Sound of music, ili sigurno utočište za sanjarenje.
Nema serije (a skoro ni filma) koja je imala neki gej lik, a da se vezano uz njega nije spomenuo bar jedan mjuzikl. Ili Barbara Straisend.
Mjuzikl bi se mogao definirati kao kombinacija glume i pjevanja, gdje glumci i/ili statisti iznebuha počnu pjevati i spontano prigodno plesati. Često se po velikim mjuziklima snimaju filmovi, koji najčešće postaju Oscarom nagrađeni hitovi (‘Cabaret’, ‘Dreamgirls’, ‘Sound of music’, ‘My fair lady’), ali ima i obratnih slučajeva kada se mjuzikl radi po uspješnom filmskom predlošku (‘Billy Elliot’, ‘Hairspray’, ‘Mala trgovina užasa’).
Četiri asa (ne ova naša)
Neosporna kraljica filmskog mjuzikla je Dame Julie Andrews. Iako je počela hollywoodsku glumačku karijeru na daskama Broadwaya, generacije je pamte po njenom najvećem, ujedno i jednom od najuspješnijih filmova svih vremena kada se uzme u obzir uloženo i zarađeno, ‘The sound of music’ (‘Moje pjesme, moji snovi’). Pokušala je snimati različite filmove (čak je grudi pokazala u ‘S.O.B.’), no nije uspjelo, publika ju je doživljavala samo kao pjevajuću razdraganu guvernantu i na tome je ostalo. Osim nje postoje još tri ikone mjuzikla: Judy Garland, njena kćer Liza Minelli i Barbara Straisend.
Judy Garland se proslavila još kao dijete kada je veselo cupkala u šljokičastim crvenim cipelicama po stazi od žutih cigli čarobnjaku u Smaragdni grad. To joj je i najveći filmski hit, iako je do prerane smrti u 47 godini, uzrokovane predoziranjem tabletama, snimila još nekoliko cijenjenih filmova (‘Meet me in St. Louis’, ‘Easter parade’, ‘A star is born’). Njenim pjevačkim stopama (uključujući i tablete i alkohol) krenula je i kćer Liza. Zvjezdanu svjetsku slavu stekla je filmom ‘Cabaret’, glumeći Sally Bowles, nesputanu otkačenu pjevačicu u kultom berlinskom ‘Kit-kat’ klubu. Barbara se proslavila na Broadwayu ulogom Fanny Brice, a kasnije je ulogu ponovila u ekranizaciji ‘Funny girl’ za kojeg je dobila diskutabilnog Oscara (dobila je jednaki broj glasova kao i Katharine Hepburn, ali pošto je bila glasač Akademije, iako nije osvojila Oscara do tad, sigurno je glasala za sebe)
Razlog zašto je gej populacija prihvatila baš mjuzikl kao svoj, leži možda u tome da su teme uglavnom u svijetu drugačijem od ovog, bajkovitom,u kojem se mlada guvernanta spetlja s naočitim kapetanom i zajedno odlaze u neizvjesnu, ali sretniju budućnost, kabaretska zabavljačica živi život punim plućima mantrajući ‘možda ovaj put pobijedim’, djevojčica u snovima bježi iz crne stvarnosti u svijet pun boja…A možda ima veze i to da je umjetnost bila jedini način da se gejevi ponašaju malo slobodnije, bez kritike i napadanja puritanske javnosti. Kada se sagleda koliki je megahit postao ‘Some like it hot’ u doba premijernog prikazivanja, unatoč tome što se dva muškarca oblače u žene i što jednom od njih drugi muškarac na njegovo ‘Ali ja sam muškarac!’ odgovara ‘Nitko nije savršen’, i onda se to usporedi s progonom gejeva u to doba, nije teško izvući taj zaključak. U umjetnosti je sve bilo prihvatljivo. U osamdesetima ekranizacije mjuzikla polako nestaju s velikih ekrana do sredine devedesetih kada se vraćaju na velika vrata s ‘Evitom’.
Barbara vs. Liza
Još u sedamdesetima stvorile su se dvije grupe zagriženih fanova mjuzikla unutar gay zajednice: grupa Liza i grupa Barbara. Isto se dogodilo i u tadašnjoj Jugoslaviji, samo su to kod nas bile Josipa Lisac i Tereza Kesovija. Razlika između dvije dive bila je više nego očita. Barbara je uvijek bila staložena, profesionalna i čvrsto je stajala na zemlji, dok je Liza bila osebujna tragična diva koja je živjela u svojem svijetu. Barbara je bila diva po PS-u: fina, pristojna, vokalno jaka, bez ekscesa. Ali pomalo dosadna. Jedino što je u javnosti poremetilo njen profil klasične američke next-door-girl bilo je kada su mediji outali njenog sina Jasona 1991. Liza je bila s druge strane novčića, čista suprotnost. Mijenjanje muževa (poput majke koja ih je promijenila 5 u 27 godina, Liza je trenutno na 4), ogromne količine alkohola i tableta, tragična mladost, ekstravagancija i fabulousness stvorili su od nje jednu od najvećih gay ikona (po ikonosti joj je jedino Madonna pandan, ako i ona). Iako je velika zvijezda u Americi, teško da će se naći njenih fanova u unutrašnjosti zemlje kao Barbarinih.
Bilo je to godine…
A sad malo reminiscencije. Sjećam se kada sam kao klinac na TVZ gledao rock operu ‘Tommy’. Jednom osmogodišnjaku ta muzika je imala značenje kao i ‘Rat i mir’. Nikakvo. No u pamćenje mi se urezala Tina Turner kao divlja Acid queen i Elton John kao flambojantni Pinball wizard. Nisam imao pojma o čemu pjevaju, niti sam razumio što pjevaju, niti su moji doma slušali tu muziku. Ali mi se svidjelo to prštanje energije s ekrana. Negdje u isto vrijeme kao i ‘Tommy’ stvorena je i rock opera ‘Gubec beg’ (tada jedna od samo tri rock opere u cijelom svijetu) u kojoj je Josipa Lisac briljirala kao Jana i koja je odradila uspješnu svjetsku turneju. Ja sam ipak bio premali da bi išao u Lisinski, ali starci su kupili ploču, pa sam između Verdia, Wagnera i Vice Vukova, slušao i Branka Blaće i Josipu. Kao da su me od malih nogu ‘usmjeravali’ dečkima. Šalim se. Ali danas kada prevrtim film u nazad, sjećam se (bar onaj dio sjećanja koji još nije ishlapio), a i koliko znam iz priča obitelji i njihovih prijatelja, da sam od vrlo malih nogu pokazivao ‘drugačije’ ponašanje. Dok su moji iz osnovnjaka slušali Shakeya Stevensa, ja sam slušao ‘Frankie goes to Hollywood’. Kad nas je počeo prati pubertet, dok su dečki pokušavali curama vidjeti u grudnjak, ja sam pokušavao biti BFF. Znam da sam oduvijek volio muzičke filmove, ne toliko zbog muzike, već zbog tog što su bili drugačiji. Glavni/a junak/inja je uvijek bila ‘posebna’ i odbacivana zbog toga, no na kraju je ostvario/la svoj san.
Fantom, Tommy, Eva Peron, Frank-n-furter, Edith Piaf, Sally Bowles…sve su to likovi koji odudaraju od tradicionalnog, koji su ili obožavani ili odbačeni od zajednice. Iako su svi odreda tragični likovi, niti jedan nije patetičan. Prema van su snažni i sigurni, ali u sebi žele nekoga tko će ih (i koga će oni) istinski voljeti takav kakav je. Fantom ubija zbog Christine, Tommyja roditelji vode na ‘liječenje’ jer je drugačiji, Evita je spremna na sve za ljubav, Frank-n-furter sam slaže savršenog muškarca, Edith Piaf je autodestruktivna, Sally Bowles se odlučuje na pobačaj jer otac djeteta nije onaj pravi…sve njih možemo naći u nama, od svakog po malo. Možda ih zato i volimo, svako nekog, a neki i sve.
Što pogledati
Cabaret – 1972
Po meni najbolji mjuzikl ikada napravljen. Bez puno patetike i čiste podjele na dobre i loše likove, ‘Cabaret’je priča o mladom englezu Brianu Robertsu koji dolazi u predratni Berlin gdje upoznaje osebujnu Sally. Sally je zabavljačica u klubu ‘Kit-kat’, a Brian uskoro započinje avanturu s njom. Grad je tada bio meka noćnog života i sve je bilo dozvoljeno. Kada Sally u kemijskoj čistionici ‘skupi’ bogatog i šarmantnog Maximilliana von Heunea i dovede ga u njihov krevet, Brian se (najvjerojatnije) po prvi put poseksa s muškarcem. Ako se izbace muzički brojevi, okosnica filma su seksualne slobode i ljubav u vremenu kada je buđenje nacizma sve to stavljao na kušnju.
Victor/Victoria – 1982.
Žena koja glumi muškarca koji glumi ženu u predratnom Parizu. I usput je poljski grof. Iako se događa u isto vrijeme i u istom tipu lokala, film je potpuno drugačiji od ‘Cabareta’. ‘Victor/Victoria’ je lagana komedija u kojoj je naglasak stavljen na vokalne sposobnosti Julie Andrews i glazbu, ne na glumu. Koloraturni sopran Victoria Grant je bez posla i bez novaca. Čak se odluči prodati za jednu ćuftu za smještaj. Upoznaje gay kabaretskog zabavljača Carola ‘Todd’ Toddya (koji često plaća seksualne usluge oženjenom Salu Andrattiu) Todd dolazi na ludu/genijalnu ideju za zaradu: Victoria će biti žena koja glumi muškarca koji glumi ženu. Osim izvrsne muzike, film nudi i popriličnu dozu zabave, a Leslie Ann Warren briljira kao priglupa fufica iz Chicaga.
New York, New York – 1977.
Mnogi nisu svjesni činjenice da je u originalu pjesma ‘New York, New York’ u biti Lizina, a da ju je Sinatra tek par godina kasnije ‘uzeo’ kao svoju. Remek-djelo Martina Scorsesea hommage je eri big bandova a Liza Minelli i Robert DeNiro mu daju potreban glamur. Kraj je rata, mlada ambiciozna pjevačica u usponu, Francine, upoznaje egocentričnog genijalnog saksafonista, Jimmyja, koji u njoj prepoznaje talent i počnu sa zajedničkim nastupima koji zapale New York. Ali dva velika zvjezdana ega ne mogu zajedno i njihov brak se pretvara u mrcvarenje i mazohizam, dok na kraju ne pukne. Oboje postanu velike zvijezde, no iako je ljubav još uvijek tu negdje, njihov ego je jači i izabiru samoću. Film je dugačak (kao i većina Scorseseovih uradaka), traje 155 minuta, i nije lepršav, pa ako više volite filmove tipa ‘High school musical’, preskočite ga s dobrim zaletom.
Rocky horror picture show –1975.
Kultni film koji se obavezno mora pogledati. Osmišljen kao posveta znanstveno fantastičnim filmovima B produkcije koji su vladali amerikom u pedesetima i šezdesetima, Rocky horror je potpuna dekadencija. Od genijalnog Tima Curryja u ulozi dr. Frank-n-furtera, pa do grupe njegovih bizarnih obožavatelja, ‘Rocky horror’ je film koji se gleda u društvu. Iako je u početku publika slabo prihvatila film, premještanje u ponoćni termin u kinima pokazalo se kao potpuni pogodak. Film je ušao u Guinessovu knjigu rekorda kao film koji se 35 godina prikazuje bez prestanka u kinima diljem svijeta.
The Wizard of Oz – 1939.
Filmski klasik koji se nalazi na svim top deset listama najboljih filmova svih vremena . Victor Fleming je (nakon ‘Gone with the wind’, njegovog drugog remek-djela) prekrasno prenio na veliko platno priču L.Franklina Bauma i stvorio film koji je obožavan već generacijama. Priča o djevojčici Dorothy i njenom malom psiću Totu ima u pozadini puno veću poruku od povratka kući. Limeni, lav i strašilo, svi su ‘drugačiji’ od Dorothy, ali ih ona sve prihvaća kao jednake sebi, kao prijatelje. Ne gleda tko su, nego kakvi su. I svaki od njih ide ‘velikom čarobnjaku’ jer traži nešto za što misli da mu nedostaje (hrabrost, srce, mozak, dom), ali na kraju saznaju da je to što traže cijelo vrijeme bilo u njima. Poruka prihvaćanja i poštivanja sebe koja je poslana prije 82 godine još uvijek nije doprla u mozgove većine ljudi.
Evita – 1996.
Mjuzikl čije je snimanje diglo do sada najveću prašinu, i to samo zbog jednog razloga. Madonne. Prvo su se bunili Argentinci jer jedna takva ‘laka žena bez glasa’ utjelovljuje njihovu (sv.) Evitu. Pa su na red došle grupe Rumunja kada su se snimale scene u Bukareštu. No kada je film pušten u kina, svi su ušutjeli. Madonna je dobila Zlatni globus, pjesma koja je napisana posebno za film Oscara, a sam film je zarađivao milijune dolara i dobivao izvrsne kritike. Nalazi se u Guinessovoj knjizi rekorda po broju kostima koje je jedna glumica promijenila u filmu. Priča o životu najveće južnoameričke ikone poprilično je izmijenjena i uljepšana, no niti danas nije jasno kakvu je to moć supruga diktatora Perona imala nad obespravljenim i siromašnim masama.
The sound of music – 1965.
Tko ne zna scenu dok se Julie Andrews vrti u dinderlinki na proplanku negdje u alpama. Iako je baziran na stvarnim ljudima, film nema veze s istinom (osim dijela da su pobjegli pred nacistima). Dadilja Marie nije bila niti ljupka, niti vesela, a Von Trap je bio daleko od šarmantnog kapetana. No to nije zasmetalo ogromnom uspjehu filma, koji je došao do toga da u Salzburgu postoje organizirane ture ‘Tragovima Sound of music’, koje su uglavnom krcate Japancima koji veselo na japanskom engleskom ‘pjevaju’ karaoke iz filma dok obilaze salcburške lokacije filma. Scena u kojoj postarija nadstojnica samostana, ničim izazvana, počne pjevati o stazama i planinama, s vizionarskim pogledom, ala Mao , uperenim u daljinu, jednostavno je neprocjenjiva.
Tommy, Dancer in the dark, Little shop of horrors, Singing in the rain (originalna imena za one koji koriste torrente)…svaki za sebe je izvrstan, ali kada bi ih sve išao zasebno opisivati tekst bi bio 5 stranica. Najbolje da ih sami pogledate, uživate, i bar za tih sat i pol odlutate u neki drugi svijet.
Zaključna misao: Ne gledati ‘High school musical’ zbog realne mogućnosti neizdržive potrebe za guranjem noža za filetiranje u uši i trajne sljepoće.
(Tko stisne play, upozoren je! – nap.ur.)
