Lezbijske muke po Mandi
autor:
DinaKonačno je započela sezona lezbo-pederskog clubbinga i iskreno ću vam reći da mi je tek sad srce na mjestu. OK su meni ti partiji u šumi, divljanja do jutarnjih sati, ali ništa mi nije draže nego otići na ZbeLeTron ili Partycipaciju. Ozbiljna sam. Jedino tamo sretnem sve te drage ljude s kojima se inače u svakodnevnim nekim obavezama nikako ne stignem vidjeti… Ti partiji su mjesto susreta i druženja, a često i dobre glazbe. I tako sam ja kao prava hipster dajkuša odlučila kako je i više nego prikladno da svoju subotu odvojim na boravak u najalternativnijem zagrebačkom okupljalištu okružena mladim, starim, lijepim, prelijepim lezbijkama. Dobra odluka mi je to bila, svakako. Naročito zato jer mi je prišla jedna poznanica iz aktivističkih krugova koja (ne znam kako) zna da sam baš ja Hipster Dyke i dala prijedlog za ovu temu. Uopće ne znam kako se nikad nisam dosjetila kako bih baš mogla konačno progovoriti o noćnoj mori mnogih žena… A naročito onih žena koje su ujedno lezbijke. Da, progovorit ću o lezbijkama i odlasku ginekologu.
Iskreno, moj odlazak ginekologu je bio mega stresan – ne radi činjenice da ću morati raširiti noge potpuno nepoznatoj osobi… Ne. Nikako. Više radi činjenice da ću vrlo vjerojatno morati raširiti svoje nedužne lezbijske nogice nekoj osobi koja zasigurno zna barem jednog od mojih mega popularnih roditelja u tim krugovima. Više no jednom sam zamišljala taj scenarij pošto su me sa svih strana tjerali da se konačno odlučim na taj opaki korak u životu svake žene. Pomno sam birala. Zaista pomno. Zahvaljujući informacijama koje sam skupila od svojih prijateljica, poznanica, zaključila kako želim da mi prvi put bude kod privatnika. Nikako se nisam mogla zamisliti u nekoj socijalnoj ordinaciji s nogama u zraku dok mi neki potpuno nezainteresirani doktor čačka po intimnim predjelima. A nisam mogla ni zamisliti kako bi tek bilo da idem nekome tko je blizak prijatelj s mojim roditeljima. Nikako. Nažalost, sudbina je ipak htjela drugačije. Moj odabir je na kraju pao na poznatog zagrebačkog ginekologa koji je, ko za vraga, prijatelj mojih roditelja. Ko za vraga. No. Jedno sam sigurno znala – kako sam oduvijek bila prljava mala ormaruša, znala sam – nema šanse da mu priznam da sam lezba. Više tresuckajući se nego hodajući, poraženo sam dogmizala u velebnu ginekološku ordinaciju, svježe uređenih intimnih predjela. Ako mi već Manda gubi nevinost (ne doslovno, pričam o ginekološkoj nevinosti), neka ju izgubi sa stilom (stilove naravno možete provjeriti u jednoj od mojih davnih kolumni A kakva ti je frizura… Dolje?).
Najgori period je to prokleto iščekivanje. U čekaonici u velebnoj ordinaciji, dakako, ponuđeni su svi visoko kvalitetni časopisi za svaku modernu ženu: Cosmo, Gloria, She, Tena, Moja tajna, etc; koji navodno trebaju pomoći da prikratim vrijeme čekajući svoj pregled. Odlazak doktoru nikad nije ugodan, no ovo je sad već bilo čisto mučenje. Na ogromnoj plazmi – sapunice. Najbolji dio svega je komunikacija koja se odvijala između dvije postarije, oveće žene koje nisu štedile riječi hvale za doktora kojemu ću u vrlo ubrzo pokazati svoje intimne predjele. Mora da su primjetile ogromne graške znoja koji su se stvarali na mojem licu te su me majčinski nježno priupitale da li mi je prvi put. Pokunjeno sam klimnula. Pobogu, zašto mi to rade? Zašto sam žena? Zašto? – više mi je nego jednom prostrujalo kroz glavu i bila sam napeta kao srna u doba lova; bila sam spremna bježati glavom bez obzira. Kada je prilično zgodna medicinska sestra (ako je bila par godina starija od mene – dobro je, visoka, plava, zelenooka) pročitala moje ime, ustala sam sa svoje pretjerano udobne stolice, odložila svoj Cosmo i prilično sporo sam krenula prema vratima pakla. Znala sam da nakon tog trenutka više ništa neće biti isto.
Zaslijepila me bjelina ordinacije – bilo je bijelo kao u paklu. A on je stajao nasmiješen od uha do uha i trpao neke stvari u neku napravu za koju sam procijenila da je sterilizator. Sad sam već počela analitički promatrati velebnost te ordinacije. I čistoću. Primjetila sam kako moj ginekolog ima prilično njegovane ruke – u mojoj glavi je za to dobio ogroman plus, jednako kao što je dobio ogroman plus kad me posjeo na običan stolac i prvo mi ispričao kako će pregled izgledati. Pa gle, ovo zasad nije strašno. Nikako nije strašno. Osim činjenice da mi je postavljao pitanja koje vjerojatno postavlja ženama koje su strejt. Nekome to vjerojatno ne bi bilo ugodno, no ja sam bila toliko usrana da mi je u tom trenu pucala neka stvar jesam li lezba, strejt, što već. No, došao je i moment istine. Odveo me u drugu prostoriju te sam morala sam obući neku polu plahtu na sebe u ugodno uređenoj garderobi. Izlazak je bio prilično stresan jer sam se susrela s nečim najstrašnijim što sam vidjela u svojem životu – ginekološkim stolcem. Ta sprava za mučenje je u rangu s nečim najgorim što sam vidjela u svojem životu i to u horor filmovima. Iako sam se susretala prije s takvim stolcima, ovaj je valjda bio posljednji krik mode u suvremenoj ginekologiji. Jednom kad se popneš na taj stolac, gotovo je. Svaki dio tvog tijela se može kontrolirati. Ponovno se pojavila panika koju nikako nisam mogla kontrolirati i skoro sam počela hiperventilirati – skoro. Hiperventilacija je nastupila nakon što sam pogledala dizajnerski stolić za doktorsku opremu – te sprave su bile gore nego sprave korištene za mučenje ljudi u tad popularnim horor filmovima.
No, što sad. Tu sam. Jadna sam. Noge su mi u razini glave. Medicinska sestra ulazi i izlazi. Njemu zvoni mobitel. Više mi je bilo svejedno što će mi napraviti, samo sam htjela pobjeći glavom bez obzira i nikad se više vratiti. Sam pregled je bio ugodan. To je jedino što ću vam reći. No, ono što mi je užasno išlo na živce su nevezana pitanja. Dok mi čačka. Dolje. S nečim. Što izgleda kao da je ispalo iz Aliena. Da. To je pomalo bilo iritantno, kao i pitanje jeste li imali seksualne odnose koje mi je postavio za vrijeme informativnog razgovora prije akcije. U tom trenu sam pomalo ustuknula jer sam očekivala da ću mu morati reći da sam lezba, no spasila me činjenica da sam jednom davno imala dečka i probala taj strejt seks (neoduševljeno, priznat ću).
To pitanje nije bilo postavljeno kako bih se ja autala. Pobogu, nikako ne. To pitaju svaku ženu koja je na prvom pregledu kako bi znali prilagoditi pregled potrebama, a i ubuduće kako bi možda napravili testove na razne spolne bolesti za slučaj da se pri odnosu nije koristila zaštita. I morate reći da ste možda nevine, nema tu nikakve neugode. Bolje priznati nego izgubiti svoju himensku nevinost s ogromnom spravurdom u oridinaciji. A vjerujte mi – moguće je! Nakon tog prvotnog šokantnog iskustva, zaključila sam da su odlasci ginekologu kao i svaki drugi pregled nakon što se navikneš. I bitno je pregledavati se. I možda bi bilo bitno reći svom ginekologu da ste lezbe – a objasnit ću naravno i zašto.
Mi lezbijke smo sve tako opuštene u biti što se tiče seksualnog života. Kontracepcija poradi začeća nam nije potrebna te se možemo prepustiti užitku bez rizika… Pogrešno!!! Da, lezbijke moje. I mi se moramo bojati spolnih bolesti. No, o tome ćemo ipak idući put. Odite svom ginekologu ponosno. Ili ginekologinji. Osobno preferiram muške ginekologe jer sam zaključila da je ipak pomalo awkward da odem ženi – ako znate što mislim. I naravno, mnoge od njih su grube. Do te mjere da se nekad nakon pregleda možete osjećati silovano, ali opet, možda sam samo ja bila te sreće i naletila na neku orijašicu ginekologinju koja nije pokazala poštovanje prema mojoj Mandi. Čuvajte svoje Mande, poštujte svojeg doktora, pazite s kim liježete u krevet i ostale poučne priče.
Do idućeg puta, molim Vas razmislite da li je došlo vrijeme za odlazak ginekologu. Nadam se da svima jest.
Komentirajte!