autor:

Mnogi griješe iz straha da ne pogriješe. Lessing

Mislio sam ovo pisati kao pismo; kao neko anonimno obraćanje mom ljubavnom Subjektu, mene od nekada koji je opet došao i podsjetio me da je tu- na istom mjestu panike, frke i nesigurnosti. Na istu adresu i na isti način se pojavio. S istom sumnjom.

Međutim neću. Ovaj ću put izdržati na nogama tu emocionalnu groznicu. Neću pribjegavati instant rješenjima, takozvanim ful „otvorenim razgovorima“, još jednom golom razgoljavanju. Ovaj put ću malo bolje promotriti ovo stanje jer je zanimljivo. Zapravo je zanimljivo!

Krenimo sa sumnjom. Očito sam jako sumnjičav, pa onda kada taj meni interesni Subjekt je stalno na telefonu i/ili mi prijateljski progovara o drugim (sebi) potencijalno interesnim subjektima -  ja se zaserem.  Doslovno. Dobijem informaciju da uopće i nije zainteresiran za mene i da sam sve zabrijao.

Uvedimo i nedostatak samopouzdanja. Naime – ako ja krenem u to, povedem razgovor, simuliram „bližu“ tjelesnost a budem odbijen – hoću li to moći preživjeti?  Ima li mene uopće nakon ove ljubavne simulacije? Prvi odgovor je – NE! Drugi – MOŽDA! I tek treći odgovor je: DA, IMA TE, DEBILU !Ali, do trećeg treba doći.

Nepovjerenje kao krovni termin dolazi iz „kulturnog“ okvira koji je heteronormativ nametnuo queer zajednici, a ona sama unutar sebe to nastavila ohrabrivati – to, da su svi zamjenjivi i da ih je uvijek nekoliko na čekanju: u stvarnosti, u cyberu. Nema djevica i nema prinčeva, svi su odavno u 23.stoljeću, premoderni, preliberalni, a oni, koji to nisu i koji govore jezikom naivne romantičarske duše, samo su goli sofisti i uvježbaniji promiskuitetni manijaci.

Emocionalna groznica je posljedica (i to dobra!) po emocionalni „sustav“ jer se sustav očito bavi s nekim virusom i zagađenjem koji taj sustav želi oslabiti.  Taj virus se (u zrelijoj dobi) zove nekolicina loših iskustava, krivi kontekst u kojemu se ta iskustva događaju, slabi i nepročišćeni temeljni odnosi.

Sve sam to uzeo u obzir. Sve me je to uzelo u obzir, prije nego sam išta  „odlučio“. Čini mi se.

Ne znam što ću učiniti, hoću li imati hrabrosti povesti razgovor, hoću li imati snage učini nešto puno „instinktivnije“ (poput: poljubiti) ili ću pobjeći na kraj svijeta, izbrisati kontakt, uništiti odnos, kasnije se ispričati.

Stvarno ne znam, a čini mi se da se radi upravo o ove dvije opcije. I čini mi se da su te dvije opcije uvijek tu – nekako. Ne znam ima li uopće te „slobode izbora“ ili sam već determiniran ili sam već odlučio, samo trenutno nemam goriva da to učinim, da to uzmem u obzir i promijenim smjer ovog puta?

Je li i Vama tako, nekada? Hajde, iskreno.

Nadam se samo da ću ostati na “svojoj strani“, pa je ovo pjesma koju bi mogao pjevati – sam sebi, a ne toj Osobi:

Ne ostavljaj me sad
u ponoru bez dna
budi sa mnom, jos mi triba svitlost tvoja.

Čisti humor! Zar ne?