Ljubavno (samo) izgnanstvo (kao da je moguće, molim vas)
autor:
Srđan SandićKada daš sve
Ostaneš bez svega
Budalo
Oko mene su novine, išarani papiri, nečist pod i odjednom snijeg – vani. Zima je, a do prekjučer mi je bilo proljeće. Što se dogodilo? Vidim ga kroz prozor, ima ga jako puno. Vrijeme je brzo proletjelo otkad sam se zaljubio. To je najluđa stvar u tom fenomenu, ni ne okreneš se – uhvatilo te je, zavrtjelo i onda kako kome – prošlo ili nije, ali će. U svakom slučaju (da ne bude zablude). Stvorila su se lažna sjećanja koja sjajno kohabitiraju s pravim sjećanjima. U pozadini svira neka „tiha-noćna-muzika“, na onome – nečemu „što se navija“.
Lezbe na spoju… Moguće je!
Kada sam se zaljubio, kao da je bilo ljeto. Moju zaljubljenost uvijek prate tekstovi: moji i tuđi, oni nastali i oni tek u nastajanju. Naravno: mirisi. Naravno: boje. Tada sam čitao, sjećam se – jednu knjigu o ludilu, o ocu, o nemogućnosti – ponovo, jedna divna francuska autorica napravila je homage sramoti ludila. A meni se događala infantilna i nekonzumirana (opet) ljubav, ona pathosna, ona s puno obećanja, divnih misli i milih pogleda – i nedjelovanja, ne-uzimanja, ne-trebanja, (kao) !. Ponijela me je na Mjesec. Mislio sam da je to moguće (sada znam da je, uvijek je moguće, samo vjerujte i žmurite i riskirajte da se poskliznete).
Spriječila me je u „stvarnijim djelovanjima“, počeo sam zaboravljati na ljude, na obveze, na potrebe druge prirode. Sve mi se počelo odnositi na Nju i sve oko Nje je mogla samo biti Ona. Ništa drugo i nitko drugi. Kao kod Andrićeve – Jelene, žene koje nema. Nije li to upravo – najljepša priča ikada ispričana o tom utopijskom modelu, o da, njoj – Ljubavi? Ja sam uvjeren da jest. Zaboravio sam na sebe. Opet.
Bilo mi je čarobno koristit jezik moderne, obraćati se dotičnoj osobi s Vi, slati poeziju, podsjećati i prisjećati, piti vino, biti na korak do poljupca, ali ga ipak ne uzeti. S njom fizički, s njom u snu.
Bio sam u ogromnoj panici: da li prekinuti te trenutke i izartikulirati ono što primjećujem tj. mislim da primjećujem da se događa ili ne – konačno prestati biti seljačka herojčina koja sve što vidi mora imenovati i opisati i prozvati – shodno. Odlučio sam se ipak za – ovo drugo. Nisam mogao izdržati, previše vjerujem u riječi da bih od njih potpuno odustao. Nisam znao kako pa sam sve bacio na stol, bilo je i svjedoka. Uvijek su tu kada ne trebaju da budu.
U toj mojoj artikulaciji ljubavi, bilo je odlučeno da sve karte idu na stol, da je to jedini način – i tako je i bilo. Iznio sam sve i dobio ništa nazad. Kao – to se baš nije događalo s druge strane. Nisam ismijan, ali zamalo. I nije to ništa ono Ništa. To „ništa“ se odnosi na neispunjenje očekivane želje. Zamislite?
Ljubav uvijek propituje ludost barem jednog uključenog člana. Pomislio sam da sam potpuno lud – dakako. Pitanje: gdje je tko bio i kada, dok se ovo nešto događalo ne vrijedi postavljati. Pozivati se na SMS poruke, kontekste tih poruka, FB prepiske – nema smisla. Ispada kao da moliš za ljubav, ispada kao da prosiš, kao da prozivaš – a kako bih se na to danas mogao usuditi? Ja nikako. Nema šanse. Nikakve !
Onda se logično, posljedično – dogodi “potpisivanje” sporazuma sa samim sobom; u nekoliko točaka: da više nikada nećeš toliko dugo čekati prije nego što pitaš „što je ovo – u čemu sam, gdje sam i s kim sam?“ To su čisto o.k., zdrava, nasušna – orijentacijska pitanja koja imaju za zadatak da nas smjeste u ugodne i precizno nazvane prostore, kako metaforičke (ljubavne) tako stvarne (geografske?). Da nas spase od karcinogene iluzije koja ima za zadatak da još jednom, iznova- pobjegnete iz svog života. U tuđi život. I mislite da se to zove – ljubav.
Potpišeš ga, naime, i priznaš da si „zabrijao“, da se tu ništa nije dogodilo, da je to bila samo tvoja uzavrela žudnja za Ljubavnim, da kako si i mogao pomisliti da se to opet- i to „tako lako“- događa? Tebi?!? Kako si mogao pomisliti da ta osoba, (da te osobe) – mogu uopće imati želju da ti nešto kažu o tebi/Vama i toj – čak uvjetno – izmišljenoj ljubavnoj situaciji? Pa zar nisi znao da to graniči sa ludilom, ako se priča o snu, izmišljanju, predlaganju novog svijeta?
Pa zar si opet zaboravio da bavljenje tim pitanjima- ljude ozbiljno poljuljava i/ili diskreditira njihove lažno stečene moći i uvide o sebi samima? Zašto si to – opet zaboravio? Kako si to – opet zaboravio?
I tako ide cijeli niz optužbi od Ega, SuperEga, pičke materine…do mene.
Razumijemo se?
Komentirajte!