Zima je vjerojatno najnapornije godišnje doba. Mračna je, dani su kratki, a svi ljudi se ponašaju poput robotskih zombija zbog nedostatka serotonina u njihovim tijela. Inače, serotonin je jedna zaista kul neurotransmiterska kemikalija koja, osim što regulira temperturu, apetit, mišiće, krvni tlak i disanje, je jedna od najodgovornijih kemikalija u ljudskom tijelu za osjećaj smirenosti, zadovoljstva i sreće. Tako je logično izjaviti da je zima najnapornije godišnje doba. Iako, gledam sad baš kroz prozor i mislim si kako je ovogodišnja zima bila jedna od čudnijih u posljednjih nekoliko godina. Ovo je prva zima u kojoj sam priznala kako ne mogu neke stvari sama – tipa, totalno sam izdala svoj lezbijski ego kada sam doslovno kroz plač vidjela auto zakopan ispod nekoliko metara snijega. Stara ja bi odmah veselo zgrabila lopatu i nekoliko kila soli i spasila svojeg metalnog ljubimca pritom se ponosno busajući u lezbijska prsa (tako je očekivano da je lezbijka emancipirana).

A nova ja? Nova ja je radije platila da netko napravi to umjesto mene jer, budimo realni, godine su tu i zaista nije poželjno da me kičma ukoči radi jedne takve gluposti poput micanja nekoliko stotina kilograma snijega kako bih auto vratila na sigurno ispod prozora. No, to je samo jedan mali dio zime koji je bio nadasve iritantan. Prometni kolaps, mokre noge i smrznutost cijelog tijela još su samo neki divni detalji iz života koji mi neće nikako nedostajati narednih nekoliko mjeseci. A zašto? Zato jer stiže moje najdivnije, najdraže proljeće (srčeka lete, ptičice pjevaju, muzika iz Disney ctrića). Čudan odnos imam s proljećem – veselim se proljeću već neko vrijeme i zaista mi je ovaj posljednji snijeg ubio proljetni chi. Što znači sve proljeće meni? Sad?

Prije skoro dvije godine posvetila sam svoje retke nečemu što se naziva proljetni lezbijski promiskuitet (KlikKlik ^[14]). I mislim da je u redu da sam progovorila o tome kako se lezbijke počinju tjerati odmah nakon mačaka u veljači, no, u dvije godine mnogo toga se može novoga spoznati i dodatno se zabrinuti nad svojim lezbijskim identitetom. Proljeće naime, nije toliko više oko traženja partnerice nakon zimskog sna (ili sam ja konačno malo otvorila oči iz svojeg utopističkog razmišljanja), nego se više vrti oko jedne, meni osobno prestrašne stvari. Lezbijke su posvuda. Viđam ih u dućanima u zadnjoj zabiti, donose mi kavu, dolaze na LGBT događaje, dolaze na ne-LGBT događaje, viđam ih u kinu, u kazalištu – bilo kuda, lezbe su zaista svuda. No, koliko god moj lesbiandar (op.a. lezbijski radar) radio sto na sat, nekoliko idućih minuta htjela bih posvetiti nečemu toliko specifičnom za lezbijski svijet da čak se ne mora ni smatrati stereotipom koliko je ta pojava stvarna i prisutna.

S prvim znakovima sunca koje stidljivo počinje provirivati iza tmurnih zimskih oblaka, lezbijke se pune nekom energijom koja od njih zahtijeva određene radnje. Te radnje nikako nisu seksualne, moram napomenuti! Kreću dopisivanja, dogovori, uzbuđena biranja lokacija, presretne kupovine opreme, okupljanje ekipa… Ergo.

Proljeće je vrijeme sporta!

Prema anketi koju je proveo Queer.hr u sklopu femme identiteta, a koja će biti prezentirana u Hotpotu 28. veljače 2013. godine, došla sam do ‘zabrinjavajućeg’ rezultata kako dosta lezbijki brije na sport. Meni, kao pravom kućnom-domaćica tipu je to nepojmljivo. Kako možete zamijeniti sate i sate ribanja WC-a, pranja podova, usisavanja i kuhanja radi nekoliko sati sporta nakon kojeg, osobno, poželim umrijeti u fetus položaju teško dišući i stavljajući posljednji potpis na svoju oporuku u slučaju srčanog udara dok mi se znoj nimalo stidljivo cijedi niz lice i ostatak tijela. Lezbe briju na sport. Mnoge lezbe briju na sport.

I to ne samo na jedan sport. Nego na puno sportova. Ali opet, neki sportovi su više lezbijski nego drugi.

Softball je totalno lezbijski sport (iako ga ne razumijem)

Tipa: Jeste li znali kako je softball jedan od glavnih sportova za lezbijke? Nisam ni ja znala prije dok sam bila mala lezbica zatvorena u svoja četiri zida. Nije sad da sve lezbijke igraju softball, nije da ga sve vole pobogu, ali jedan od najpoznatijih svjetskih sportova kojim se bavi veliki postotak lezbijki je baš taj prokleti softball. Možda zvuči kao neki dosadni klišej, ali je činjenica kako su mnoge lezbijke spoznale svoju seksualnost baš na softball terenu. Mora da ima nešto u tim sportskim odorima, uskim hlačama, šiltericama, palicama i lopticama što je užasno privlačno lezbijkama. Uklizavanje jest navodno ravno orgazmičkom vrhuncu – pročitala sam, ali i čula iz više izbora. Naime, pravila softballa mi nikad nisu bila previše jasna. Kakvo sad uklizavanje? Nije tako jednostavan kao što se čini, ali ono, mogu vam pokušati opisati kako se meni kao pravom sportskom laiku čini taj sport. U lezbijskom kontekstu naravno. Znači postoji taj teren koji mi se čini prilično velik, naročito kad vidim koliko igračice moraju trčati na njemu. Neke od igračica. Ostale samo stoje sa svojim kožnim rukavicama i čekaju. Postoji centralna igračica koja ima u rukama palicu i onda pokušava „oduzeti“ protivničkoj ekipi njihovu bazu. Obrana, odnosno napad bi bila ona igračica koja baca lopticu prema naputku igračice koja stoji iza igračice s palicom – one prema nekakvim znakovima određuju kako baciti lopticu, hoće li biti brza, spora, sa spinom ili ne. I sad, ako dobro pročitaju slabosti igračice s palicom u ruci, ona otpada i biva pokunjena. No, ako slučajno koji put pogodi i uspije optrčati teren, dobije bod. Eto, to tako ja laički gledam. Ta koja osvoji bod ekipi, sigurno dobiva pokoji lezbijski bod u očima svojim suigračica. Valjda.

Posebnost softballa mi se najviše čini sama socijalizacija igračica na terenu. Naime kako na terenu nema previše osoba, uvijek mi se čini da ih je nekako više na klupi i da se baš te na klupi najviše zabavljaju. Zašto ne bi? Okružene su djevojkama, imaju osvježavajuća pića, gledaju sport koji očigledno vole. No, još uvijek mi nikako nije jasno, zašto je softball tako lezbijski sport. Nikako mi nije jasno. Ali neka, sport je za neke lezbijke spas od naporne i dosadne svakodnevnice, stoga je odabir sporta koji je nepisano lezbijski prilično dobra stvar za lezbijsku emancipaciju. Tako da znate. Lezbijke vole softball. Ne sve. Poneke. Ali te koje ga vole, ga zaista vole.

Lezbe vole i nogomet

Očekivano je reći kako lezbijke vole nogomet. No, nema tu nekih prevelikih želja za uspjehom koja je prisutna kod nogometaša. Nogomet je onako. Zabavan. Ako se slučajno može nešto postići s njim – super. Ako ne, uvijek ostaje druženje s lezbijskom ekipom na nekoj livadi dok dvije boce (ne pive!) glume gol. No, neću toliko o nogometu, već sam ga spomenula kao najvažniju sporednu stvar na svijetu, što u biti možete i pročitati u kolumni istog naziva (KlikKlik ^[8]).

Hm, lezbijska košarka?

No, sigurno se pitate, a što je još popularno među lezbijkama od sportova? Odgovor je – definitivno – košarka. Košarka je jedna od onih konstanti koja me prati već duži niz godina od kad sam na lezbijskoj sceni. S toplijim vremenom lezbijke se okupljaju na nekom od mnogobrojnih školskih igrališta kako bi se malo – loptale. No mislim kako je košarka još najbolji izbor od svih sportova. Igrališta su na svakom uglu doslovno, košarkaška lopta se uzme pod ruku, produkcija utakmice je prilično nezahtjevna kao i priprema za istu. Treba vam majica neka, trenirka, ali mogu i traperice, i nešto ugodno na nogama poput tenisica, ali sve je prolazno. Nekoliko lezbijki je njegovalo okupljanja na košarci duže vrijeme. Mislim da su se skupile na jednom lezbijskom forumu koji više ne postoji, ali lezbijska košarka se nastavila i dalje, bez obzira na protagnoistice. Košarka je bitan dio zagrebačke lezbijske povijesti. Prijateljstva su se sklapala, prijateljstva su se prekidala, ljubavi su se rađale, a ljubavi su bogami i pucale. I to sve na školskom igralištu u centru grada s loptom u ruci. Sve u svrhu sporta i druženja. Nadam se kako će se košarkaška lezbijska druženja nastaviti i dalje, oduvijek mi se činilo kako je to lijep način za upoznavanje novih lezbijki i probijanje leda u lezbijskom svijetu za sve bejbi dajkuše. Tko zna, uskoro ćemo doznati što se dešava na košarkaškom planu. Znam da ću ja sjediti u gledalištu i ponosno pušiti svoj sretni nikotinski štapić dok krv, znoj i suze se prolijevaju na terenu.

A za stare damice lezbijke, poput mene?

Znate što. Ja vam volim badminton. Onako, baš mi se čini kao sport za mene. Ima određenu eleganciju, zahtijeva i popriličnu kondiciju, i uopće nije tako bezvezan i lagan kako se čini u početku. A mnoge starije lezbijke vole igrati badminton. To im je super. Meni je badminton super.

Iako sam primjetila kako je i planinarenje u modi. Ne bih to ni znala da meni bliska osoba nije ovisna o osvajanju vrhova oko Zagreba. I da mi nije natjerala da se penjemo na Sljeme. I da nisam pritom umrla deset puta.

Nemojte ni da počnem o lezbijkama i njihovim biciklima.

Lezbijke, veliki postotak njih, voli sport. Ja nisam toliko sigurna u svoje pozitivne osjećaje spram sporta. OK je tu i tamo. Gledati ga. Iz gledališta. No, kad je ono košarka?