autor:

Pričam im da svaki dan mislim o njemu. One u to ne mogu vjerovati. Znaju one, a znam i ja da će se opet dogoditi potreba da “mu se javim” i da probam pokrpati ljubav. Nakon par čaša, u petak, možda već ovaj petak. Onu ljubav na koju nije odgovoreno. Ona koja je zanijekana.

Kažem im da sam izbrisao broj, da to uvijek radim kada sam povrijeđen. Da je to špranca i da mi ta špranca nije baš draga. Slažu se i razumiju. One to, ipak ne rade. Kažu da to ima – nekakve veze s godinama. Pričam da mi je najbolnije bilo odustati od sanjanja, da je tome tako uvijek bilo. Ne od čovjeka, ne od mjesta, ne od vremena, no – baš od sna.

Pričam da sam i s njim zaglibio u filmu, u projekciji, u toj stvarnosti koja to nije. Govorio sam poezijom, završio sam administracijom. Zabranio sam mu se, odrekao sam se mišljenja o tome svemu – što se dogodilo među nama.

Ne pričam, ne tražim, ne razmišljam, samo ispisujem. Blokiram sve drugo. Iako, iako, iako.

Sanjam onaj san iz Krijesnica Tene Štivičić da će se dogoditi, nas dvoje na aerodromu, sa potpuno drukčije određenim životima, sa srećom zbog slučajnog susreta, s pitanjima „gdje si sve ovo vrijeme?“ S odgovorom „a gdje si ti?“.

Krivo pitanja, krivi odgovor, dakako.

Već te dugo ne mijenjam ni za tugu, ni za Drugog, ni za Druge. Stojiš mi iznad televizora, iznad štednjaka, u ladici, na monitoru. Samo stojiš i smješkaš se i obeshrabruješ, a tome se ja smješkam. Pitaš me: „zašto si tako grub?“.

Pitaš me : „otkud ti potreba za totalnim prekidom“?. Simultano se i ja to pitam. Ne dajem odgovor. Šutim. Baš kao ti i on i on i ona. I još njih.

Nas pet milijardi sjedi u redu, u klatnu, na klatnu i čeka da ih pozove superheroj. Molimo se Bogu, kuhamo žitarice, kupamo se, uspavljujemo se.

Onda se : budimo, malo rastužimo, kažemo da je nebo sivo, da je nebo uvijek ovako sivo u Zagrebu i da treba dočekati samo peti mjesec. Kupujemo mandarine, čak nam i odgovara što sipi kiša ili snijeg. Zaboravljamo na obveze. Zabrinuti smo i mislimo da ne vjerujemo u ništa i da je to naš najveći neprijatelj. Kao kada je Sartre rekao ono o vječnom životu, nemanju istog i našem –shodnom- besmislu.

Ljubav je za te potrebe samo – prijedlogom.