autor:

Povodom gostovanja predstave ‘Cédric Andrieux’ koreografa Jeromea Bela, Igor Ružić s Tportala je s njim napravio intervju kao najavu predstave koja će se održati ovaj petak u ZKM-u u 20 sati.

Jérôme Bel jedan je od najvažnijih svjetskih koreografa koji je konceptualnim pristupom od sredine devedesetih godina prošlog stoljeća promijenio sliku suvremenog plesa, ali i mišljenje o njemu. Koreografijom se počeo baviti nakon što je, prema vlastitom priznanju, shvatio da je u ples ušao prekasno da postane vrhunski plesač, pa je nakon nekoliko godina rada s velikim imenima poput Angelina Preljocaja i Philippea Decoufléa 1994. napravio i prvi autorski korak, komad ‘Imenovan od strane autora’.

Uslijedio je niz uspješnica koje redom ulaze u polje takozvanog think-dancea, kako se njegove i napore sličnih umjetnika na širenju granica plesa i izvedbe nazivalo u to vrijeme. Neke od njih vidjela je i zagrebačka publika: ‘Jérôme Bel’ i ‘The Last Performance’ gostovale su na Tjednu suvremenog plesa 2001, a ‘The Show Must Go On’ na 15. Eurokazu. Od 2004. Bel radi posebnu vrstu solo radova za plesače, od kojih su u Zagrebu na festivalu Queer Zagreb gostovale ‘Pichet Klunchun and Myself’ i ‘Lutz Förster’.

U tom nizu je i predstava ‘Cédric Andrieux’, u kojoj istoimeni plesač objašnjava i pokazuje svoj put od školovanja u Brestu i Parizu, preko rada u Merce Cunningham Dance Company u New Yorku, do povratka u Francusku gdje je trenutno član ansambla opere i baleta u Lyonu. Komad je istodobno i intimna ispovijest i biografija, ali i mala škola Cunninghamove tehnike, provučena kroz svijest i tijelo iskusnog izvođača. Uz Andrieuxa u Zagreb dolazi i još uvijek kontroverzni koreograf, koji, kako tvrdi u ovom intervjuu, i dalje strahuje od reakcija publike.

Zagrebačka je publika vidjela već nekoliko vaših predstava, od onih prvih i gotovo prekretničkih, do dueta s Pichetom Klunchunom i sola za Lutza Förstera. Što može očekivati od ove predstave, što je drukčije?

Ovo je samo novi rad unutar iste serije. Dakle, nov je, ali je istodobno i već poznat! Hoću reći, koncept je ostao isti, ali je drukčija osoba koja se predstavlja. Cédric pripada drugom kraju povijesti plesa, a to je američki moderni ples, jer radio je s Cunninghamom u njegovoj njujorškoj kompaniji. Kroz svoje subjektivno iskustvo on publici otkriva proces rada i specifične interese tog velikog koreografa, na sličan način kako su se otkrivali Pichet Klunchun ili Lutz Förster u ranijim mojim radovima. Ova serija osobnih performansa je zapravo beskrajna, jer mogao bih takve stvari raditi zauvijek, sa svim plesačima na svijetu. I svaki bi komad na kraju bio drukčiji! Svaki plesač, naime, ima drukčije i sasvim osobno iskustvo plesa i pogled na ples.

Zašto ste odustali od izvedbe dueta s tim plesačima, s obzirom da je duet ‘Pichet Klunchun i ja’ je postigao velik uspjeh unatoč tome, ili baš zbog toga, što se vas dvojica u njemu baš i niste najbolje razumjeli, a svejedno ste odlučili svoje međusobne različitosti podijeliti s publikom?

Komad koji sam napravio s Pichetom bio je zapravo rezultat pogreške. Prvotna ideja bila je da i za njega koreografiram solo, ali kako nismo imali dovoljno vremena, počeli smo jednostavno na pozornici improvizirati. Za premijeru u Bangkoku uopće nismo bili spremni jer smo bili tek na pola puta u radu, pa sam u posljednji trenutak odlučio pokazati proces, a ne završeni komad. Eto, zato sam završio s njim na pozornici. Nakon premijere zaključio sam da je ta forma sasvim prihvatljiva i da u njoj postoji neka vrsta ravnopravnosti. Kasnije smo je samo nastavili tako izvoditi.

Kako to da ste u posljednje vrijeme tako zainteresirani za osobnosti plesača? Nije vam više toliko zanimljivo širiti granice plesa, ili percepcije plesa, ili je zanimljivije vidjeti što od plesa ostaje, a to ipak najbolje znaju sami plesači, bolje i od publike i od kritičara ili teoretičara?

Prva ideja je bila pružiti plesačima mogućnost da govore o plesu, jer uobičajena je podjela rada takva da koreografi govore o plesu, a kritičari pišu, dok izvođači samo – izvode. Međutim, intuicija mi kaže da plesači zaista imaju jedinstven pogled na ples i znanje o njemu. Njihov je odnos prema plesu specifičan, a to svoje znanje mogu jedino ovako podijeliti s publikom.

Tijekom svoje karijere provocirali ste i propitivali ne samo ples nego i plesnu publiku, ili publiku uopće. Je li vas ikada bilo strah njezine reakcije?

Uvijek se bojim reakcije publike! Uvijek!

(Ostatak intervjua pročitajte na: LINK)

Više o događanjima tijekom gostovanja te o ulaznicama saznajte ovdje: LINK