Lezbijsko što bi bilo, kad bi bilo
autor:
DinaImala sam veliku čast sjediti na piću sa svojim kolegom kolumnistom Srđanom Sandićem nakon što smo se kulturno uzdizali na promociji jedne knjige LGBT tematike te sam nakon dugo vremena odlučila kako je možda došlo vrijeme da pustim svojem filozofskom dijelu ličnosti da malo ugleda svjetlo dana u mojim retcima. Stoga, ako će vas moj tok misli smoriti, Srđana je vrlo lako naći na njegovim književnim večerima u jednom kafiću u centru grada. Nije da krivim svog dragog kolegu, ali uz njega Hipster Dyke ne prihvaća plitku etiketu hipsterstva te ne želi biti jedna od onih koja piše o sisama, guzicama i pi*kama nego želi zagrebati u samu srž bivanja lezbijkom, ne samo lezbijkom u biti, nego u samu srž bivanja čovjekom u sadašnjosti s ponekim sjetnim pogledom kojega baci u prošlost kako ne bi ponovila svoje pogreške. Iako, slično je mislio i Hitler o Rusiji, pa je svejedno završio kao Napoleon – sa četama koje su se smrznule ko pi*ke. Na pogreškama se uči, ali samo ponekad.
Moj kolega Srđan i ja rijetko kad uspijemo provesti vrijeme zajedno, ali kada uspijemo, mogu reći da njegov tok misli često postane i moj tok misli i komuniciramo ostatak večeri uz kimanje glavom jer jednostavno riječi ponekad nisu potrebne kako bismo shvatili što želimo reći ili istaknuti jedan drugom. Povod ovoj kolumni je u biti jedna misao koja mi se stvorila u glavi dok smo pričali o ljubavi, kao i boli koja je meni apsolutno neprihvatljiva, ali u neku čudnu ruku i podnošljiva. Teorija koja me već neko vrijeme mori jest činjenica kako svi ljudi, ne samo lezbijski dio ljudstva često sebi u onim najmračnijim periodima bivanja postavlja pitanje: „Što bi bilo, kad bi bilo?“ Priznajem i sama se nađem često u nekim životnim situacijama u kojima se pitam upravo to. Zašto je moj put ovakav kakav jest sad? Jesam li negdje napravila pogrešno skretanje? No, ne muči me to toliko u nekom smislu poput jesam li upisala pravi fakultet, jesam li možda trebala upisati drugi seminar, biti aktivnija u svojem akademskom obrazovanju po pitanju studentske predanosti. Pitanja o odabiru puta najviše me muče na području mojeg lezbijstva.
Olga Majcen Linn: “Bilo bi super pretvoriti homofobnu agresiju u struju!”
Često se zapitam jesam li prije nekoliko godina donijela ispravnu odluku kada sam u ranim dvadesetima uplovila u jednu dugu vezu koja je bila duga čak i za lezbijske pojmove. Često se to zapitam. Jesam li možda trebala više hodati po legendarnim lezbijskim večerima u Globalu? Jesam li trebala imati onaj divlji period koji je potreban svakoj lezbijki u kojemu liježe sa svakim tko joj priđe? I onda mi se upali onaj racionalni dio moje ličnosti, naročito po pitanju seksa. Dobro da nisam. Tko zna – da jesam, mogla sam sada biti ponosna vlasnica uznapredovale spolne bolesti koja bi bila začahurena u meni, a ja bih vjerojatno neodgovorno odgađala odlazak doktoru jer, pa nema potrebe – nije da lezbijke mogu dobiti spolnu bolest. To je bila moja misao prije nego sam stupila na scenu i počela proučavati lezbijske obrasce ponašanja, i uz pomoć kojih sam doznala kako je i više nego moguće „skupiti“ cijeli spektar spolnih bolesti ako si lezbijka. Zato mi je i na osobnoj, ne samo aktivističkoj razini, poprilično drago što se u škole uveo taj mega-kontroverzni Zdravstveni odgoj. Potreban je.
Jedno od pitanja koje se dakako nameće dok razmišljam o odabiru puta jest i jesam li trebala prekinuti tu dugogodišnju vezu? Jesam li trebala više raditi na tome da prijeđemo preko svojih očekivanja i preko svojih razlika? Jesam li trebala dopustiti da mi se svidi netko drugi? I onda mi opet postaje jasno da je to bio ispravan put i da sam sve to trebala napraviti jer, iako sada poprilično kaskam u razvijenosti svojeg lezbijstva, kako bi mi tek bilo da sam u takvu krizu upala sa nekih četrdeset godina? Gdje bih onda mogla doći bez da me prate poluprezirni pogledi mladih nadobudnih lezbijki koje se sigurno pitaju: „A što ta stara baba hoće?“ Zato volim starije lezbijke – one ne osuđuju jer su jednostavno znaju bolje. Svi smo nekad bile te mlade i nadobudne lezbijke koje su mislile da su na vrhu svijeta i da im nitko ne može ništa, da mogu poje*ati cijeli svijet i to samo pogledom. I onda ih je lezbijstvo usrkalo u svoje skute i nakon nekog vremena, mnoge shvate kako su bile, u najmanju ruku glupe, a usuditi ću se reći naivne. Ali to je proces koji mora proći svaka lezbijka. Taj proces boli, proces samog lezbijskog sazrijevanja do kojega jednostavno mora doći. One lezbijke koje nikad u svom životu ne dođu do tog samopomirljivog stadija, uglavnom ne završavaju dobro. Svaka lezbijka se treba – izdivljati. Ali seksualno i etički odgovorno.
U periodu svojeg divljanja sam upoznala nekoga tko je u biti bio jedan od motiva za prekid dugogodišnje veze, netko tko mi je postao ideal kojemu sam u tom trenu htjela težiti. Netko tko mi je označavao bijeg od svih s*anja, bijeg iz ove zemlje, tko mi je dao određenu vrstu snage da i dalje nastavim upoznavati sebe koja se izgubila po putu u tom dugom periodu težnje ka samospoznaji. Pitanje koje me mučilo dugo poslije je, jesam li trebala uvaliti svoju poganu lezbijsku jezičinu toj spisateljici na klupici u Krivom putu? Jesam li trebala zaista to napraviti? Stvoriti taj prokleto nepotreban problem u svojem životu samo zato jer mi ona u tom trenutku nije pridavala dovoljno pažnje? Zaključak je da sam itekako trebala. Jer ne bih upoznala nikoga od predivnih ljudi koje sam susrela na svojem putu, uostalom, vjerojatno ne bih ni pisala upravo sad ove retke da tome nije bilo tako, ne bih svoje ispunjenje tražila na mnogim drugim poljima niti bih vjerojatno bila podnošljiva osoba. Vjerojatno bih bila osoba s previše napumpanim egom koja ne vidi dalje od svoje je*enosti. Drago mi je da sam i tada osjetila tu bol vlastite pogreške jer me izgradila i usmjerila u daljnjem putu mojega života.
No, nisu to samo putevi koje sam trebala birati u svojemu životu. Stvar je i u mnogim sitnicama. Mnogim sitnicama koje, kad se skupe, mogu postati planina preko koje je jako teško preći bez odgovarajuće planinarske opreme. Simbolički govoreći, dakako. Iako sam imala jednom ideju otkriti sve ljepote Meksika samo s ruksakom na leđima i nešto novaca u džepu. E, pa pogotovo mi je drago da nisam odabrala taj put jer sam sad već poprilično uvjerena kako bih već prvi dan završila na avionu koji bi me vratio u sigurnost doma. Često se pitam, što bi bilo da nisam upoznala Najdražu? Gdje bih završila onda? No s Najdražom je trebalo završiti tako kako jest završilo. Shvatila sam da nisam uvijek samo isprazno paranoična kuja i da ponekad stvari jesu takve kakvima mi se čine te da jednostavno, moram vjerovati svim svojim instinktima. Što se pokazalo istinito nedugo nakon razlaza s Najdražom dok sam sjedila u automobilu nasred Splita, izgubljena i sama, sa šmrkljima koji su mi se slijevali na sve strane jer sam opet morala osjetiti kako je to kada si u pravu oko svoje paranoje.
I da vam kažem, često se pitam jesam li trebala otići u taj prokleti Split. No, prilično mi je u ovom trenutku jasno kako je Split bio samo dio mojega puta, i prilično sam sigurna kako su me svi putevi vodili prema ovom putu na kojemu sam sad. Svi putevi su me vodili do Nje koja nikada do sad nije bila predmet mojih kolumni. Neće ni biti. Ali ću reći jedno. Mogla sam je upoznati u Globalu. Mogla sam je upoznati u Krivom putu. Ona je bila pored mene dok sam skupljala komadiće sebe po podu u Splitu. Ona je bila pored mene dok sam vidno razvaljena pokušavala svirati na koncertu. I Ona se pojavila baš onda kad je bilo potrebno.
Da, trebamo birati puteve, ali ne svjesno. Trebamo ih birati onako kako nas vodi životna rijeka i na kraju ćemo konačno naći ulazak u more. A ti si moje more.
Komentirajte!