Povodom premijere predstave “Iskorak” koja će se održati 27. ožujka 2013. godine s početkom u 20 sati u prostorima Kazališta Dr.Inat na 3. katu ex. vojarne Karlo Rojc u sklopu manifestacije obilježavanja 30 godina kazališta Dr.Inat, nakon čega su najavljene i daljnje izvedbe, također i u Zagrebu i Splitu (KliK!-na-članak ^[1]), razgovarali smo s mladim redateljem, Patrikom Lazićem.

Qhr: S obzirom na činjenicu da je tvoja predstava zabranjena u školi, misliš li kako ti je je to u biti dalo dodatnu motivaciju da predstavu proguraš dalje od školskih kazališnih daski? Tko još osim tebe radi na predstavi? Jesu li kolege iz dramske grupe ostali uz tebe?

P.L.: Definitivno činjenica da je naša predstava odbijena u pulskoj gimnaziji nije jedina stvar koja me je tjerala dalje, ali je svakako bila dodatni poticaj. Moram priznati da sam otpočetka bio sumnjičav kako će škola reagirati na moj tekst i očekivao sam nekakav vid cenzure ili prilagodbe teksta, ali na apsolutnu zabranu nisam bio spreman. Ipak, nakon toga, otvorila se nova razina predstave. A to je sukob teksta predstave Iskorak i okoline, tj. krenuo sam gledati kako će udruge, institucije, pojedinci uopće reagirati na moj prijedlog suradnje na ovome projektu. Gimnazija je prva pokleknula, nakon toga dečki iz prvotne skupine koji su izrazito navijali za lezbijsku varijantu priče jer nitko od njih nije bio spreman utjeloviti gej osobu zbog reakcije okoline, nakon toga roditelji velike većine moje gimnazijske skupine koji su djecu povukli iz projekta saznavši za LGBT tematiku, poslije razno razne udruge koje nam čak nisu niti odgovorile na mailove o suradnji, onda škole koje nam nisu dopustile da službeno uđemo u razrede i odradimo ankete čiji se rezultati nalaze u predstavi. U biti, rijetko tko je prošao na testu: udruga Čarobnjakov šešir iz Pule koja nam je ustupila besplatan prostor za rad tokom cijele godine, kazalište Dr.Inat koje nas je također bez plaćanja ugostio za skore izvedbe, i naravno, LGBT udruge poput Iskoraka, Kontre, Lori, Zagreb Pride…

Osim mene kao redatelja, u predstavi sudjeluju 4 glumice i glumac: Nika Ivančić, Diana Zrnić, Snježana Grgić, Andrea Lončarić i Marin Janković, a od toga je samo nas četvero iz izvorne gimnazijske skupine koja je brojala 18 članova.

Qhr: Zašto si se odlučio napraviti predstavu koja progovara o temi homofobije – što te u biti potaknulo na tu temu?

P.L.: Temelj moga kazališta je oduvijek bila aktualnost, društvena diskriminacija, nepravda i razbijanje tabua, a današnje društvo zaista nudi plodno tlo po tim pitanjima. Nažalost, LGBT populacija je pri vrhu, a osim toga, nekakvom dubljom analizom problema homofobije, ne dolazimo samo do odnosa, heteroseksualaca i homoseksualaca, već do pitanja čovjeka i čovjeka gdje jedan čovjek uzima pravo sebe staviti na višu poziciju samo zato što je ovaj drugi čovjek po nečemu drugačiji od njega. I onda tu dolazimo ne do problema homofobije, već do problema nemogućnosti prihvaćanja druge osobe baš onakvom kakva ona jest. Dolazimo do problema da naše društvo ne može ne pokušati mijenjati svakoga tko izlazi iz nekakvih ustaljenih okvira. I baš zato sam odlučio reagirati na problem homofobije, jer iz njega proizlazi sve to. Konačni poticaj je bio prošlogodišnji napad na lezbijke na Trešnjevci i tu sam definitivno odlučio u kojem će smjeru krenuti moj projekt. Uslijedili su mjeseci rada na tekstu, ispitivanja okoline, kreiranja likova, i tek je onda krenula borba za postavljanje predstave.

Qhr: Možeš li nam ukratko opisati o čemu se radi u tvojoj predstavi te kako idu planovi za gostovanje tvoje predstave u drugim gradovima? Možemo li te uskoro očekivati i u Zagrebu?

P.L.: Predstava je bazirana na istinitim člancima, statistikama i komentarima. Svakako, sve je to umjetnički interpretirano, ali baza je na razgovoru s naše dvije junakinje, Hanom i Irenom, mladim lezbijkama koje se ne mogu više prikrivati, koje ne mogu više skrivati osobu koju vole i koje planiraju svoje autanje. Kroz razgovor s njima, otkriva se kako su se upoznale, kako su i kada prihvatile da ih privlače djevojke, kako izgledaju njihovi susreti, čemu Prideovi, zašto potreba prihvaćanja, čega se plaše i zašto. Tu su i rezultati ankete koju smo provodili na pulskoj mladeži od 15 do 25 godina koji, između ostaloga, u 86 % slučajeva smatraju da je biti istospolne orijentacije odabir pojedinca, 24 % da je homoseksualnost bolest, a u 67 % slučajeva ne bi podržali održavanje Povorke ponosa u Puli. I naposljetku, tu je naš jasni stav: svatko ima pravo na svoje mišljenje i neodobravanje, svatko se ima pravo u svome životu pridržavati bilo kakvih uvjerenja, ali nijedno osobno mišljenje ili vjersko uvjerenje, ne može opravdati oduzimanje temeljnih ljudskih prava drugom ljudskom biću.

Nakon Pule, u dogovoru su gostovanja u Splitu, Rijeci i Zagrebu, a za Zagreb su neki radni termini 17.05. u sklopu obilježavanja Dana borbe protiv homofobije i 11.06. u sklopu Pride tjedna. Ali još dogovaramo, javnost će biti obaviještena na vrijeme.

Qhr: Tvoje predstave se bave društvenim temama. Misliš li kako je homofobija postala ozbiljan problem u hrvatskom društvu? Nadaš li se da će tvoja predstava široj publici uspjeti pobliže opisati probleme s kojima se susreću LGBT osobe u današnjem društvu?

P.L.:Postala je vrlo ozbiljan i pod hitno treba nešto poduzeti jer nažalost ne ide na bolje, baš suprotno. Kao što sam prije rekao, tu nije više pitanje homo i hetero, već čovjek i čovjek. Ne znam u kolikoj će mjeri predstava Iskorak nešto postići, ali da će publici ponuditi informaciju o stanju, težini situacije, argumentiranost svega što tvrdimo i konačno ponuditi da zajednički napravimo predugo čekani iskorak iz konzervativnosti, izolacije, ponižavanja, sustavne diskriminacije, to zasigurno hoće. Publika će ponovno slušati i gledati uglavnom sve što je više puta slušala i gledala poput raznih napada, diskriminacije javnih osoba i slično, ali pitanje je hoće li čuti, vidjeti i nešto poduzeti. Ne tražimo puno, samo prihvaćanje drugog ljudskoga bića. Valjda nije previše?!

Qhr: Jesi li se ikad susreo s nekim oblikom homofobije u svojoj okolini? Misliš li da su hrvatski srednjoškolci homofobni te što misliš, ako jesu, može li se to nekako promijeniti?

P.L.:Iz pulske su me gimnazije uvijek uvjeravali da problem homofobije ne postoji u srednjim školama što je najočitije zabijanje glave u pijeska. Svi znaju da postoji, svi znaju da je među nama, ali svi šute. Mi smo ti koji su veliku većinu vremena u društvu svojih vršnjaka i osluškujemo. Homofobija nije samo pretući gej osobu, homofobija je nekoga uvrijediti općeprihvaćenom uvredom pederu, homofobija je reći prihvaćam ih, ali neka se drže svoja četiri zida. Može li se nekako promijeniti? Može, ali uz muku, trud i znoj i nažalost puno će još generacija proći dok ne zamijetimo pozitivne pomake. Problem nije toliko u srednjoškolcima, problem je u utjecaju onih starijih generacija, čiji se stavovi više teško mogu promijeniti. To je, nažalost, začarani krug čiju je ustaljenost teško razbiti.

^[2]Qhr: Smatraš li kako će uvođenje Zdravstvenog odgoja u škole ipak promijeniti način razmišljanja mladih u Hrvatskoj te misliš li da bi učenici trebali imati priliku popričati s LGBT osobama u sklopu tog predmeta?

P.L.: Zdravstveni odgoj kakav je sada, a nadam se da su to samo počeci i probe za nešto bolje i više, ne može puno napraviti. S toliko malo sati na godinu, s toliko tema na odabir, rijetki će se dotaknuti LGBT tema. Zdravstveni je odgoj po meni nešto što je najbitnije u obrazovanju jer on uči životu i konkretnim potrebama. Uzalud da učenici bubetaju formule (čast tim predmetima), ako nemaju pojma o higijeni, spolnim bolestima i pravilnoj zaštiti kada se jednoga dana nađu pred seksualnim činom. Ideja je dobra i plemenita, ali način realizacije loš i treba puno na njemu raditi da postane dobar i učinkovit.

Qhr: Je li ovo iskustvo imalo utjecaj na tvoj život – na odnos okoline prema tebi, ali i na očekivanja koja ti gradiš?

P.L.: Kada smo započinjali cijelu priču oko Iskoraka, plašili su nas da se dotičemo osinje gnijezdo, da ćemo ispaštati, da će nas društvo osuđivati zauzmemo li se za prava LGBT populacije, međutim u ovih šest mjeseci rada, nitko nas ni na koji način nije izravno uvrijedio, dovikivao nešto na ulici ili slično. Ipak, vidjet ćemo reakcije nakon premijere, no vjerujemo da neće biti nikakvih problema.

Osim toga, Iskorak nam je dosta pomogao da samo još jače potvrdimo naše stavove. Iako da ne vjerujemo u ljudsku slobodu i ljudska prava, ne bismo niti započinjali raditi, kroz Iskorak smo sve to samo učvrstili i mogu reći da sam jako ponosan na ekipu ovih divnih mladih ljudi koji su zadnjih intenzivnih šest mjeseci radili sa mnom jer vidim da su postali još liberalniji, još otvoreniji i još snažniji i hrabriji u svojim stavovima i razmišljanjima.