Tema inkluzije LGBT osoba u sportu danas je standardni sadržaj većine mainstream medija za zajednicu, a svako toliko, možda čak i učestalije nego kada su u pitanju celebrity autanja, svjedočimo novom. Strani mediji su pošteno fokusirani na ideju kada će iskorak učiniti još netko iz još prominentnih sportskih liga te analiziraju tko bi mogao biti akter gej trača i tračeva u sportskim krugovima. K tome, sve više strejt sportaša javno podržava svoje gej kolege i spremni su progovoriti o diskriminaciji i o tome da nemaju problema s gej suigračem. Ovo je zagovaranje tolerancije došlo do najviših instanci i brendova u svjetskom sportu, tako da je čak jedan od vodećih proizvođača sportske opreme Nike prije nekoliko mjeseci na svom summitu organizirao diskusiju o tome kako maksimalizirati aktivistički učinak u sportu, i kakav je trenutni položaj igrača u njemu.
Međutim, kako će neki primijetiti – koliko god napredujemo kada je u pitanju inkluzija gej sportaša u tzv. LGBT sportskom aktivizmu, ostaje zabrinutost za položaj lezbijki, čija prava metaforično ostaju na klupi dok traje utakmica za prava gej muškaraca u sportu. Iako je šutnja oko gejeva u sportu trajala i predugo, fokus je u posljednje vrijeme i više nego prisutan u tom segmentu dok se pitanje lezbijki promatra kao nevažno ili čak nepostojeće, dok neki LGBT mediji neće ni popratiti uspjeh neke sportašice koliko sportaša.
Naravno, lezbijki u profesionalnom sportu ima jednako kao i muškaraca, no problem lezbofobije u njemu na svoj način karakterističan u odnosu na onaj za gej sportaše, počevši od samog spomenutog interesa kada će se uskoro neki gej autati!
Prošlog je tjedna tako na Huffington Postu objavljen članak naziva ‘Sexism and Homophobia in Sports: A Co-Dependency That Needs Our Attention’ u kojem autor Hudson Taylor detaljno opisuje povezanost homofobije i seksizma u sportu, te kako oni utječu na način na koji sportašice pokušavaju reagirati protiv maskulinih i lezbijskih poveznica koje su im nametnute čisto zbog odabira profesije; do zaključka kako mnoge od njih moraju bježati od etikete lezbijke i te krajnosti da su homofobija i seksizam u ženskom sportu korijen sustavne diskriminacije i zlostavljanja svih žena koje se smatra lezbijkama ili koje to uistinu jesu.
Profesionalni sport, zaključit će, nikako nije lezbijski raj kakvim ga doživljavamo. To je ono što sportski reporteri, blogeri i organizatori konferencija često zaboravljaju ili za što ne pokazuju interes zaboravljajući da brojčana nadmoć po pitanju autanih sportašica nikako ne garantira njihovu profesionalnu i osobnu sigurnost. Čitav tekst s Huffington Posta možete pročitati na ovom linku (klik).
