autor:

Francuski naslov Jaurès redatelja Vincenta Dieutrea priča priču jedne njegove veze: on, povezan sa svijetom umjetnosti i usmjeren na svog ljubavnika i strategije osvajanja njegove pažnje, i s druge strane Simon, pragmatičan aktivist koji cijeni samo svrsishodne stvari i zapostavlja partnera usmjeravajući svoju pozornost na obitelj iz bivšeg braka s kojom je ponovno uspostavio kontakt.

Iako prizori na ekranu nisu povezani s pričom koja se pripovijeda uz njih – osim što se u odrazu prozorskog stakla ponekad može vidjeti unutrašnjost stana, ili čuti Simonov glas u pozadini – ipak su znatno dinamičniji no što bi se očekivalo od jednog pogleda kroz prozor. Stan naime gleda na željezničku stanicu u Parizu (po imenu stanice je nazvan film), ali uz užurbane prolaznike različitih dobnih skupina ovisno o vremenu dana ili noći kada je sekvenca snimljena, vidi se i svakodnevica afganistanskih izbjeglica koji pored rijeke postavljaju privremeni kamp i pred lećom kamere žive na otvorenom.

Uz snimke prizora onkraj prozorskog stakla, snimljenih za vrijeme trajanja njihove veze, vodi se razgovor između redatelja i njegove prijateljice, glumice Eve Truffaut, snimljen nakon njezinog završetka, kojim se opisuje nastanak, trajanje i raskid odnosa. Iako se uglavnom vide samo prizori s ulice, ponekad se vide i njihova lica, neobično neopterećena činjenicom da ih se snima – nikada ne gledaju u kameru, miču se i posve su koncentrirani na razgovor, kao da je analiza tog odnosa izuzetno složen no izrazito bitan zadatak koji su si sami postavili. Ona postavlja pitanja koja svojim odgovorima daju jako precizan prikaz odnosa, gotovo kirurški secirajući nešto što se inače smatra toliko višestranim da bi segmentiranje toga bilo zastrašujuć zalogaj. Međutim, kako na vidjelo izlaze emocionalne zakinutosti pa čak i emocionalne ucjene kojima je on bio izvrgnut, ispitivačica postaje pristranom, a pitanja obojena njezinim predbacivanjem Simonu takvog postupanja prema njemu.

Kako priča teče, vidljiv je i njegov pristup zbivanjima koja su mu jamačno tada bila u drugačijem svijetlu, a sada način na koji ih pripovijeda svjedoči o novouspostavljenom odmaku od njih, koji mu omogućava da i na samom početku odnosa vidi stvari koje su upućivale na njegov kraj. Tako će reći da iako je u Simonovom stanu provodio veći dio tjedna – ključ nikada nije imao. Način, smiren, nimalo patetizirajuć, osvaja gledatelja i ubrzo Vincentove riječi postaju bolnima za slušati, a njegova sitna svjedočanstva poprimaju doživljaj velikih razmjera. Primjerice kada se sakrio iza stupa kada je Simon pričao sa svojim sinovima, jer je u srcu znao da bi Simon između njega i obitelji – uvijek odabrao obitelj. Ali možda najtragičniju priču o toj univerzalnoj drami ljubavničkog odnosa u kojemu je jedan od partnera onaj koji jednostavno – voli više, nosi rečenica opisa Simona za jedinog navrata kada ga je Vincent vidio u obiteljskom kontekstu: „On je bio sretan na mjestu na kojemu ja nisam imao ikakav značaj.“

Pitanje koje se nameće zbog te univerzalnosti zato nije zašto si je to Vincent dopuštao, nego zašto si to ljudi, mi svi, dopuštamo, ali pitanje se pretvara u retoričko i ostaje bez odgovora, jer je Vincentova reakcija tihog pristanka i nastavljanja pokušavanja prodiranja do ljubavnikove pažnje također jednako poznata univerzalnost.

Lirski prepričana povijest tragično neuspjelog pokušaja komunikacije između aktivističkog i umjetničkog svjetonazora ovjenčana je i nagradom ovogodišnjih Teddyja, a na rasporedu Human Rights festivala ju možete pogledati u nedjelju u 22 sata u Kinu Europa, a ulaz je na sve projekcije besplatan.