autor:

Ovu kolumnu definitivno moram otvoriti s jednom zgodnom rečenicom koju sam pronašla u bespućima interneta:

„Everybody knows that lesbians love cats and ‘cats’.“

U trenutku kada sam pročitala tu informaciju (a to je bilo prije nekoliko godina) u prvi mah nisam imala pojma o čemu se radi. Onda sam, za promjenu, mućnula malo glavom i nasmiješila se pomalo perverzno na ovaj drugi dio rečenice i živjela neko doba u uvjerenju da se radi o čistom stereotipu. Mislim dakako na taj dio s mačkama. Oduvijek sam imala pse da se razumijemo iako sam od malena natezala mačke do te mjere da sam čak završila i na lijekovima poradi vesele mačje šuge koja se raširila po cijelome tijelu i stavilo me na višemjesečnu terapiju antibioticima. Možete samo zamisliti kako je Kraljica Majka bila oduševljena činjenicom da joj je dijete pokupilo šugu od neke random mačke koje sam inače uredno dozivala na ulici i oduševljeno mazila uz uvijek prisutnu ideju kako bi se mačka i pas bas dobro slagali i kako bi to bilo najbolje rješenje za zabavu mog uvijek hiperaktivnog psa.

Kako se Mali Gad uvalio

Neću vam lagati, ali ta ideja je prisutna i danas, skoro dvadeset godina nakon tog prvog mačjeg incidenta. No, nemam sreće. Nikako nemam sreće s tim životinjama. Iako su svi oduvijek smatrali kako ću ja biti prva koja će dovući mačku u okrilje doma, pravo iznenađenje je nastupilo prije nekoliko godina kada je, tvrdi Moj Rod, jedna mačka osjetila gdje se treba uvaliti. Posebne su te mačke – kao da osjete koja vlasnica bi joj pružila sve i onda u tom trenutku upotrijebi sve mačje čari kako bi dobila to želi. Rod se borila protiv slatkih velikih očiju, bespomoćnog mijaukanja (inače, istraživanja su pokazala kako se mačke trude svojim mijaukanjem oponašati plač malog djeteta) i mekanih capica punih 15 minuta. Da, toliko mu je trebalo da se Mali Gad nađe na zadnjem sjedištu njezinog auta i da postane privremeni sretni stanovnik kuće na selu. Privremeni jer se scenarij odvio uvelike u korist Malog Gada. Sjećam se kao da je bilo jučer kad me Rod nazvala sva u panici da „ga je jednostavno morala uzeti“ i da ga sad sakriva na selu jer ne zna kako će s njim u svojem fensi stanu. Nisam popizdila. Niti malo. Bila sam čak ponosna na svoj Rod što se odlučila na tako hrabri korak udomljavanja bez ikakvog plana. Ono što bi se reklo – udomljavanja sa srcem.

I ništa nam nije bilo sumnjivo

No, njegova mačja manipulacija je bila tolika da sam i sama postala žrtva njegove pretjerane slatkoće. Sad nakon što je postao ogromna mačketina koja kolje sve pred sobom mi je jasno kako je to sve bio samo mudro promišljeni mačji akt. Naime, nađen je u kasno proljeće ako se ne varam i Rod mu je napravila kućicu na selu – eto da se ima gdje sakriti od kiše i grijati dok mu ne nađe neki dom. No, tad je proljeće više nalikovalo na rascvjetanu jesen s obilnim kišama, nego na prekrasno buđenje prirode i Rodu se svaki dan stiskalo srce tih osam sati što su bili odvojeni zato jer je znala da je Mali prepušten na milost i nemilost vremenskih uvjeta koji su nalikovali više smaku svijeta nego ičemu drugome. I tako smo se mi privremeno malo preselili na selo. Zato jer je maca sama, i na kiši i sve. Jadna mala maca. A bio je presladak. Imao je enormne šapice, malu glavu i izgledao je kao mali tigar. A narav? Nikako mi nije bilo sumnjivo kako dobiva divljačke napadaje grebanja i zarivanja malih iglastih zubića u moje nedužne bijele psećovlasničke ruke, jer ipak nikad prije nisam provodila toliko vremena s mačkom i to mi se učinilo kao normalan period odrastanja jedne mačke. Tek sad, nekoliko godina kasnije mi je jasno kako je Mali već tada davao naznake da će biti hladnokrvni ubojica.

Nije odmah postao takav. Usudim se reći da je naša pretjerana pažnja uvelike kumovala tome. Po dolasku u stan je uglavnom spavao, igrao se s klupkom vune (kao u crtiću), jeo suhu hranu i jogurt (užasno voli jogurt), ali još uvijek je odavao znakove prilično čudne mačke. Naime… Preo je jedino dok bi grebao po meni. Ili po Rodu. Preo bi dok bi jeo. Nije se voljeo maziti. Tada nije preo, dapače. Napadao je sa svim što ima. Kako je vrijeme prolazilo, postajalo je još jasnije kako se Rod možda malo prenaglila s tim udomljavanjem sa srcem i kako možda nitko od nas ne zna s mačkom. Kraljica Majka je dakako znala – naravno – ona zna sve i prvo što je rekla onako malog i jadnog je bilo: „On će biti ogroman, pogledaj mu šapice!“ I bila je u pravu. Mali je odmah procijenio da je ona osoba koja je glava obitelji, vođa čopora. Pred njom je navlačio masku najbolje mačke na svijetu i uglavnom dok joj pričamo o ludoj mački može komentirati da „kod nje nije takav“, da je „baš sladak, prati je skoro kao pas“. A o upoznavanju Manijaka i psa ne želim ni početi. Recimo da se vole na neki čudni način, kao da to rade nama u inat… U jednom trenutku spavaju zajedno u krevetu, jedu iz iste zdjelice, a u drugom trenutku se kolju do te mjere da bi se dalo pomisliti kako su u pitanju dva grizli medvjeda, a ne mačka i pas.

Mačji teror

To je mačka koja dobije sve što ikad poželi.“Maca ‘oće van“ – maca dobiva posebnu uzicu za šetanje mačaka. „Maca ‘oće papati“ – maci se otvara konzerva s lososom koja košta više nego moj jedan obrok. Da, usudit ću se reći da je Mali Gad razmažen. A znam i zašto. Uvalio se naime u lezbijsku obitelj. On je zvijezda na našem nebu. Naše malo zlobno dijete koje grebe i kolje sve što stigne. Imanjem mačke logično su se nametnula i neka pravila. Ne njemu. Nama svima. Ne podnosi ikakve predmete od eko kože. Nikakve. I ne mari za to što gubimo živce dok kupusa skupocjeni namještaj kojega je Kraljica otplatila po njegovom dolasku. Da podsjetim. Imamo i psa. Psi su super. Pijesak je više prevrnut nego što je u mačjem wcu. Govanca mala smrdljiva zakopava jedino ako je baš cijeli dan bio po njegovom guštu, ako nije, samo obavi što ima i uživa u našim zgroženim facama dok se borimo uhvatiti zrak od tog bojnog otrova koji se širi kućom. Dok smo na selu uredno donosi miševe i ostale životinje. To je kao njegov mali znak pažnje za nas. Kad smo prema savjetima ostalih vlasnika počeli više ignorirati njegove poklone, krenuo je puno ozbiljnije. Prvo je bila ptica koju je slavodobitno ostavio ispod stola za vrijeme obiteljskog ručka. Pa je donio zmiju (mrtvu hvala bogu). Pa je ubio obiteljsku vjevericu. Pa je donio zeca od koje dvije kile kojega smo poklonili susjedu da napravi gulaš. I onda je krenuo sa poluosakaćenim živim miševima. Primjetio je da nas potrese kad po kući trči miš koji za sobom vuče utrobu. Lijepo odigrano mačketino. Jako lijepo.

Ljubomorna sam na lezbijke s normalnim mačkama

Kako sam u međuvremenu upoznala puno lezbijki, mogu vam sa sigurnosću reći kako ih većina ima barem nekakvu životinju. Ne znam zašto je to tome tako. A bogami nije ništa drugačije na jednom lezbijskom forumu. Tješi me barem da sam svjesna kako nisam jedina odgojila mačku koja je postala apsolutni kreten. Znam da nije pristojno reći da je apsolutni kreten, ali jednostavno tako jest. Moramo uvidjeti mane svoje djece. I zavidim ostalim lezbijkama koje imaju normalne mačke. Normalne u smislu da nisu poremećeni ubojice kojima je glavni cilj ubij, rastrgaj i muči. I onda sve to ponovi.

Evo pokušavam izbrojati koliko lezbijki točno znam (u postocima), a da imaju neku životinju. Ljudi moji, postoci su ogromni i pričamo o brojci od barem 66 posto. Ako nemaju mačku, imaju psa. A dosta njih ih ima i po nekoliko pasa i mačaka koji svi sretno zajedno žive. Koji je onda deal s tim svim životinjama? Imam teoriju kako su lezbijke pune ljubavi prema svijetu, a naročito pune ljubavi prema životinjama. I trebamo nekome svu tu ljubav dati. A što je bolje od toga od udomljavanja neke nesretne životinje koja treba topli dom prepun ljubavi? No, moram uputiti i na jedan veliki problem. Da se razumijemo, ja svoje životinje smatram svojom dječicom i ne mislim da je to bolesno. Pa ipak sam ih hranila na bočicu, pazila ih dok su bolesne, čistila njihova govanca, prala im male šapice, češljala ih, mazila i pazila. Logično je da ih tako gledam. No, problem nastaje kada se nađe u igri lezbijski par koji je odlučio zajedno udomiti mačku. Koliko sam shvatila, udomljavanje se desi u nekom jako dobrom periodu veze kada odlučite kako je vrijeme da svu tu ljubav koju imate prenesete na još neko živo biće koje nije ljubavnica. I onda na scenu stupaju životinje. Vaše prvo zajedničko živo biće koje uživa punu pažnju vaše ljubavi. No što se dogodi? Ponekad ljubav prestane. A životinja ostane. I sad, koliko god bilo teško, ali mora se priznati, životinja može ostati samo s jednom vlasnicom i tu nastupa ogromni problem. Tko će uzeti tu malu nedužnu životinju? Taj mali podsjetnik na sve ono lijepo što ste imale u vezi? Mnoge lezbijke se uspiju dogovoriti, ali ipak je još uvijek čest slučaj da životinja završi kod nekog drugog i tako u krug. Veliki začarani lezbijski krug.

Trebamo udomljavati životinje. One trebaju našu ljubav. No ponekad trebamo pripaziti da u davanju te ljubavi ipak ne pretjeramo. Jer se može dogoditi ono najgore. Što se upravo dogodilo meni i Mom Rodu. Mačka nam diktira život. Jednako kako bi nam dijete diktiralo život. A mnoge od nas nisu svjesne te odgovornosti nego ne vide dalje od slatkih šapica i umiljatog mijaukanja. A mačke, budimo realni… Znaju što rade.