autor:

Teme za ovu moju šašavu kolumnu su se počele dešavati skroz slučajno u posljednje vrijeme, a moj posljednji odabir teme je najviše bio motiviran vijesti kako je osrednji uradak pobijedio na Merlinka festivalu i to me malo zateklo – film Gayby (kao Gay Baby). Inače mogu pogledati svašta, ali ovaj film mi je bio toliko čudan da sam došla do zaključka kako je moderna LGBT kinematografija polako, ali sigurno počela odlaziti u ku*ac, točnije da već neko vrijeme odlazi. Zašto je tome tako?  Muči me to pitanje već duže vrijeme te su mi mnoge misli pale na pamet, a usudit ću se podijeliti . Možda je tako jer su filmovi gej i lezbijske tematike prije bili relativno rijetki i svaki smo čekali kao ozebli sunce u nadi da će to postati praksa te smo s vremenom izgubili ikakve kriterije? A možda je to zato jer  je broj LGBT likova u televizijskim serijama toliki da više na stane na prste ne jedne nego dvije ruke? Uglavnom, uz ostvarenje moje želje, a i želje mnogih drugih da ne moramo kopati po bespućima interneta u potrazi za LGBT filmovima, u biti su nam filmaši napravili medvjeđu uslugu. Da. Zatrpali su nas s toliko LGBT filmova da jednostavno teško probrati na koji od svih tih naslova potrošiti svoje vrijeme kojega je u ovo moderno doba sve manje i manje. Znam da smo pisali već o lezbijskim filmovima, znam da smo pisali i o lezbijskim serijama, no mislim kako je došlo vrijeme podsjetiti sve lezbe na poneke naslove koji su osobno ostavili neki dojam na mene dok sam odrastala kao mala latentna lezbica koja je potajno gledala lezbijske filmove.

Sjećam se svog prvog lezbijskog filma kojega sam pogledala u potpunosti slučajno. Što sam ja znala sa svojih možda jedanest-dvanaest godina o lezbijskim filmovima i postojanju istih? Apsolutno ništa. No, tada su, sredinom devedestih, još uvijek videoteke igrale bitnu ulogu u životu svake osobe koja ponekad voli pogledati neki film, a u to dobe videoteke su bile još uvijek relativno rijetke i željeni film se trebalo – slušajte sad ovo – čak i rezervirati! Moj Rod i ja smo bile članice jedne videoteke u kvartu te smo pogledale tjedno barem deset filmova i to sam čak malo rekla. Nismo pretjerano bile izbirljive – daj što daš, samo da imamo u što zuriti i zaboraviti na koma situaciju koju smo imali doma, na rat i činjenicu kako mama poradi svega toga uglavnom plače. Imali smo doma jednu super tradiciju koja je nekako s vremenom i pojavom superbrzog interneta prestala. Naime, vikendi su bili onaj period kada bi se naša mala obitelj nekako uspjela skupiti ispred televizora i kada bismo svi zajedno pogledali pokoji film. Za selekciju smo naravno bile zadužene Moj Rod i ja, ali budimo realni, ipak je Moj Rod pokoju godinu starija od mene, tako da ću krivnju za odabir uskoro spomenutog filma u potpunosti svaliti na nju (hvala bogu pa Rod radi od jutra do sutra i ne stiže čitati moju kolumnu tako da sam se s ovim dobro izvukla).

Ništa ne sluteći, donijele smo doma nekoliko filmova za vikend-obiteljski provod te smo se svi ugodno smjestili na svoje pozicije – Rod u stolicu za ljuljanje koja je uvijek bila moj prvi odabir kojega sam morala prepustiti Rodu jer je veća i jača od mene, Kraljica Majka na kauč, a ja tamo gdje i spadam – na pod. Premotale smo film na početak (da, prije su se filmovi na VHS-u morali motati), ispekle kokice i krenule gledati film naziva „The Incredibly True Adventure of Two Girls in Love“. Da sam bila imalo upućenije dijete i da sam imala Internet i da su postojali Prideovi u to vrijeme, sigurno bi mi bilo jasno kako taj film možda nije pogodan za gledanje s Kraljicom te da će već prva scena zbuniti sve pristune te naglo prekinuti naše obiteljsko druženje. Naime, prva scena u ovom filmu prikazuje dva para nogu koji se pomalo drpa – ništa sumnjivo – jedan par je u štiklama, a drugi par u nekakvim muškim cipelama (ili štono bi Kraljica rekla bakandžama) i radnom odijelu. I kamera polako putuje, a mi ništa ne slutimo. Neko vrijeme. Dok jedna od osoba u drpanje akciji nije progovorila – ček, ček, ček, da li je to neizmutirani dječak ili se se radi o ženi – prostrujalo mi je mojom maloljetnom glavom. I Rod i Kraljica su ostale zatečene kada smo shvatili da se radi o ženi. Kraljica se povukla u sobu pod izgovorom da joj se spava dok smo se Rod i ja kao prave budale zalijepile za ekran i pohlepno gledale što se dešava u svakoj sekundi filma. Mislim kako je Rod možda namjerno odabrala ovaj film – da nas zezne. Nikad nismo pretjerano pričale o tome i mislim kako ću je ispitati što se dogodilo taj dan (ipak me ova priča proganja već neko vrijeme). E da, premotala sam na početak filma ovaj YouTube isječak pa se samo stavite u našu poziciju – zamislite da gledate te scene prije skoro 20 godina. S roditeljima.

To je u biti bio moj prvi susret s filmom lezbijske tematike. I imala sam sreće. Ovaj film je dapače dosta dobar i ako ga niste gledale – pogledajte ga. To su sami glumački počeci Laurel Holloman koja je postala poznata u lezbijskom svijetu glumeći u L Wordu. Tko bi rekao da će od ove male butchice biti femmica na kraju.

Nakon tog filma koji me na neki način fascinirao nastupila je poprilična suša. Možda se Rod uplašila kako ćemo Kraljica i ja početi postavljati pitanja te neko vrijeme nije donosila doma nikakve filmove s lezbijkama u glavnim ulogama. Do jednog dana – naravno.

Idući naslov koji sam pogledala u selekciji Mog Roda je bio australski uradak „Love And Other Catastrophes“ koji mi je do dan-danas ostao jedan od omiljenijih filmova. U kvalitetu se ne usudim ulaziti jer sam prilično subjektivna po tom pitanju – naime, jedna od glumica tog filma je postala moja opsesija. O čemu se radi? Skupina prijatelja, od toga jedan lezbijski par u prekidu, žigolo, student medicine i djevojka koja cijelu vječnost piše diplomski provode svoje dane na koledžu i susreću se s prilično uobičajenim studentskim problemima – novac, posao, dug u knjižnici, selidba, prekid. Ovo mi je oduvijek bio film za barenje – dovela bih nekog kod sebe na film i već na sredini filma bismo se zbarili; probajte – sjajan je u tu svrhu! Ono što je lijepo u ovom filmu nije samo australski naglasak, nego uklopljenost lezbijske priče u cijelu fabulu – one postoje i imaju probleme kao i svi, te u to doba sam već polako počela shvaćati kako me možda ti filmovi ne bi trebali toliko fascinirati. A ne bi me ni Radha Mitchell (glumi Dani u filmu) trebala toliko fascinirati.

Logično je bilo da na mega-sporom internetu u tražilicu Altavista ukucam njezino ime i doznam malo više o toj ženi. Možete samo zamisliti moje oduševljenje kada sam otkrila kako je moja Radha snimila još jedan lezbijski uradak!!! Film „High Art“ bio je idući na mojoj listi lezbijskih filmova. No, kako je to bio nezavisan film za koji nije postojala šansa da bude u videotekama u gradu (znam – zvala sam, provjerila valjda 30 videoteka), našla sam se u prilično nezgodnoj situaciji. Internet nije bio ono što je danas – bili smo sretni ako uspijemo u jedan dan skinuti poneku pjesmu, a o filmovima smo mogli samo sanjati i ovisili smo o dobroj ili lošoj volji distributerskih kuća koje su radije uzimale akcijske filmove i dosadne strejterske romantične komedije. No, dosjetila sam se svojem jadu – tada je već postojao Amazon. Taj predivni Amazon koji je dakako imao ovaj film, no kako bih mogla taj film naručiti? Da pitam Kraljicu da mi kupi film, bilo bi presumnjivo, a i Kraljica se bori dan-danas protiv internetske kupovine. Ali, mogla sam naprimjer pitati nekoga tko ima nekakvu karticu da mi kupi film. I tako sam ja bez imalo srama ostavila poruku na news grupi da tražim nekoga da mi naruči film s Amazona i uspjela sam naći jednu dobru nepoznatu dušu koja mi je uz određenu naknadu za trud, naručila taj film i usrećila me do kraja svijeta i nazad. Šteta što film nije bio baš tako sjajan. Pomalo je bio art i moj sklop u mozgu nije razumio o čemu se radi. Sad razumije i mogu reći da je film podosta dobar. Iako na ovaj film nisam plakala, ali možda sam trebala.

Nakon tog filma, prestala sam pratiti lezbijske filmove neko vrijeme. Mislim da sam se našla u onoj fazi kada u biti niječem što sam kako bih se prilagodila svojoj okolini. Iduće sjećanje koje imam o lezbijskim filmovima je otkad sam doživjela svoju lezbijsku katarzu. Pogledala sam ih brdo, ali još uvijek nisam sve. Zasitila sam se svih tih lezbijskih filmova Ova tri su me oblikovala. No, moram vam istaknuti još poneki naslov koji bi se isplatilo pogledati, a koji su onako, dobri.

Mislim kako niti jedna lista lezbijskih filmova nije dobra bez filma „Bound“. Gina Gershon? Može. Jennifer Tilly? Ok je sve dok šuti. A i radnja je poprilično zanimljiva. No, film nije striktno lezbijski, ali morala sam ga spomenuti. Naravno tu je i „Gia“, skoro pa klasik s Angelinom Jolie u glavnoj ulozi, puno prije nego je postala majka i djevojka Brada Pitta. Tko zna, možda ju je baš ta uloga potakla da se toliko bori za LGBT prava. Ali film je zaista sjajan i dirljiv i ronila sam krokodilske suze na odjavnoj špici.

Svaka lezbijka koja drži do sebe mora bez pogovora pogledati sve ove navedene filmove i ovu sad nabacanu listu (nisam rangirala filmove nego ih samo nižem) jer sam se ionako već poprilično raspisala:

But I’m a Cheerleader

If These Walls Could Talk 2

When Night is Falling

Fingersmith

Lost and Delirious

With Every Heartbeat

Better than Chocolate

D.E.B.S.

Heavenly Creatures

Ovo su samo neki od mnogih lezbijskih filmova, a za koje osobno smatram da ih se isplati pogledati. Zašto? Uglavnom su to stariji filmovi (osim filma “With Every Heartbeat”) koji su nastali prije nego što su filmaši prepoznali kako su lezbijke zahvalna publika i počeli snimati – kehm – smeće filmove. Nadam se da ćete uživati u blagdanima koji nam slijede uz ove naslove, a ako neki od ovih filmova ne možete naći, slobodno mi se obratite na već poznati mail [email protected] – imam ih sve i rado ih posuđujem u svrhu lezbijske solidarnosti. Drage lezbijke (i svi ostali), odmorite se i nemojte puno papati. Do čitanja.