autor:

Godina se brzo zakoturala sa završetkom školskih praznika i događaja se nakupilo dovoljno da nisam u mogućnosti pravo procesirati prošlu godinu kako sam namjeravao u ovoj kolumni, jer događaji su se začas zaredali.

Netom prije kraja praznika, udruženje Zagreb Pride je organiziralo okupljanje ispred zagrebačke katedrale (LINK), na koje sam otišao s prijateljima poslije subotnje kave. Za mene su takva okupljanja, nešto poput hrane za duh. U jednom trenutku stojim na svjetlu dana i bivam ono što jesam i osjećam se fenomenalno. I nebitno mi je bilo što su taj dan skup okružili policajci i tisuću prosvjednika. Nisam bio ni ljut, ni tužan, nego jednostavno sretan što se eto pojavio komadić prostora gdje nisam morao da se prevodim.

Na prajdovima u Splitu i u Zagrebu prošle godine, te taj vikend ispred katedrale, kao da prodišem kako spada. U Parizu i Berlinu moje tijelo se posve drukčije ponaša, nema prevođenja. Teško je to iskustvo tijela posve pretočiti u riječi, ali u Zagrebu je uvijek jedan sklop u malom mozgu zauzet dekodiranjem moguće opasnosti u okolini. Ako bi napravio paralelu, možda bi bila ova: kao da sam u nekoj rasističkoj zemlji, imam crnu boju kože i svatko tko ima bijelu kože ima pravo da me pogleda s čuđenjem, ako ne i gađenjem. Za neke moje prijatelje to je realnost i na neki način oni već kroz tijelo mogu osjetiti gdje pripadaju, a gdje ne. Pošto meni na čelu ne piše da sam gej, proces je manje intenzivan i duže mi je trebalo da ga osvijestim, ali je ipak tamo.

U tom smislu naravno da zamišljam sve moguće situacije koje mogu poći po krivu, i ako tome dodam zamišljenu šetnju s priželjkivanim mužem i djetetom po zagrebačkoj špici, spontani govor tijela koja bi naša imaginarna obitelj imala i reakcije koje bi doživljeli, dođe mi teško. Uronjen u depresivnu realnost Hrvatske, snagu uvijek iznova nalazim u činjenici da je na drugim mjestima bolje i visoki nivo rasprave oko bračne jednakosti u Francuskoj mi je bio oslonac prošle godine.

Stoga mi je broj okupljenih u Parizu, dan poslije poljubaca pred zagrebačkom katedralom, kada se oko 300 tisuća ljudi okupilo na travnjaku pored Eiffelovog tornja bio time samo veći šok. Našli su se da negoduju protiv planirane vladine promjene obiteljskog zakona. Jedan od zahtjeva je bio i da ih primi predsjednik Francois Hollande što će se i dogoditi krajem tjedna, ali tekst novog zakona se neće mijenjati (LINK). Odgovor nije trebalo dugo čekati. Prekjučer i jučer su krenuli marševi potpore promjeni obiteljskog zakona u manjim francuskim gradovima, a najveći pariški je najavljen za nadolazeći vikend, dva dana prije otvaranja rasprave o promjenama zakona u Narodnoj skupštini (LINK).

Najave promjene zakona su krenule nešto ranije u Francuskoj nego u Hrvatskoj, a i sam opseg promjena je veći. S te strane je prosvjed poljupcima pred zagrebačkom katedralom bio samo uvod u ono što će se događati u nadolazećoj godini. Vjerujem da ćemo morati braniti svojim tijelima i dahom naše elementarno dostojanstvo. Ponekad mi se čini da ništa drugo nije preostalo. Ove godine sigurno neću u ovoj zemlji čuti da ministri brane moje dostojanstvo kao što to čine ministri u Francuskoj.

Dovoljno je samo usporediti izjave koje su dolazile iz redova ministara u Parizu i Zagrebu prošle godine, pa da se gej osoba u Francuskoj osjeti posve zaštićena i optimistična, a u Hrvatskoj dubinski pesimistična. Na primjer, inicijativa za promjenom obiteljskog zakona u Francuskoj dolazi kao zajednički prijedlog dvaju ministarstava, onog zaduženog za obitelj i onog za pravosuđe i odnosi se na jednostavnu promjenu članka u obiteljskom zakonu gdje brak postaje zajednica između dvije osobe.

Dominique Bertinotti, ministrica zadužena za obitelj je u jednom od prvih intervjua odbila uopće pričati o konceptu ‘gej braka’, već je retoriku usmjerila na pravnu i ekonomsku zaštitu svih obitelji, bilo da se radi o ‘tradicionalnim’ obiteljima koje imaju dva raznospolna roditelja, ‘homoparentalnim’ koje imaju istospolne roditelje, ili pak o ‘monoparentalnim’ gdje jedan roditelj odgaja djecu.

Još je inspirativniji bio nedavni govor Christine Taubirae, ministrice pravde kako stravstveno brani vladinu namjeru promjene zakona u Narodnoj skupštini, odgovarajući na napade jednog zastupnika opozicije: ‘Gospodine zastupniče, ne možete se praviti da živite u igluu i da nemate nikakvih saznanja o raznolikosti obitelji u ovoj zemlji, da ne znate ništa o postojanju homoparentalnih obitelji u ovoj zemlji, da ne znate da ima jednako ljubavi u homoseksualnim parovima kao i u heteroseksualnim, da oni svi imaju jednako ljubavi prema svojoj djeci i da su sva ta djeca djeca Francuske. Stoga gospodine zastupniče, Vlada predstavlja tekst zakona koji se odlikuje velikim napretkom, velikom velikodušnošću, bratstvom i jednakošću. I dat ćemo pravnu sigurnost svoj djeci Francuske i želim vam reći da sam posebno ponosna na to.’ (ako ne razumijete francuski, još uvijek je lijepo osjetiti emociju njezinog glasa).

Kada ćemo čuti takav govor u Saboru u Zagrebu? Ne želim biti prorok, ali ne mogu se oteti predviđanju da takva strast neće doći od ministra pravosuđa Arsena Buka, koji javnim izjavama više umiruje protivnike bračne jednakosti nego nas koje ta nejednakost direktno pogađa. Još manje to možemo očekivati od ministrice socijalne politike i mladih Milanke Opačić koja je na prošlogodišnjem prajdu u Zagrebu bila počašćena transparentom ‘Vrati se Milanka’ vezano uz svoje skandalozne izjave o homoparentalnim obiteljima.

Napravimo li paralelu između izjava francuskih i hrvatskih ministara, jedna dugina obitelj u Zagrebu može strepiti, eventualno moliti, dok se u Parizu može i nadati skoroj pravnoj zaštiti, bez obzira na pritisak s ulice. U Hrvatskoj pravo na bračnu jednakost u javnom prostoru odmah i sada brane tek Hrvatska narodna stranka i udruge Iskorak i Kontra.

Usporedba europskih zemalja pokazuje da taj stav ne ovisi o ideologiji stranke. HNS pripada liberalnoj grupaciji u europskom parlamentu i napredniji su od njemačkih liberala koji su kao dio koalicijske vlade s demokršćanima odlučili prošli tjedan glasati protiv poreznog izjednačavanja istospolnih i raznospolnih parova (LINK). Hrvatski pandan francuskim socijalistima – SDP – je bitno nazadniji, dok su u Velikoj Britaniji konzervativni premijer zalaže za uvođenje bračne jednakosti čak i u anglikanskoj crkvi.

U takvom jednom šarolikom pejzažu današnje Europe, gdje se političko-ekonomska ideologija miješa s nacionalnim kontekstom, za mene i moju buduću obitelj ostaje tek jedno relevantno pitanje: gdje bi nam bilo najljepše? U hrvatskom kontekstu, to znači: kuda van? Ali to je već pitanje za sljedeću kolumnu.