autor:

Pišem ovaj tekst kao zadaćnicu ili tako neki sastavak za ocjenjivanje. Za proljeće. U susret proljeću. Valja se vratiti u to doba. Simulirati ga. Napraviti si sendvič. I strahovati od tog nekog sata. I dan danas strahujemo od tog jednog sata za koji nismo „pripremljeni“, za koji nismo podučeni. Ovaj put je tema: Kada/ kako znate da se nekome sviđate?

Krenut ću od sebe.

Krenut ću kao da mi je to doista tema. Pravit ću se da znam kud s nogama i rukama, pravit ću se kao da sam sada u toj situaciji. Pravit ću se da ne pričam gluposti. Pravit ću se. Mislim da mi se tada sviđaš. Mislim da ti se tada sviđam. Ovako bi to rekao jedan emocionalno nesređeni gimnazijalac koji je počeo čitati Francuze. On vjeruje da je sve izvođenje, on vjeruje da je sve „kreacija“. Tek se udivljuje u svijet.

Ali kako bih ja, to, danas, objasnio? A nije da me ne zanima. Zanima me. Baš jako. Možemo li to objasniti van kodova koje smo pokupili od drugih, van naučenog o tome „što sviđanje je“ a „što sviđanje nije“. Sviđanje je baš lijepa riječ. Ali, nisam siguran da van tih kodova ordiniram. Doista nisam. Priznajem.

Moj prijatelj, moj dragi prijatelj mi kaže da je pokazivanje zanimanja jednako sviđanju ali da to onda ljudi (poput nas dva) počnu previše konceptualizirati, stavljati u zagrade, uvoditi kriterije i premise za dokazivanje „sviđanja“ jer se ne usudimo reći „ljubav“ jer nam je ljubav kao krovni pojam. Pojam koji malo toga zapravo – opravdava, neću reći objašnjava. I tako. Kužimo odnos krovnih termina i svih drugih podređenih. Kao. Kaže da je to ubilo sviđanje. I shodno – uopće mogućnost tog prepoznavanja, ako ikada je postojalo, ako ga se uopće možemo sjećati.

A sada dalje: mislite li i vi, da je jednako adekvatno pokazivanje interesa npr. ignoriranje? Bezobrazno ponašanje, drsko, onaj trenutak prepucavanja, onaj trenutak borbe za „moć“, tu neku – sirotu, simboličku? Da li su vam to jednako legitimni izrazi kada se radi o pitanju „sviđanja“? Pitam se dalje: koliko si dopuštamo osjećaj sviđanja da traje, prije nego krenemo u bitku, u osvajanje, u potrage, u nagrade, u kazne?

Kako se vratiti u taj doista iskonski trenutak žudnje, a da nas ne degradira, ne umanji, da nam ne dosadi? Kako opravdati sviđanje, danas, kada si kao – „gotov“, zreo čovjek koji mora plaćati plinove, struje, banke, sudove? Kako se vratiti u ono djevojčarenje, dječarenje kada ležiš satima u sobi i slušaš muziku i samo zamišljaš i zamišljaš i zamišljaš.

Je li se sjećate tih trenutaka?

Je li vas muči ta nostalgija? Taj moment osvrta na tzv. minulo vrijeme?

Sve više vjerujem da se u životu treba puno dijeliti s drugim ljudima. Davati se, uzimati im, voljeti, mrziti, osjećati, jesti, piti, pa opet. Biti s ljudima. Biti pored ljudi. Biti za ljude. To je i dalje autonomna zona.
U dvoje – doista je lakše.

Neće nas taj drugi spasiti od egzistencijalističkih citata koje prevodimo u našu zapravo stvarnu brigu „o pitanjima života“, od užasa postojanja, od zapravo – nužnog – hodanja po rubu. Samo ćemo još jednom iznova -primijetiti, da je nekome Drugome, zapravo – jednako. A to nije mala stvar. Slažemo se?

**Biće bolje da ako budeš tu je naslov pjesme Garavog sokaka.