autor:

Izrada zakona o životnom partnerstvu uspjeva zadržati ipak civiliziraniji prikaz od zdravstvenog odgoja, iako je resorni ministar na početku izražavao strahove da će neke „neke biti sram političarskih izjava o zakonu o partnerstvima“(KliK!) . O zakonu se kontinuirano piše i u dnevnim listovima, a mišljenje se traži od  LGBT udruga, koje su također uključene u radnu skupinu za izradu zakona.

Večernji list predstavio je komparativni prikaz prava LGBT partnerstava kroz nekoliko europskih država i upozorio na niz pravno nerješenih problema s kojima se svakodnevno susreću LGBT obitelji. Dok se do sada redovito javna rasprava zadržavala na diskursu „Adam i Stevo“, pozornost se napokon usmjerava na praktične aspekte – prema beskorisnom postojećem zakonu primjerice, budući da nije uspostavljen registar parova, prilikom rastave trogodišnje zajednice, LGBT partneri ne mogu konzumirati svoje pravo na podjelu zajedničke stečevine ili uzdržavanje.

„Novi bi Zakon trebao regulirati postojeće stanje u kojem, sviđalo se to nama ili ne, živi nemali broj hrvatskih građana. Koliko – ne zna se jer registrirani nisu.“ – piše Večenji list, a za komentar su pitali i Marka Jurčića iz Zagreb Pridea: „Prijedlog novog zakona trebao bi kvalitetno regulirati sva socijalna prava koja imaju i bračne zajednice – pitanje nasljeđivanja, sklapanja i razvrgavanja životnog partnerstva, a želimo i da se regulira i skrbništvo nad djecom koja u tim partnerstvima već žive. Žao nam je što to izjednačavanje neće ići kroz Obiteljski zakon, no upravo zato taj zakon mora biti kvalitetan i odražavati činjenično stanje u hrvatskom društvu“ – rekao je aktivist koji je također i član radne skupine za izradu Zakona, koja je oformljena ovog rujna.

Djeca – „crvena krpa za veliki dio javnosti“

Večernji upozorava svoje čitateljstvo kako se ovom temom dosta manipulira, te da posvajanje djece nije jedini način kojim istospolni parovi planiraju obitelj: „Kroz napise u medijima da se zaključiti da istospolni parovi čekaju u redu da posvoje dijete bez odgovarajuće roditeljske skrbi. To je u stvarnom životu najrjeđe slučaj i riječ je zapravo o načelu ravnopravnosti.“

Oprimjeravanjem životnim situacijama, javnosti se približava slika LGBT obitelji kao nečega što ona jest na prvom mjestu – obitelj, čiji se članovi trebaju pravno zaštiti: “Lezbijke koje žive u paru već imaju djecu, ili ih planiraju, bilo da odlaze u Mađarsku na umjetnu oplodnju, bilo da se jedna od njih po tom pitanju dogovori s muškom osobom. Rođenjem djeteta ona postaje majka, no njezina partnerica, premda svakodnevno ravnopravno sudjeluje u podizanju, odgoju i brizi za to dijete, nema pravo doći po njega u vrtić, odvesti ga liječniku, potpisati dozvolu da ga cijepe u školi, odvesti ga preko granice u Gardaland…“

Najstrašniji scenarij također je, upozoravaju, tragedija koja se LGBT obiteljima događa: „U slučaju da se biološkoj majci nešto dogodi, dijete će biti odvedeno od drugog roditelja s kojim je odraslo i biti povjereno nepoznatim osobama, rođacima ili udomiteljima. Te obitelji u stvarnom životu postoje, poručuju predstavnici istospolnih zajednica, i djeca iz tih zajednica moraju imati oba skrbnika, odnosno oba roditelja koji su zajedno planirali dijete trebaju imati zakonsko skrbništvo nad tim djetetom.“

Ako sadržaj dnevnih listova možemo shvatiti kao javno znanje, možemo zaključiti da javnost u međuvremenu jest upoznata s postojanjem obitelji s dvije majke i djecom. Nažalost, čini se da ćemo još pričekati s javnim uvidom da obitelj ne čini rod – jer o očinskim parovima malo je riječi.