autor:

Jučerašnji program Zagreb Dox Festivala u par sati razmaka ponudio je 2 filma dijametralno suprotnih tematika. U jednom smo imali prilike vidjeti nekadašnje vladarice modnih pista, koje govore o svojoj karijeri sa sa žarom i energijom koje se zasigurno mogu posramiti njihove mlađe kolegice, dok u drugom promatramo moderne muškarce u borbi sa modernim svijetom i trendovima koji su se konačno počeli nametati i njima. Ne bih volio duljiti pretjeranim mozganjem o navedenom, njihove priče dovoljno govore same za sebe.

Timothy Greenfield-Sanders predstavlja nam svoj fantastičan dokumentarac „O licu: Supermodeli nekad i sad“ u kojem istražuje pojmove ljepote i starenja kroz priče originalnih supermodela. Žene čija su lica kovala našu definiciju ljepote u drugoj polovici 20-og stoljeća, trenutno stare između 50 i 80 godina, na veoma intiman i interesantan način govore o svojim karijerama i definiciji ljepote koja se tražila u vrijeme kada su radile. Stvarno je lijepo vidjeti toliku količinu prirodne ljepote na jednom mjestu te slušati kako ih je vlastito iskustvo natjeralo da zavole same sebe upravo takve kakve jesu. Isabella Rossellini, Christie Brinkley, Marisa Berenson, China Machado, Beverly Johnson, Carmen Dell’Orefice, Paulina Porizkova, Jerry Hall, Christy Turlington i mnoge druge govore o samoj srži modne industrije te mučnim pogledima koje su morale prolaziti na početku svojih karijera, starenju, plastičnoj kirurgiji, botoxu te načinu na koji su s godinama mijenjale vlastito poimanje ljepote kako bi se osjećale dobro u vlastitoj koži. Na ovaj način pružaju potporu apsolutno svim ženama koje se sa svojim godinama i promjenama koje uz njih dolaze nose s ponosom.

Uostalom, kada su se godine pretvorile nešto čega bi se trebali sramiti? Nije li nečija starost dokazivala moć, status, iskustvo i poštovanje pred kojim smo se trebali pokloniti? Moderan svijet štuje mladost i nedostatak iskustva kao nešto što se traži i poštuje, dok se starost odbacuje kao nešto što ne vrijedi. Vladarice catwalka modernog doba nešto su sasvim suprotno te ne posjeduju energiju koja i dan danas zrači iz ovih žena. Kako u samom filmu kaže poznati dizajner Calvin Klein „They had something inside that came through…they had character, they had personality. Those qualities never age“.

Drugi film koji sam pogledao je „Muškost“ redatelja Morgana Spurlocka, široj javnosti poznatog po svom uratku „Supersize Me“. Ovaj dokumentarac preispituje jedno od najvažnijih pitanja koje zamara moderne muškarce. U dobu metroseksualaca, manscapinga i timarenja, što to točno znači biti muškarac. Usuđujem se reći kako ovaj dokumentarac svoja pitanja nameće prvenstveno strejt kolegama. Odavno je poznata stvar kako mi, gej muškarci, volimo držati do sebe te su svi ovi pojmovi odavno poznati unutar našeg univerzuma te se ne libimo posegnuti za pincetom ako nam se dvije obrve počinju pretvarati u jednu, poznajemo razliku između šampona i gela za tuširanje itd. Film je podijeljen u 6 dijelova pod nazivima Brkovi, Brada, Proizvodi, Tijelo, Dlake i Lice. Svaki dio prati jednog muškarca koji ili muku muči s nazivom segmenta, ili ga pak nosi s ponosom kakvog se rijetko viđa. Od Spurlockovih brkova koji su poslije oklade postali dio njegove osobnosti, brade Jacka Passiona koji se smatra sportašem u kategoriji uzgoja prirode brade, izumitelja proizvoda „Fresh Balls“ čije ime govori samo za sebe, profesionalnog, iznimno dlakavog hrvača Shawna Daivarija čina profesija iziskuje gotovo svakodnevno uklanjanje dlaka sa čitavog tijela, gospodina Carminea koji se bavi izradom vlasulja za muškarce te na kraju Rickya Manchanda, Sikh metroseksualca čija opsjednutost vlastitom ljepotom i izgledom daje naslutiti prisutnost psihičkog problema uzrokovanog njegovim djetinjstvom (kao pripadnik Sikha morao je nositi turban te je zato bio ismijavan i odbačen od svojih vršnjaka).

Film je, ako ništa, dobar radi toga što nam daje do znanja da su muškarci konačno bačeni u jamu nesigurnosti u kojoj žene plivaju već godinama. U muškim se časopisima također nameću standardi koje je teško nadmašiti, six pack mišići, odjevni predmeti koji laskaju samo onima perfekte građe i slično. Također se pistavlja pitanje gdje treba postaviti granicu? Koja točno točka održavanja vlastitog tijela prestaje biti muška te je rezervirana za žene? Dati točan odgovor na ovo pitanje bilo bi pogrešno. Sve u svemu, muškarci su u ovom modernom, na vanjsko orijentiranom dobu prepušteni sami sebe te će stvarno biti interesantno gledati ih kako se nose s time. Hoće li se žene ponovo pokazati jačima pokazati će vrijeme.