Završene su još jedne Perforacije, tjedan izvedbenih umjetnosti koji je zasigurno pobudio maštu i znatiželju svih ljudi željnih novih, originalnih i inovativnih forma umjetnosti. Nakon tjedan dana, 3 hrvatska grada i preko 20 izvedbi došlo je vrijeme da narančasta boja ustupi mjesto drugima do iduće godine.

Performans „Vodni rat“ Damira Bartola Indoša i Tanje Vrvilo prvi je koji je krenuo zatvarati ovogodišnji festival. Bazira sa ne dvama bočno nadzornim šahtofonima ispunjenim mrežom okomito-vodoravnih opruga u metalnoj unutrašnjosti i povezanim parovima opružnih bačava te trećim kliznim s mutnim ekranom i limenim koritom za sakupljanje magnetske kiše. Na taj način stvara se glatka hidraulička slika vode. Performans prepričava iskustvo Oscara Olivera Foronnde, sudionika Vodnog rata i glasnogovornika Koalicije za obranu vode i života koji je jedan od glavnih prosvjednika protiv privatizacije vode u Boliviji. Ovo je još jedna izvedba koja usmjerava pažnju ljudi na aktualne probleme vezane uz ekologiju i zaštitu planeta.

„Točka bez povratka“ (vježba iz koreografije pažnje) kolaborativni je rad koreografkinje Dalije Aćin Thelander i vizualnog umjetnika Siniše Ilića koji definira koregorafiju kao znatno šiti prostor i koncept izvedbenog mišljenja. Vježba iz koreografije pažnje „Točka bez povratka“ izvedena je kao koreografija u knjizi, a javna je izvedba delegirana publici te se odvija u 2 prostora. Jedan je smješten u individualnom prostoru gledaoca/izvođača i knjige, njihovom izravnom kontaktu i dodiru, i u činu kolektivnog izvođenja grupe gledaoca/izvođača u kazališnoj dvorani. Samim time performans nema definirano vrijeme trajanje već ovisi o svakom gledaocu/izvođaču.

Kao što je spomenuto ranije, festival je završen ali nadamo  se da je publika u ovih tjedan dana našla ponešto za sebe u ovoj hrpi kvalitetnih umjetnika i performansa koji s velikom količinom ljubavi, predanosti te ambicioznosti iznose svoje misli i projekte pred nas. Perforacije jesu i uvijek će biti festival koji se ne boji zakoračiti van granica standardnog, već viđenog i afirmiranog. Daje šansu mladim, neafrimiranim umjetnicima da se dokažu, a veteranima priliku da ponovo dokažu zašto njihovo ime odzvanja u ušima.