Damir Imamović: “Intimne priče su najangažiranije”
Sevdah Damira Imamovića zasniva se na strastvenim istraživanjima tradicionalne muzike BiH. Susrećući se s majstorima sevdaha, muzičarima, pjevačima i autorima ove umjetničke forme, Imamović neprestano proširuje svoj repertoar i svojim interpretacijama stvara jedan poseban stil savremenog sevdaha. Mediji ga hvale kao novi, izvorni glas sevdaha današnjice (Vreme).
Sa svojim pratećim bendom Sevdah Takt Damira Imamovića nastupa ove subote, 20. listopada, u zagrebačkoj Tvornici Kulture, a tom smo prilikom razgovarali o popularnosti sevdaha danas, koliko je queer i angažairan kao glazbeni pravac, i kakvo je zapravo njegovo današnje stanje…
Q.hr Vjerujem da je sevdah, posebno mladima, pomalo nepoznat glazbeni pravac ili često asociran uz jeftine polu-cajka poskočice. Kako bi ga ti okarakterizirao i kako pronalaziš svoj identitet u ovom glazbenom izričaju?
Damir: U proteklih sedam godina koliko sviram dosta sam radio na tome da gradim neku novu publiku za sevdah. Pogotovo tu mislim na sevdah koji ja sviram. On je sigurno nešto drugačiji od ove svadbarske tradicije na koju pominješ. Nažalost, ta muzika je nakon 1950-ih, kada je doživjela svoj posljednji procvat, potpuno zgurana u narodnjake blesavom logikom diskografije i muzičkog biznisa. Sami muzičari tu su, vjerujem, ponajmanje krivi. Za mene je sevdah – tradicionalna umjetnost osobite estetike, repertoara, načina izvođenja. To znači da ona ima historijat koji je vrlo kompleksan i ponekad proturječan pa i ne čudi da mnogi vide u njemu samo tu popularnu, svadbarsku stranu. Kao i svakom mladom čovjeku, vjerujem da mi je sevdah progovorio ponajviše zbog svoje izvođačke zahtjevnosti.
Q.hr Bi li rekao da je sevdah queer, drugačiji i neobičan, u današnjoj ponudi glazbe u regiji? Koliku i kakvu publiku privlači? Je li tvoja ljubav prema sevdahu, možda u mlađim danima, podizala obrve okoline?
Damir: Pa, interesantno je da su mi od samog početka konzervativci zamjerali što izvodim neke nepoćudne sevdalinke, a salonski progresivci što se uopće bavim bilo kakvom tradicijom. Mislim da su, iz perspektive umjetnosti, obje radikalne pozicije sulude.
U tom smislu sevdah je zasigurno queer jer zbunjuje, izaziva, tjera te da izbistriš vlastite predrasude. I to u svim pravcima: na Zapadu ljudima biva neobičan kao orijentalna muzika koju izbjegavaju svi oni koji se groze priznanja da je neki orijent ipak dio njihovog identiteta. Na Istoku opet vlada zazor od eksperimenta, oslobođenja iz konzervativnih okova i gradnja novog identiteta.
Kada je seksualnost u pitanju, žanr sevdaha nosi na svom tijelu biljege prošlih emancipacija. Siguran sam da kao žanr ima snagu da ponese i neke koje tek dolaze.
Q.hr Kakve teme obrađuješ svojim pjesmama? Sevdah asocira na bolne i intimne ispovijedi, koliko on progovara o društvu i može li biti društveno angažiran žanr? U tom kontekstu, postoje li neke pjesme i autori koje bi izdvojio?
Damir: Najvažniji autori u 20. stoljeću su Jozo Penava, Zaim Imamović, Ismet Alajbegović Šerbo, Rade Jovanović, Jovica Petković i dr. To je generacija koja je morala djelovati u jednom skučenom, diskografski ograničenom kontekstu nakon Drugog svjetskog rata pa su njihove pjesme, uglavnom, nevine kada je u pitanju društvena angažiranost. Recimo da je tada najistaknutiji dio žanra bila upravo ljubavno-romantična strana sevdaha. Postoji dosta starih pjesama, pjesama nepoznatih autora/ica, koje su u tom periodu pronađene, izvođene i snimane. Ta generacija ih nije izbjegavala i neke od njih je sačuvala. Takve su ‘Služim cara, ‘Razbolje se lijepa Hajrija’ i sl.
Q.hr Kad smo kod toga: seksualnost, emancipacija i druge, posebno za Bosnu, tabu teme često su tematizirane u tvom opusu. Zašto je ovaj tradicionalan žanr dobar za progresivno progovaranje o tim temama?
Damir: Mislim da je važno reći da angažiranost ili to progresivno pregovaranje sevdaha ne funkcionira na razini dnevne politike i društveno angažiranih bendova koji ruse pojedine ministre, traže reviziju privatizacije ili sl. Zbog toga ljudi koji za angažiranu umjetnost priznaju samo pjesme koje u naslovu imaju sintagmu ruši vladu bivaju razočarani angažiranošću svake tradicionalne forme. Sevdah, tamo gdje je najbolji, preispituje puno dublje kulturno-političke pretpostavke za sranja koja živimo. Da se vratim na tvoje prvo pitanje, problem je u tome što se tradicijom kod nas predugo bave konzervativci koji su kidnapirali skoro cjelokupni žanr i pretvorili ga u onu svadbarsku tradiciju, paralelno mu držeći posmrtne govore. Oni su ti koji nisu razumjeli da sevdah nije bio “muzika aga, begova i ostalih velmoža” niti žanr posvećen slavljenju patrijarhalnog društva. Cjelokupni sevdah govori upravo o sranjima koja nam je patrijarhat napravio – o beskrajnoj armiji uplakanih kćeri čija je ljubav zabranjena, o momcima koje majke i danas tjeraju da nose potkošulje kao znak odanosti majci i sl. Neinformirana javnost od cjelokupne tradicije predugo je mogla vidjeti/čuti samo onaj pop izrastak, one bezopasne pjesmice. Vjerujem da je na mojoj generaciji da pokaže kako upravo u ovoj intimi koju spominješ žive sva naša kasnija politička, ekonomska i identitarna ludila. Zato su intimne priče najangažiranije, dugoročno.
Q.hr Načuli smo kako će novi spot tebe i benda biti pomalo kontroverzan. Možeš li nam otkriti o čemu se radi, tko je radio na spotu i kada ga možemo očekivati?
Damir: Ma, budalaština, nema ništa kontroverzno. Radi se o pjesmi ‘Razbolje se lijepa Hajrija’ za koju je predivan spot uradio Amer Kapetanović, fotograf s kojim godinama savršeno surađujem i kojem je ovo prvi video rad. U spotu se pojavljuje predivna djevojka koja se “igra s vatrom” i u jednom momentu skida duks. Nekoga je valjda to asociralo na neka druga “otkrivanja” pa je provalio da je video kontroverzan. Mislim da je seksi, da izaziva, da govori o ženskoj seksualnosti na vrlo nepretenciozan način. Ako neko misli da je to previše, neka svrati kraj bilo kojeg kioska na kojem se prodaje najeksplicitnija pornografija i časopisi o oružju pokraj dječijih stripova…
naslovna fotka: Jože Svetičić
fotka u tekstu: Almin Zrno
