjeniti test tolerancije postavljanjem nekog iz niza pitanja vezanih uz prihvaćanje homoseksualnosti.

Za početak dovoljno je pitati: Biste li željeli homoseksualca za susjeda? Ovisno o tome kako se netko slaže s postojećim susjedima, pitanje bi moglo glasiti: Želite li da Vam je susjed homoseksualac? Za malo veću preciznost mjerenja pitajte: Da li homoseksualcima treba dati socijalna prava koja imaju bračni parovi? Mikroskala tolerancije doseći će se pitanjem: Da li bi ste imali što protiv da vam je dijete homoseksualc?, a ultimativno pitanje koje govori o tome da li smo iz tolerancije prešli u prihvaćanje glasi: Da li homoseksualni parovi smiju i mogu odgajati djecu? Ugodno testiranje!

Foto: lgbtiq.net