autor:

Dina J.

Sutra se otvara šesti po redu Vox Feminae festival koji se ove godine može pohvaliti s odličnom filmskom selekcijom koja je uglavnom LGBTIQ tematike. Nakon svečanog otvorenja filmom Wonder Women, na rasporedu je dokumentarni film Lezbijana – paralelna revolucija redateljice Myriam Fougère koja je ispričala priču o stvaranju lezbijsko-feminističkog pokreta krajem 70-ih do njegovog završetka sredinom 90-ih. Ukoliko želite pogledati film sutra (srijeda, 21. studenog) u 21 sat, pomno pročitajte upute na dnu članka i možda baš vi budete sretni/a dobitnik/ica.

Q.hr.: Koja je bila vaša motivacija za snimanje filma Lezbijana? Jeste li ga napravili kako biste educirali ljude o feminističko-lezbijskom pokretu?

M.F.: U nekom trenutku shvatila sam da smo živjeli kao da to vrijeme nije postojalo. Mnoge lezbijke aktivistkinje-glazbenice-umjetnice iz tog vremena su umirale, mnoge su bile stare već te sam mislila kako će doći do toga da nitko ne može ispričati njihovu priču. Hoće li sve nestati bez traga? Knjige o feminizmu rijetko spominju ovaj Pokret, a kad ga spominju često ga ismijavaju ili smanjuju njegov doprinos.

Također sam u tom trenutku shvatila kako taj Pokret nije imao ni ime. Tko bi ikada znao da je postojao i još uvijek postoji! To je bilo vrijeme kada smo u tajnosti morali stvarati svoje prostore. Ženski prostori uvijek su nekako bili zabranjeni ili su bili pod prijetnjom društva dominiranog muškarcima u kojemu je hetereoseksualnost pravilo.

Osjetila sam da je važno dokumentirati te transformacijske godine prije nego jednostavno nestanu iz povijesti, kao i mnoge važne žene svog vremena koje se ne spominju u povijesnim knjigama.

Q.hr.: Mislite li kako će film napraviti utjecaj na razumijevanje revolucionarnosti Pokreta?

M.F.: Nadam se da će ljudi koji će vidjeti film shvatiti da biti lezbijka je puno više od seksualne sklonosti za neke od nas. To je nekako postao eksperiment u stvaranju života te smo si dale dopuštenje da istražimo nove načine povezivanje sa ženama i svijetom. Zajedno smo postale ispunjena ljudska bića, a ne ograničena radi činjenice da smo rođene kao žene.

Q.hr.: Koliko se toga promijenilo u lezbijskom svijetu, naročito po pitanju prava? Mislite li da je revolucija moguća i u modernim vremenima?

M.F.: Da, lezbijska i gej prava su napredovala u nekim društvima, ali to nisu prava koja smo stekli jednom zauvijek. Ta prava se daju i ponovno uzimaju nazad, ovisno o volji političkih vođa (koji su uglavnom muškarci, naravno). Kao i što se tiče ženskih prava, ne možemo uzeti napredak koji smo postigle zdravo za gotovo. Mladi smatraju kako više nije problem biti gej ili lezbijka, ali da je to istina imali bismo puno veći broj gejeva i lezbijki na vlasti, na utjecajnim poslovima, u vladama, u policiji itd.

Kako su lezbijke i žene, puno smo nedvidljivije od gejeva zato jer živimo u patrijarhalnom društvu i biti autana i žena je ponekad opasno. Stvari se mijenjaju polako. Ono što smo mi htjele je napraviti jest prostor u kojemu bismo se mogli puno brže razvijati nego u “normalnom” društvu. I jesmo. Mnoge žene su preuzele kontrolu nad svojim životom, postale su tonske inženjerke, spisateljice, tesarke jer smo ih trebale da stvaraju glazbu, da grade naše kuće, da stvaraju nova značenja naših života.

Mislim da je to još uvijek potrebno i danas. Dok god je svijet u rukama muškaraca, ili samo u većini u njihovim rukama,  dok god je bogatstvo i moć u rukama nekoliko osoba u svrhu vlastitog profita, a ne za dobrobit svih, da, mislim da smo spremni za novu Revoluciju.

Q.hr: Mislite li da su društva rezervirana samo za lezbijke znak moći ili slabosti?

M.F.: Društva “samo za lezbijke” bila su potrebna da istražimo tko smo u biti, da si damo priliku da se razvijemo u cijelosti, zato jer u “normalnom” društvu, žene dobivaju svoju poziciju tek nakon velike borbe. Feminizam se još uvijek ne smatra silom koja mijenja svijet. Žene još moraju prijeći veliki put da dijele moć s muškarcima, kao i snagu da održe ovaj planet živim.

Prostori samo za lezbijke su potrebni dok god ne postoji prava jednakost muškaraca i žena. Oni nam dopuštaju da živimo kao punopravna ljudska bića na sat, tjedan, mjesec. Da slobodno razvijamo svoje ideje, filozofije i oblike djelovanja. Onda smo jače u suočavanju sa svijetom. Tako možemo znati svoju vrijednost i biti jače u svojem djelovanju u svijetu.

Q.hr.: Po Vašem mišljenju, kojih pet lezbijki biste istaknuli da su najviše utjecale u tom periodu?

M.F.: Ne postoji “pet važnih lezbijki”.Postoje na tisuće važnih lezbijki koje su pridonijele izgradnji lezbijske kulture. Postoje u različitim zemljama, u gradovima, kao i u ruralnim sredinama. One su raspršene po cijelom svijetu. Povezane su kroz nevidljivu mrežu znanja, ljubavi i političkih afiniteta, povezane su željom da naprave bolji svijet.

To je razlog zašto postoji 27 lezbijki u sat vremena mog filma. Njihovi glasovi su isprepleteni i pokazuju da smo svi različiti, s različitim mišljenjima i strategijama, ali da smo svi mi dio iste kulture.

Q.hr.: I posljednje, ali ne i najmanje bitno, koju poruku biste poslali lezbijkama u Hrvatskoj koje se još uvijek bore za jednakost?

M.F.: Želim da lezbijke u Hrvatskoj znaju da smo tu i tamo, da ćemo podržati njihovu borbu za pravdu, za jednakost, i za samoodređenje žena i lezbijki. Postoji međunarodna lezbijska kultura i moramo se bolje upoznati kako bi si mogle pomoći u teškim vremenima. To možemo napraviti samo tako da znamo da je u tome snaga. Voljela bih da sam mogla doći i upoznati lezbijke koje se bore da budu prepoznate i da dobiju poštovanje koje zaslužuju.Nadam se da će naći inspiraciju i snagu u filmu Lezbijana i nadam se kako ću jednog dana i njihovu priču ispričati kroz film.

Želim na film!

Dvoje sretnika/ica će dobiti po dvije karte za sutrašnju projekciju filma Lezbijana na Vox Feminae festivalu ako pošalju mail na s naslovom “Želim biti dio lezbijske revolucije!” do srijede u 17 sati. Pobjednike/ice ćemo obavijestiti mailom.