Carlos Franklin, mladi vizualni umjetnik iz Kolumbije, prije osam godina napustio je tu državu i otišao u Pariz, te zadnjih godina živi na relaciji između Velike Britanije i Francuske. Njegovo područje rada su videi, crteži i instalacije, a tematski često koristi krajolike, arhitekturu i portrete budući, kako kaže – puno putuje. Razgovarali smo s Carlosom povodom njegovog predavanja koje je održao prošli tjedan u Zagrebu u Francuskoj medijateci.

Opisujući svoj razvoj kao umjetnika, rekao nam je da je odrastao u gradu Bogoti kojega zovu malim Parizom. Zbog sukoba i komplicirane geografije velike države u kojoj je odrastao, njeni su stanovnici u to doba čak izbjegavali putovati - ali, naglašava – sada je ipak drukčije. Politički razvoji Kolumbije nisu međutim izravno utjecali na njegov rad – ‘Moj rad nije izravno političan’, kaže, nego se više bavi jezikom:
„Umjetnost, video ili kinematografiju doživljavam kao zasebne jezike u kojima onda istražujem granice njihove izražajnosti. Jedan se moj rad, primjerice, temelji na opernom djelu i surađivao sam s kompozitorom, tamo sam istraživao kako mogu kao vizualni umjetnik djelovati na području koje nije primarno moje – opera ima drugačiji jezik i sustav kodova od mog a izlazak van granica moje umjetničke domene bio je predmet istraživanja.“

Jezik smatra naročito živim mehanizmom u cyber komunikaciji: „Na predavanju sam govorio o fotografiji kao načinu na koji ljudi koriste medije i kako prisutnost medija, a posebno digitalnih medija, mijenja način naše komunikacije. Pitanje osjećaja bliskosti koji proizlazi iz recimo razgovora s majkom na skajpu, jer me ona uvijek želi vidjeti ne bi li stekla taj osjećaj blizine. Primjećujem da ljudi imaju sve veću potrebu pokazati se, primjerice, korištenjem društvenih mreža i sličnih medija i na taj način se čine prisutnima u medijima. Svi imamo fejsbuk, e-mailove, razne profile. To je sve veći zahtjev, biti pristuan, i razvija se samosvjesnost po pitanju online prisutnosti; recimo ja na svom profesionalnom faceprofilu stavljam određene fotografije koje su u skladu s njime. I ljudi su sve svjesniji koda odnosno jezika dotičnih medija i načina kako putem njih mogu komunicirati.“

Qhr: Koliko je to vidljivo u LGBT online komunikaciji? Ili čak da suzimo – gej online komunikaciji, s obzirom da se time baviš u svojim radovima?
C.F.: U jednom sam djelu radio s osobom koja koristi gej chat – u tom radu se reflektira ono o čemu ljudi pričaju na chatovima. Ljudi često kritiziraju kratkoću novih medija jer smatraju da se se kod na primjer Twittera ne mogu izraziti na pravi način ako su ograničeni na samo 250 znakova. Na osnovu toga se bavim istraživanjem načina na koji ljudi pod tim okolnostima transformiraju jezik i riječi, gramatiku i izraze, korištenjem kratica, slova i brojeva te simbola.

Qhr: Na predavanju si spomenuo chatrooms, pa si nastavio o Facebooku i Twitteru. Je li se gej cyber komunikacija značajno promijenila razvojem tih platformi?
C.F.: Mislim da su društveni mediji učinili da naši osobni životi postali platforme komunikacije u smislu da svatko objavljuje informacije o sebi ne bi li ih svi mogli vidjeti. Platforme su, stoga, javne. Chat, s druge strane, je odvojena komunikacija budući da postoji odvojen ‘prozor’ i pristup informacijama je izravan – tako da je to paradoksalno ipak gotovo osoban razgovor. Utoliko su te dvije stvari potpuno drugačije kao i njihove granice i kodovi. U chatu možes reći ono što stvarno misliš i izraziti ono što stvarno jesi neovisno o javnosti i općim dojmovima.

Qhr: Jesi li uočio razlike na potezu od Kolumbije do Londona u gej chatu?
C.F.: Ne postoje nikakve razlike – komunikacija je sukladna. Ista je – to je cyberworld. Razlika koju sam primijetio je da smo otvoreniji nego prije, prije je komunikacija bila anonimnija. Ljudi i otvorenije kažu da su gej. Ponekad se koristi i ta vrsta anonimnosti radi sigurnosti.

Qhr: A dešavaju li se promjene u gej online komunikaciji tijekom godina?
C.F.: Digitalni mediji olakšavaju komunikaciju među ljudima ali ona je također i reducirana. Ako ti se sviđa netko lajkaš mu sliku. Ljudi time više gledaju na fizičko, na ono što proizvodi seksualnu privlačnost negoli što su usmjereni na upoznavanje drugih ljudi. Skupljao sam vlastite chatove i primjećujem da je na početku bilo više pitanja, komunikacija je bila više nalik razgovoru, brbljanju, a sada je reducirana, naročito u velikim gradovima.

^[40]Qhr: Želiš reći da su se s godinama same konverzacije – skratile?
C.F.: Da, konverzacije su se skratile… Da budem izravan – prije je do pitanja ‘Jesi li napaljen, što bi da radimo – želiš li doći do mene ili da ja dođem do tebe?’ trebalo proći više vremena, odnosno više chatanja, a sada je taj tren prisutan već gotovo u prvoj rečenici. Kada sam pozvan na rezidenciju u Rijeku, pregledavao sam svoje razgovore koej sam skupljao s primjerice Grindera. Raniji materijali više su usmjereni na izgradnju dijaloga a sada se sastoje više od slika, golih slika zapravo (smijeh)  i eksplicitnih pitanja – poput ‘na što briješ u seksu’?

Qhr: Napomenuo si da puno putuješ – kakva su iskustva po tom pitanju drugdje?
C.F.: Pa, dok sam putovao,  chatao sam s raznim ljudima. U većim gradovima poput Londona, Pariza primjećujem da su ljudi direktniji i manje im je bed, a u manjim sredinama je bilo više dijaloga, ljudi su pitali za više detalja…

Qhr: Dakle što je urbanija sredina veća je seksualna eksplicitnost u komunikaciji?
C.F.: Pa to je logično, osjećaj zaštićenosti je drukčiji. Ako ljudi žive u manjim sredinama bit će svjesniji svoje javne slike i iako drugi možda i znaju da su oni gej ili lezbijka, ne žele biti tako javno izloženi odnosno na taj način javno potvrditi, žele se zaštititi.

Qhr: Osim potrebe za zaštitom, koja si druga područja zatvorenosti primijetio?
C.F.: Ljudi radije stave da su u kompliciranom odnosu nego da kažu da imaju dečka ili da su u vezi. Zapravo imaju nekoga, al taj netko ne zna da su bili s nekim prek chata, tako da je to opet zaštita – informacija odnosno intimnosti. Vidio sam naslovnicu jedne knjige jednom – javni prostori i privatne prakse. O tomu je tu riječ.

Qhr: A ti? Postoji li više Carlosa? Koliko je Carlos online drugačiji od ovog Carlosa koji sjedi ispred mene?
C.F.: Mislim da jednostavno ne možeš biti ti na internetu. Također je komunikacija drugačija od one uživo: ako ti se ne sviđa neki profil možes ga blokirati, izbrisati ili napraviti novi. A preko chata isto tako dekodiraš druge osobe i njihovo ponašanje i možes davati informacije za koje procijeniš da oni žele čuti. I obrnuto. Zapravo možes dati informacije o sebi koje će drugoga na neki način zavarati.

Qhr: Tvoj rad u Rijeci nadovezuje se na ovo područje tvojeg istraživanja. Možeš nam reći malo više o tomu?
C.F.: Projekt se zove The last place, my place, i radi se o javnom prostoru sačinjenom od dijaloga koje sam uzeo kao inspiraciju za film i instalaciju koju ću raditi. Progovaram o prevelikoj količini tijela i tjelesnosti, fizičkog kontakta, a da se sve na kraju svodi na tu usamljenosti svojstvenoj cyber flertu. O slikama koje se šalju samo tako, o tome kako u pola sata možeš završiti kod nekoga i onda se vratiš doma i imaš osjećaj da je sve nestalo. O tom osjećaju govori moj rad kojim se bavim u Rijeci. Dakle pokažeš se nekome gol na fotografijama i onda odlaziš kod nekoga na seks. Toliko intimnosti a ništa ne ostane nakon nje. Sve se, nakon što upoznaš tu osobu – vraća na nulu. I postavljam pitanje – kad bi se uopće trebao razviti dijalog između dvojice muškaraca u takvoj situaciji?

Carlos se nalazi na rezidenciji u Rijeci do 28. veljače, a 21. veljače će u Molekuli (Delta 5) u 19 sati održati predavanje naslovljeno Transgresija u tranziciji, u kojemu će se osvrnuti i na druge kolumbijske umjetnike. Predavanje i rezidencija dio su Queer Zagreb Sezone 2013.