Pičkicologija: ponosno ću se nazvati minijaturnom vaginom

Balancing-out-the-femme...

Krenimo od kurvi.

Izraziti da mislimo da bi se netko trebao stidjeti zbog svog ponašanja više je od kritike – riječ je u uspostavi odnosa moći nad tom osobom – ili psom, jer to je pristup kojemu se pribjegava u odgojnim zahvatima spram kućnih ljubimaca ili male djece.

Leora Tanenbaum:

„Ako se osjećate nesigurno ili posramljeno zbog vlastite seksualne želje, sve što morate učiniti jest nazvati neku ženu “droljom” i najednom ste vi ona koja je “dobra” i na vrhu društvene hijerarhije.“

Pogrdni izrazi dakle i nisu toliko jednoslojna nakupina riječi – neke od njih objektu čak pripisuju i određenu moć, uz izražavanje negativnog stava. Ilustrativno, riječ je primjerice o odnosu izraza poput ‘gad’ ili ‘ljigavac’. Ili, čak malo zvučnije – odnos između ‘kuje’ i ‘kurve’.

O kurvama sam već blagoglagoljala, ali o slutshamingu nikada nije proliveno previše riječi. Pojam se definira kao praksa kritiziranja žena zbog seksualnog ponašanja koje izlazi van tradicionalnih rodnih uloga, bilo da je riječ o postojećim uzorcima ponašanja  ili o pretpostavkama na temelju njezina načinu odijevanja, govora ili osobnosti. U jednom od online najranije zabilježenih spominjanja tog pojma uopće – kao komentar na prepirku dvaju blogerica oko posta jedne od njih o cyber-nevjeri njenog dečka, našto je druga bila prozvana droljastom jer odobrava seks bez emocija, bloger Alon Levy prilično koncizno definira da je riječ o ‘implikaciji da ukoliko tradicionalno društvo ne odobrava ženin seksualan život – onda bi se ona trebala osjećati krivom i manje vrijednom’. Što uistinu zvuči slično odgojnom trenutku pokuđenog psa nad ižvakanom papučom – dakle degradirajuće.

Označavanje droljom, kurvom i fufom lako se može doživjeti i iz ženskih usta, da se razumijemo. Jedno od objašnjenja slutshaminga od strane žena izaziva doslovce grč u želucu – na blogu Rage Against the Man-chine (KlikKlik) piše kako je to jedan od načina na koji žene u patrijarhalnom sistemu pokušavaju sebe prikazati privlačnijima. Međutim, uz okretanje centralnog probavnog organa, ta konstataciju upućuje na samu srž načina funkcioniranja ovog mehanizma – Leora Tanenbaum u knjizi ‘Slut! Growing Up Female with a Bad Reputation’ objasnit će kako je riječ o pozicioniranju sebe na ljestvici, dakle opet se vraćamo na pitanje uspostave moći:

„Slut-bashing [a.k.a. slutshaming] jeftin je i jednostavan način postizanja da se osjećate moćno. Ako se osjećate nesigurno ili posramljeno zbog vlastite seksualne želje, sve što morate učiniti jest nazvati neku ženu “droljom” i najednom ste vi ona koja je “dobra” i na vrhu društvene hijerarhije.“ A taj je princip izgradnje vlastite pozicije akonto diskreditianja tuđe istovjetan onome u fenomenu femme shaminga.

OSTALO IZ TEMATA BUTCH, PLEASE!

Etiketiraj me lezbijski. Femme lezbijski.
Queer.hr says: Butch please!
Femme lezBijke i stereotipni modni identiteti
Femme lezbijski uzori/zvijezde

Femme shaming: nazivati nekoga pičkicom

Pojmovi koji se vežu uz ovaj postupak brutalan su ali i samorazotkrivajuć niz: nosiš rozo pa si curica. Oprezna si u potencijalno opasnim situacijama pa si pičkica. Što opet povlači pitanje – nije li strašno da se čak i sam fokus genitalne fiksacije rodno dihotomijske heteronormativnosti umanjuje ovim izrazom? Ne zaslužuješ čak niti biti pičkom. To je ipak rezervirano za kuje, a to je onaj ženski demografski segment kojemu se pripisuje posjedovanje određene moći, koliko god i sam bio podvrgnut shamingu svoje vrste. Povezivanje umanjenice s negativnim načinom označavanja ženstvenosti i ženskog prikazuje i kako njih smatramo manjima, ali i kako ono manje veličine smatramo – manje vrijednim.

Što uopće reći na tu postavku i koliko je ona u svojoj najdubljoj biti pogrešna? Surfanje dovodi ponekad do prekrasnih formulacija, te sama ne bih znala ovo bolje sažeti: „Uživati  u stvarima povezanim sa ženama i ženstvenošću ne čini me slabijom ili manje vrijednom jer žene i ženstvenost nisu nešto slabije ili manje vrijedno.“

Problematičnost odnosa spram femme identiteta nije strana ni feminizmu. Jednako kao što su izražavane skepse spram seksualnog rada ili sposobnosti muškaraca da budu feministi, tako je uvriježena i ta mala zlokobna premisa da feministkinje ne mogu nositi šminku.

Squeamish Kate (blogerica koja se opisuje riječima: ‘feministkinja sam od svoje devete godine, a šminku nosim svakodnevno od svoje dvanaeste’) kaže da je to zadnja linija nesigurnosti s kojom se nosi. Govoreći o feminističkim konferencijama na kojima našminkane sudionice naglašavaju kako one ‘zapravo mogu dobro se osjećati i bez šminke’, ustvrđuje kako je očito oprečnost dominacije butch nad femme identitetima preživjela do današnjih dana feminizma, prokrijumčarivši se i u njegov treći val.

Navodi zastrašujuć primjer – zatraživši online iskustva femme shaminga, dobila je odgovor od jedne majke koja ga provodi: nakon što je naučena da je biti ‘girly’ gubitak vremena, ulovila je samu sebe kako hvali svoju kćer kada odabere rodno neutralne ili dječačke igračke i kako ju navigira dalje od odjela s javno percipirano ženskim igračkama. Što je, kako je i majka sama navela – samo pokušaj da navede vlastitu kćer da se uklopi u njene vlastite standarde namjesto da joj dopusti da uživa u vlastitim načinima izražavanja.

MilitantBarbie:

„Moj femme identitet ne govori da se ja ovako oblačim za vaše zadovoljstvo. Kaže da vam moje umjetno lutkasto lice ne govori ništa o mojem karakteru, mojim talentima ili što volim činiti u krevetu, dakle provjerite nanovo svoje pretpostavke.“

Međutim, osobno se ne slažem s njezinom postavkom da je femme shaming potencijalna derivacija slutshaminga. Iskreno mislim da je obrnuto. Jer slut shaming jest femmenegativnost. Maskulino – ili čak jednostavno nenaglašeno femme –  epitirana seksualnost ne podliježe toliko učestalo slutshamingu. Umanjivanje vrijednosti onoga što nosi femme predznak širokih je razmjera – od područja seksualnosti, do socijalne dinamike seksualnih i rodnih identiteta.

Poqueereni femme shaming

Na queer prefiksiranim online platformama riječ femme se tako često povezuje s femmelezbijskim identitetima. A tu femme shaming ima svoje razervirano mjesto u počasnim redovima. (KliK!-na-članak: Postoji li lezbijska mizoginija)

S time što femme kao pojam naravno nije sam po sebi povezan sa seksualnom orijentacijom ili rodom. Samo se takvime obilježava – što je isto znakovito. Blogerica MilitantBarbie opisala je svoje iskustvo sudjelovanja na radionici o nebinarnim rodnim identitetima gdje se govorilo o arodnosti (KliK!-na-članak Neutroi).  Ona se sama definira kao arodna i/ili trans osoba, međutim svoj rodni identitet ne odlučuje izražavati uvriježenijim markerima androgine ili genderqueer pojavnosti – nego kaže da „koristi prostor u kojemu njeno rodno izražavanje  ironizira konstrukt feminiteta i razotkriva ga u njegovoj performativnosti“, ponavljanjem masovno korištenih postupaka, što ona naziva femme.

Njezin punchline efektivno zaokružuje problem: „Moj femme identitet ne govori da se ja ovako oblačim za vaše zadovoljstvo. Kaže da vam moje umjetno lutkasto lice ne govori ništa o mojem karakteru, mojim talentima ili što volim činiti u krevetu, dakle provjerite nanovo svoje pretpostavke. On kaže jebe mi se za vaše standarde ljepote koji su patrijarhalni, kapitalistički, cis-seksistički, heteronormativni i diskriminatorni spram debljine, invaliditeta i dobi.“

Dakle. Ponekad sam pičkica. Zbilja. Na taj način da ću to tako i reći. Na sličan način kako i MilitantBarbie dekonstrira mit ženstvenosti, prigrlit ću područje značenja pokriveno pojmom pičkica i nazvati ga svojim. I voljenim.

Dio mene koji se javno smatra usporedivim s minijaturnom vaginom predstavlja mi bogat izvor životnog zadovoljstva i načina na koji se mogu realizirati i razvijati kao osoba. Što mi, brijem, burke, frende i bro’u – pruža snagu.

Leave a Reply