autor:

admin

U sklopu projekta sakupljanja osobnih priča za publikaciju ‘Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj’ (2007.), Toni Marošević kao jedna od 25 intervjuiranih osoba pružio je izniman uvid u zbivanja oko gej tematike, te razvoja scene i pokreta u Hrvatskoj tijekom komunizma. Intervju s Tonijem Maroševićem možete čitati na Queer.hr-u u 5 nastavka srijedom i subotom, te pratiti priču ključnih trenutaka, događaja i prostora – od 60-ih godina do kraja 20.-og stoljeća. (razgovarao: Gordan Bosanac)

T.M.: Mogu ja zapravo započeti svoju priču, ja sam počeo se baviti s tim studirajući u Nizozemskoj. To me onda zaintrigiralo, kad sam došao ovdje naravno da sam se dalje bavio, to je bilo negdje kraj šezdesetih.

Rođen sam u Srijemu inače, 45., ali sam u Zagrebu išao u školu od prvoga razreda praktički, i kad sam došao tu sam se – zapravo ja nikada nisam to na neki način skrivao u javnosti – kretao uvijek u krugovima gdje to nije bio tabu, od svoje petnaeste, šesnaeste godine i mlađi ne, kužiš.

Već što se tiče tih kraja šezdesetih, nisam nikada skrivao te stvari o sebi, konačno nisam ni morao jer sam se kretao u takvim kulturnim krugovima od svojih ranih dana, da, to nije bilo nigdje tabu, o tome se normalno pričalo – relativno normalno. Dapače, ja sam vrlo kasno i došao do nekih spoznaja o štajgama. Jedan moj prijatelj koji je išao samnom u školu, on je bio gej, on je čak sa svojih 15, 16 godina živio sa sada pokojnim povjesničarem umjetnosti, s njim je stanovao, živio, imao je rastavljene roditelje, nije imao situaciju kod kuće i živio je s njim normalno na Gornjem gradu, mi smo išli u 6. gimnaziju i cijela gimnazija je znala, cijeli razred je to znao da on živi i nitko nije to… nikad ja, nikada nije taj dečko, u to vrijeme nije bilo nekakve segregacije i nije se se ljude zajebavalo na taj način.

Qhr: A koji je to period?

T.M.: Šezdeset, recimo, šezdeset prva, druga, otprilike 64.-e sam ja maturirao; a jesam li ja bio svjestan toga koliko sam, ne znam, ja sam uvijek bio na neki način malo bi kužiš, ali mislim da sam bio svjestan jer kažem, kretao sam se uvijek u takvim – prvo, plesao sam – u takvim krugovima gdje to nije bio nikakav tabu, gdje si se mogao komotno otvoreno ponašati i govoriti i tamo sam i čuo prvi puta ne, da je u Zagrebu u to vrijeme… Kad ja gledam sa svog stanovišta, ja imam malo intelektualističko, preintelektualističko stanovište što se toga tiče, možda stvarno nije postojalo nekakve kulturne jezgre u smislu kako se to danas stvara, razumiješ. Jest da ljudi, intelektualci iz tog perioda, da su bili vezani s raznim krugovima van Hrvatske, konačno za ….-a se priča da je navodno na Rabu u svojoj vili već dvadesetih i tridesetih skupljao gej elitu Evrope. Zato se dan danas o Rabu – ne znam koliko si čuo da se o Rabu priča.

Qhr: Da, Rab je kao gej mjesto.

T.M.: Da, kao još iz prošlog stoljeća, znači dvadesetih, tridesetih ne, ali sve što se možda dešavalo, dešavalo se uvijek unutar tako nekakvih manjih krugova. Nije nikad bilo javnih manifestacija toga tipa.

Qhr: Znači sve ono, privatni tulum?

T.M.: Da, i mi smo naravno bili vezani na neki način, pogotovo ja kad sam otišao na studije u Nizozemsku, prvo u Njemačku, dobro ja sam ljevičario pa sam hodao prije po nekakvim tim, talijanska komunistička partija me non stop zvala na svoje sajmove, ma mislim to je cirkus ne… Zapravo imao sam svoj kulturni milje, ako hoćeš baš tako, saznavao sam, čitao sam knjige. U svojoj biblioteci imam, ne znam, brdo knjiga koje su na neki način porno literatura al neke nisu baš porno literatura, neke su pokušaj umjetnički recimo. Ova porno literatura je zanimljiva, ima slike unutra, kao roman je ovako uvezano, to sam ja nabavio kasnije, al to je sve iz tih godina zapravo, dakle ja sam spoznavao, znao da nešto tako postoji već kao student i kao gimnazijalac sam već to znao.

Konačno, u moje vrijeme je bilo dosta popularno, pošalješ 10 dolara na neku adresu u Americi ili ne znam gdje i onda ti oni pošalju cijelu knjigu adresa ljudi tvojih godina iz cijelog svijeta, nije bilo interneta, ničega i mi smo se tako dopisivali. U mom prvom, drugom, trećem razredu, intelektualnija djeca, ovi manje intelektualni su si pisali glumcima i glumicama i dobivali njihove slike, a mi smo tako frendove, ja sam se dopisivao sa nekim klincem iz Indonezije, ne znam, iz Afrike, iz Italije, čak sam posjetio tog klinca u Italiji jednom kao klinac, tak da sam na neki način već kroz to saznavao neke stvari razumiješ, a onda na fakultetu, kad sam došao u Njemačku i onda u Nizozemskoj, sam se počeo aktivno baviti baš time, aktivno uz svoje prijatelje, ne znam, evo pamtim tamo se baš onda otvorio jedan taj klub, još dan danas postoji najvjerojatnije, nisam dugo bio, Akranaton se zove, to je bio mješoviti klub za studente s onako, slobodnim nazorima.

Qhr: To su šezdesete, u Nizozemskoj?

T.M.: To je kraj šezdesetih, Nizozemska, i početak sedamdesetih još, ja sam sedamdesetih dosta bio u Nizozemskoj, znači sve tamo do osamdesetih sve je to postojalo, vjerujem da i dan danas postoji, to je bio nekakav studentski klub, tako nešto, koji je imao programe i sve.

Kad sam došao u Zagreb, ni tu nisam ništa pokušavao. Pokušao sam jednom, pisao sam u Poletu jednom nešto o tome, to više uopće ne znam, pokušavao sam na neki način reći ljudima da to postoji i da ima čak i mjesta gdje to postoji, dakle ukazati da postoji nekakav život, ako se to zove kultura onda to vjerojatno je isto to – bez obzira radi li se tu samo o cruisingu i šta ti ja znam, ovakvim stvarima, ne. E sad, znam toliko koliko sam se ja družio s ljudima gej orijentacije da su svi imali neke kontakte, ali tu se nikada ništa nije dešavalo da kažem možda do, pa, sedamdesetih. U hipijevsko vrijeme to je bilo onako, vrlo čak, vrlo zgodno i lijepo, preporučljivo, onda su došle osamdesete, to znam, ja sam se onda jako intenzivno družio sa Slavenkom ne, i s nekima još, to su bile sve feministice, Vesna Kesić, one su bile u to vrijeme žene koje su se bavile s nekim drugim stvarima, osim udruženim radom, kužiš, i tako smo se i upoznali, tako smo i komunicirali, onda je osamdesetih počeo strah od AIDS-a i onda je krenulo onak.

Qhr: I u Hrvatskoj se taj strah osjetio?

T.M.: Da, da, pa u Hrvatskoj je u to vrijeme izašlo brdo članka, to bi trebalo proroštat, pa sve se prenosilo što i vani, ali ja mislim da je vrlo brzo, sad to ne mogu tvrditi, to bi netko morao još reći, ali to je dobar podatak da dalje ispitaš da se vrlo brzo počelo dosta realno o tome pisati, da se nije zapravo – jest da su novinari strašili naciju, razumiješ, ne – ali da se vrlo brzo počelo neke realne stvari govoriti, prikazivalo se i stvari kao recimo da su u Njemačkoj neki novinari i neki liječnici sa svojim prijateljima koji su imali AIDS pili iz istih čaša pred kamerama, a to smo mi vidjeli na televiziji. Trebalo je dosta vremena možda da, al nije ni danas to, da se to ne smatra kao isključivo gej bolest, ja mislim da i danas u širim masama negdje ta stigma postoji, da se ne događa svima, već samo nekima, ne, ali mislim da tu sad, to je sad nešto drugo, jer mi živimo u nekakvom čudnom Thompsonovom vremenu kapiraš, tak da ti to nije ništa čudno.

Qhr: Kad bi se sjetio odrastanja – kako je to išlo, unutar obitelji i šire – je li bilo problema?

T.M.: Meni je bilo ok, ali ne samo meni, već mi u toj gimnaziji, mi smo bili jedno zatvoreno društvo poprilično, dosta drušvo nekako malo elitističko, govorili smo njemački međusobno, to su bila djeca koja su doma njemački govorila, ja i dan danas imam prijatelja s kojima govorim tu i tamo njemački kad se sretnemo i znam da smo već u sedmom razredu – mi smo sedmi razred govorili za gimnaziju, to bi treći razred bio sada – u trećem razredu smo skupili lovu i kupili si kameru za snimanje i radili filmove, molim te – tak da je to bilo onak zbilja ekskluzivni krug, tak da sam živio dosta zatvoreno, u jednom drugom svom svijetu i rijetko sam zalazio u neke druge svijetove, ja sam kasnije možda počeo malo šire, ali jako dugo sam živio u tako jednom svijetu koji je bio malo nedodirljiv, a pogotovo u komunizmu znaš, to su bile neke familije koje su se držale zajedno još i tak dalje tak da možda ne mogu imati baš uvijek realan pogled na to. Konačno ja sam u kazalištu upoznao svog prvog dečka.

Qhr: To je negdje srednja škola ili?

T.M.: Da, na Aidi, to je, grozno, upao mi je u ložu, i starcima. Jedan glumac koji je bio u Kazalištu lutaka, umro je, kužiš, Zadranin inače… Mi iz tog svijeta, išli smo u gradske kavane, u gradski podrum na večere, kužiš, bio si totalno negdje izoliran malo i konačno tako smo se i ponašali, jedan dio ne, elitistički. Prvi put me na štajgu odveo moj frend baletan iz srednje škole i ja sam bio stravično prestrašen.

Qhr: Gdje je bila ta štajga?

T.M.: Nismo dalje otišli od akademije tamo, iza galerije smo sjedili.

Qhr:  Gdje je to točno?

T.M.: Iza Strossmayerove galerije.

Qhr:  Aha, znači ovdje gdje je još dan danas?

T.M.: Ja mislim da je to dan danas, to je uvijek bilo tu i Botanički vrt u to vrijeme.

Qhr: To su šezdesete isto?

T.M.: To su šezdesete, da.

Qhr: Znači, znači tad je već funkcioniralo..?

T.M.: Da, da, to uvijek. Ali ja mislim da je to radi blizine kolodvora tamo sve tako funkcioniralo. Tamo na drugoj strani su bile kurve ne, i mi smo tamo sjedili, ja moram priznati da je meni to bilo sve grozno i da nisam više dugo dolazio i onda sam koji put znao proći.

Qhr: Je li bilo ljudi, muvinga?

T.M.: Bilo je, bilo je, ja sam neko vrijeme poznavao neko društvo i dosta često sam dolazio. To su bile već sedamdesete, ali to je bilo to hipi vrijeme. Tako da nisam bio ja jedini tamo, već je tamo bilo miješano društvo, bilo je i žena, svi hipiji, tamo se uvijek nekaj sviralo. Onda je bila malo drugačija situacija, svi stranci koji su dolazili u Zagreb, puno se putovalo inter railom, to moraš imati u vidu i autostopom, svi su tamo po toj travi, to je bila jedina oaza gdje su smjeli na travi biti, tamo ih policija nije dirala, svi su tamo ležali sa svojim vrećama, to je bilo uvijek sve puno i tamo se vjerojatno odvijala jedna druga situacija, ja sam već živio u Gračanima u to vrijeme, čak sam jedno vrijeme imao i komunu tu u svojoj kući jedno cijelo ljeto, ne gej, bilo nas je raznih, ali u to vrijeme, hipi vrijeme svi su sve htjeli. Nas deset je tu živjelo…

Qhr: I šta ste slušali, šta se čitalo onda?

T.M.: Svega, onda smo počeli i pušiti. Šta se – joj grozno, šta se čitalo, odvratno, Hesse kužiš, hehehe. Svaki hipi koji je prošao kroz Zagreb sa svojim ruksakom virio mu je Hesse iz torbe.

Qhr: Stepski vuk.

T.M.: Da, i koječega, Siddharta i Stepski vuk, sve smo čitali od njega, dobro ja sam studirao germanistiku pa mi je to bilo nekako, to sam sve prošao, pa sam se već onda malo zgražao ali šta sam onda već počeo čitat, pa ne znam, krajem sedamdesetih jako puno su se već počeli objavljivati latinoamerički pisci. To je nešto što me je jako fasciniralo s tim da sam prve latinoamerikance u Zagrebu sreo sredinom šezdesetih, negde tamo 63., 64., došla je jedna ogromna grupa studenata s Kube koja je tu došla studirat i iz Čilea, odasvuda su dolazili u Zagreb, Beograd iz tih kao prijateljskih zemalja.

Ja sam onda već bio došao iz inozemstva, počeo sam tu raditi, i već smo onda unutar kuće znali o puno stvari razglabati, znali smo za neke krugove ljudi, starijih, al nismo bili u nekakvom kontaktu.

Qhr: A jesi li  imao svoju gej ekipu il je to sve bila hipi ekipa?

T.M.: Nisam nikad isključivo gej ekipu imao. Uvijek je bila nekakva miješana ekipa unutar kuće.

(Sljedeći nastavak intervjua pročitajte u subotu, 23. ožujka!)