- Queer.hr - http://queer.hr -

Olga Dimitrijević: “Napisala sam lezbijsku dramu jer sam htjela pisati o ljubavnom odnosu 2 žene”

Posted By Tajana Josimović On February 9, 2013 @ 10:00 am In Izdvojeno,Kazalište,Kultura | No Comments

Olga Dimitrijević mlada je beogradska dramaturginja, kazališna kritičarka i spisateljica koja usto povremeno predaje o filmu, kazalištu i queeru kada je neko pozove. Osim što voli folk glazbu voli i kuhati, a njene tekstove vole drugi što dokazuje i Sterijina nagrada za suvremeni dramski tekst koju je 2012. dobila za dramu “Radnici umiru pjevajući”.

Q.hr Povod za ovaj intervju tvoje je posljednje dramsko djelo naziva „Narodna drama“, priča ljubavi o dvije djevojke u srpskoj zabiti. U tom se djelu prvenstveno propituje žensko pitanje, položaj žene u obitelji kao supruge, majke, kćeri u tradicionalnom poretku, na ekonomskoj skali, te mogućnost njene emancipacije i posljedice iste. To je vrlo široko područje intersekcije u kojem se svaka žena može prepoznati. Specifičnost je da su glavni likovi, Anka – kćer lokalnog veleposjednika i Branka, folk pjevačica koja pjeva u kavani njenog svekra, usto i lezbijke. Zašto si odabrala upravo lezbijke kao opći primjer ženskog pitanja u Srbiji?

O.D. Svakako sam htjela pisati o ženama i patrijarhatu, budući da patrijarhat sustavno ne čini dobro ni ženama ni muškarcima, i o svijetu u kojem se miješaju patrijarhat i privatni materijalni interesi. U tom smislu, moje dvije junakinje dakako mogu funkcionirati i kao metonimija položaja žene u društvu, i tako se najčešće čitaju, ali ja nisam odabrala lezbijke da bih pričala širu neku priču o ženama, birala sam lezbijke zato što sam htjela pisati o ljubavnom odnosu između dvije žene. Također sam u tekstu htjela propitivati mogućnosti za pobunu u ovakvom tipu patrijarhata, s te se strane samosvjesna lezbijka automatski morala pobuniti protiv sistema koji se ženske seksualnosti gadi ili je negira. Što se toga tiče, moje junakinje ne tematiziraju svoju seksualnost tj. ne prelaze onaj klasični coming out narativ od preispitivanja toga što im se događa do konačnog prihvaćanja svog seksualnog identiteta, narativ koji su politike identiteta nametnule kao jedan od nužnih kada se piše neka LGBT priča. U ovom djelu seksualni identitet se ne teoretizira i ne artikulira politički na način na koji smo navikli. One jednostavno postupaju u skladu sa sobom i to rade vrlo odlučno, i kroz te postupke pokušavaju pronaći svoju sreću.

Q.hr Tvoje je kazalište neobična sprega vrlo teških tema i lakih nota; naime za glavne likove svojih drama odabireš vrlo ranjive društvene skupine poput radnika tj. radnica u tranziciji, lezbijki iz tradicionalne male zajednice ili pak transrodne seksualne radnice. To sve povezuješ sa širim društvenim kontekstom ubacujući i patrijarhat, ulogu crkve, siromaštvo odnosno tranziciju i to u maniri turbo folk songova. Na prvi pogled djeluje kao da time dodaješ notu smijeha u kazališnu analizu društvenih problema. Na koji način ova vrsta društveno angažirane folk melodrame ozbiljno progovara o dotičnim temama? Kako si došla do te kombinacije i zašto ju smatraš podobnom za kazališnu pozornicu?

O.D. Oduvijek me zabavljala melodrama, kao uostalom i većina dramskih i književnih žanrova koji su smatrani ženskim i pučkim i stoga manje vrijednim. Kada je melodrama u pitanju, u njoj se vidi da se sve dešava zbog društvenog konteksta, da je društveni kontekst taj koji određuje sudbine likova. U svojim tekstovima zadržavam melodramsku matricu radnje, ono što nas tjera da se smijemo i plačemo i da snažno emotivno proživljavamo događanja na sceni, ali istovremeno u prvi plan izvlačim taj neki društveni kontekst.

[1]Folk pjesme funkcioniraju na sličan način kao melodrama, barem taj neki korpus koji ja izučavam i slušam. Iako je u njima uglavnom primarna ljubavna priča one dobivaju svoje društveno značenje u širem kontekstu, a ja u svojim tekstovima samo naglašavam moguća društvena značenja. U konkretnom slučaju „Narodne drame“ folk glazba funkcionira kao soundtrack kroz koji uvodim polje aktivnog konzumiranja i identifikacije s tekstom. Odnosno, željela sam upisati mogućnost lezbijske povijesti i privatnih života u folk glazbu, napraviti neku vrstu prisvajanja folka. Folk glazba je u suštini široko, kompleksno i nepregledno polje i nepravedno je svoditi ju samo pod odrednicu turbo folka. Koliko god s jedne strane podržava neke dominantne vrijednosti koje bismo označili kao negativne, toliko ih istovremeno subverzira ili im se čak otvoreno suprotstavlja. Jednostavno, ja duboko vjerujem da folk sadrži subverzivni potencijal koga se ne treba olako odreći.

Produkcija puna pehova kulminirala – požarom

Q.hr „Narodna drama“ premijerno je izvedena u listopadu 2012. u Vranju a kazalište je tijekom pripreme predstave zahvatio požar. Kako je izgledala premijera? U prosincu je uslijedilo gostovanje u Beogradu u Ateljeu 212. Kako su mediji i publika reagirali na predstavu?

O.D. Premijera je bila priča za sebe. Inače su cijelu produkciju pratili nekakvi pehovi, a vrhunac je bio kad je kazalište staro više od sto godina izgorjelo u podmetnutom požaru, koji je izbio tako što je mafijaš mafijašu palio diskoteku pa je najviše nastradala kazališna zgrada. Na kraju je premijera otvorila festival „Borini dani“, u Domu vojske, dakle vojska je ustupila svoj prostor, i to je bilo svojevrsno iskustvo, gledati premijeru takvog teksta u tako svečanoj prilici na takvom mjestu. Sve je izvedeno tada uz bezrezervnu odlučnost i posvećenost ansambla i vranjskog kazališta, a dobili smo neke zaista fenomenalne reakcije. U Beogradu je prošlo još bolje, uz ovacije u prepunoj sali Ateljea. Kritika nije baš popratila predstavu, zato što kritika inače slabo prati što se događa van Beograda ili Novog Sada, ali par tekstova koji su se pojavili bili su vrlo pozitivni.

Što se vidljivosti tiče, zbog izgorjelog kazališta predstava se ne igra toliko često koliko bih ja htjela, no postoje planovi za gostovanja. „Radnici umiru pjevajući“ i dalje se izvodi u Bitefu, pripremamo izvedbu krajem veljače, te ovom prilikom pozivam sve da dođu.

Q.hr Tvoje su drame okarakterizirane kao izrazito društveno angažirane dakle i potreba za time da se vide trebala bi biti velika. Kakav je odaziv publike i kako srpsko kazalište uopće stoji s takvom verzijom suvremene kazališne umjetnosti? Postoji li razlika u reakciji kritike i gledatelja s obzirom na aktere ili skupinu ljudi koji su glavni likovi dotičnih drama? Primijetila sam da se u najavama kao i člancima po webu gotovo nigdje izrijekom ne spominje da su primjerice u „Narodnoj drami“ glavni likovi lezbijke, već se govori o ženskom pitanju. Postoji li ignoriranje tog naziva budući da su, po mojim saznanjima, reakcije struke i publike na izvedbu vrlo pozitivne?

O.D. Publike ima koliko inače u kazalištima, a ima i angažiranih predstava. Ja, valjda, imam tu sreću da su reakcije dosta pozitivne, sa svih strana. Pojavilo se u posljednje vrijeme dosta predstava koje se mogu okarakterizirati kao angažirane, uglavnom centrirane oko manjih kazališta i u produkciji Heartefact-a (koji je producirao i „Radnike“), ali glavna kazališta i dalje stagniraju.

Što se tiče interpretacije, pretpostavljam da je predstavljanje teme predstave kao „ženskog pitanja“ najbezbolniji teren, mislim da su svi htjeli izbjeći da je okarakteriziraju kao „lezbijsku predstavu“, ali istovremeno mislim i da „lezbijsko“ nisu prepoznali kao ključnu riječ. Osim naravno Srpskih Dveri koje su se odmah zakačile, i na svoj tipičan nepismen, neobaviješten i kukavički način automatski krenuli drviti o podrivanju obiteljskih vrijednosti, stranom plaćeništvu i LGBT propagandi. Oni su se zakačili, sudeći po njihovom huškačkom tekstu, ne zato što su pogledali predstavu, nego zato što su negdje u novinama naletjeli na podatak da se u predstavi radi o ljubavi dvije žene, pa im je to bilo dovoljno.

Q.hr U jednom intervjuu navodiš Fassbinderovu rečenicu da je ljubav najbrutalniji i najpodmukliji izvor socijalne represije. Na koji način to povezuješ s ovom lezbijskom ljubavnom pričom. Postoji li tajna veza između lezbijki i folk glazbe i kakve je ona prirode?

Toga sam se već dotakla maloprije, za mene je folk glazba otvorena za različita iščitavanja i upisivanja. Kao što rekoh, ja jako volim folk glazbu, i to je bilo svojevrsno autanje, da priznam sebi da ju volim pa da onda to priznam i drugima. Zvuči smiješno, ali meni je do sada toliko ljudi reklo da to jednostavno nije moguće – da netko s mojim društvenim backgroundom sluša folk glazbu, a da to nije camp-a radi. Naravno, kada je nešto toliko dugo društveno neprihvatljivo za kulturni, urbani, intelektualni krug kojem nominalno i vi pripadate, vi se prvo počnete pitati što nije u redu s vama, a onda se počnete pitati što je to što izaziva toliku mržnju i a priori odbacivanje jednog kompleksnog produkta popularne kulture.

I onda vidite kako elita lako pada u zamku, jer neprestano okarakterizira folk kroz mizogine i klasne formulacije („gologuza pevaljka“, „to slušaju samo seljaci“ itd). U tom nekritičkom pristupu koji izvjesni elitni krugovi imaju spram folka, vrlo često možemo prepoznati gađenje spram „širokih narodnih masa“. Sada se o tome već dosta piše, ali prije par godina bilo je znatno drugačije.

“Naravno, kada je nešto toliko dugo društveno neprihvatljivo za kulturni, urbani, intelektualni krug kojem nominalno i vi pripadate, vi se prvo počnete pitati što nije u redu s vama, a onda se počnete pitati što je to što izaziva toliku mržnju i a priori odbacivanje jednog kompleksnog produkta popularne kulture.”

A folk mene ushićuje i zato što je u njemu dozvoljeno doslovno sve. U pitanju je prije svega jedno široko tržište, koje pruža svima univerzalne matrice prepoznavanja. Tako da, na primjer, imamo pjesme koje su sklopljene tako da mi ne možemo reći koji rod točno kojem rodu pjeva.

Fassbinderova rečenica je u kontekstu folk glazbe izuzetno inspirativna, jer u ovom dijelu folka koji ja volim sve ljubavne priče iz pjesama završavaju nesretno, a razlog tomu je društvena nejednakost, ili preciznije, rodna nejednakost. Idealna ljubav za kojom se traga i juri ne može se dostići zbog tih nejednakosti, i tako ideja o ljubavi zadržava ljude u nesretnim emotivnim i obiteljskim vezama. U „Narodnoj drami“ ta je ideja prikazana doslovno, na primjeru Anke, koja u dobrom dijelu drame, što iz ljubavi prema svojoj obitelji a što iz ljubavi prema Branki, ne može raskrstiti s blatom u kojem se nalazi.

“Okupiraju me teme solidarnosti”

Q.hr Prije predstave „Narodna drama“ napisala si dramu „Radnici umiru pjevajući“ za koju si dobila nagradu za najbolji suvremeni angažirani dramski tekst. Ona je također vrsta angažiranog mjuzikla. Kojim temama si se bavila u toj drami i zašto je ona imala dobar prijem?

O.D. Kao što i naslov kaže – radnicima koji umiru. To je priča koja u fokusu ima ljubavni trokut, propalu tvornicu, spregu vlasti i hohštaplerskog kapitala i uvećanja kapitala. A dobar prijem je imala, pretpostavljam zato što je napisana kako je napisana –htjela sam čvrstu priču u koju je inkorporiran klasičan scenarij prodaje, pljačke i dovođenja jednog poduzeća/tvornice do propasti, i u kojoj je ta tehnička priča uklopljena s ljudskim sudbinama. I da to sve bude konkretno, i s jasno definiranim pozicijama, bez nekakvih relativizacija tko je tu dobar a tko loš, i u kojoj se jasno pokazuje kako se tranzicija, i privatizacije koje su jedan od ključnih tranzitivnih toposa, odražavaju na sudbinu i život čitave jedne sredine.

[2]

Q.hr Čini se da te jako zanimaju queer teme, naime radila si i na kabareu „Iza ogledala“ u kojem su glavni akteri transrodne seks-radnice, a nastala je na inicijativu samih transrodnih seks-radnica iz Beograda 2011. Reci nam više o projektu, kako je došlo do te suradnje i čime je ona trebala polučiti?

O.D. U pitanju je projekt koji su pokrenule same seks radnice, koje su željele napraviti umjetničko-aktivistički projekt radi njih samih. Mene su prijateljice koje su radile s njima pozvale da se priključim kreativnom timu. Tekst sam pisala s Gocom, o kojoj je cijela predstava tj. o njenom životu o kojem se progovara kroz monologe i glazbu. Tekst smo komentirali svi zajedno, dok nismo došli do prave verzije, i sada se “Iza ogledala“ uspješno igra u Rex-u, gostovali smo u Skoplju, a nadamo se da ćemo u nekom trenutku igrati i u Zagrebu. Taj kabare je meni osobno jedna od najdražih stvari na kojima sam radila, zato što je neviđeno živ, autentičan i emotivan, a istovremeno i vrlo prijemčiv publici i naglašava na pravim mjestima ozbiljne društvene probleme.

[3]

Q.hr Koji je tvoj sljedeći projekt? Namjeravaš li nastaviti ovom već tipičnom simbiozom društvene kritike i mjuzikla i na koji temu?

O.D. Pišem upravo tekst u kojem se, ukratko, četiri sedamdesetogodišnjakinje udružuju protiv jedne nepravde. Dakle, opet će biti dosta songova, emotivnih monologa i društvene refleksije. Trenutno me najviše okupira pitanje solidarnosti, želim se baviti pitanjem gdje ju danas možemo pronaći, kao i pitanjem što ljude može potaknuti da reagiraju na nepravdu. Mislim da je pitanje solidarnosti jedno od ključnih u našim društvima – naš opstanak će zavisiti od toga hoćemo li ju opet pronaći.


Article printed from Queer.hr: http://queer.hr

URL to article: http://queer.hr/30687/olga-dimitrijevic-folk-me-ushicuje-zato-sto-je-u-njemu-dozvoljeno-doslovno/

URLs in this post:

[1] Image: http://queer.hr/web/wp-content/uploads/images/ankaibranka.jpg

[2] Image: http://queer.hr/web/wp-content/uploads/images/radniciumirupjevajci.jpg

[3] Image: http://queer.hr/web/wp-content/uploads/images/izaogledala.jpg

Copyright © 2011 Queer.hr. All rights reserved.