FESTIVAL | QUEER-O-KLUB | RJEČNIK | VODIČ

Rješavanje: Sjećanja

objavljeno:

3. 10. 2012.
Rješavanje: Sjećanja

Hiperinflacija emocija: Prodaja ega

Rješavanje: Sjećanja

“Trebalo bi ubijati prošlost sa svakim danom što se ugasi. Izbrisati je, da ne boli. Lakše bi se podnosio dan što traje, ne bi se mjerio onim što više ne postoji. Ovako se miješaju utvare i život, pa nema ni čistog sjećanja ni čistog života.” Meša Selimović, Derviš i smrt

 

Jučer sam po tko zna koji put selio. U novi stan. To je privilegija nas ekonomsko neosiguranih, nas koji barem u tom smislu – nismo ništa naslijedili. Imaš osjećaj, da sa svakim novom stanom počinje neki novi život. To je neka mala nova godina, kao rođendan.

U svakom novom pomicanju (selidbi) imamo priliku suočiti se s našim (uvijek novim) odnosom prema stvarima koje smo stekli do tog trenutka, ljudima koje smo zadržali, ljudima koje smo izgubili. U selidbama se nužno događa mala revizija. Imamo priliku ocijeniti prethodno razdoblje, imamo priliku učiti, imamo priliku opisati.

U pospremanju sam odlučio pola toga baciti: u stranu, u smeće, iz srca, iz glave, u nečije tuđe srce u nečiju tuđu glavu. Mislim da se mora moći ne vezati za stvari. Nekada sam bio potpuno previše povezan za neke poklone, za knjige primarno, za pisma (od onih par koji još žele živjeti u prošlosti jer to znaju da su prošli pa je sigurno: toplo,učmalo,pomalo i umorno).

Bacio sam više od dvadeset knjiga, sva pisma, sve fotografije. Sve plakate, staru robu.
Da sam mogao bacio bih sve. Znate, tako i tako sve ostaje u nama, onoliko koliko može, onoliko koliko smije, onoliko koliko umijemo.

A možemo koliko možemo. Možemo koliko znamo da možemo.
Ostavio sam stari kompjuter. Izbrisao sam sve iz memorije. Broj izvjesne osobe davno je zamijenjen brojevima drugih još izvjesnijih osoba. Ponio sam sve ručnike. Ponio sam cijelu Marguerite Duras.

Prostor u kojemu živimo je na puno načina „ogledalo“onog što smo mi sami, u ekonomskom, političkom i estetskom smislu. Koliko smo si mogli dati, koliko su nam dali, koliko možemo prenijeti: sve se to vidi u prostoru. Produžena je ruka onog što zovemo naš karakter, osobnost, individualnost.

Moj novi prostor je onakav u kakav sam se oduvijek htio zaljubljivati (tek sada vidim da opet govorim o tom Drugom, tom Drugom, opet, opet , a zaljubljivati znači odabirati, uzimati,usrećivati se), a nisam bio spreman, nisam bio dovoljno osnažen. Pomalo je star, minimalan, s ranojutarnjim Suncem, lišen prošlosti (jer ne znam ništa o njoj, a to je najbolja lišenost, za mene), suzdržan i prijemčiv. I to nije u sukobu. Suzdržanost ide uz prijemčivost. Konačno.

I u stanu, i kod Njega i kod mene.
Znam da se razumijemo.

Odlučio sam da mi melankolija više ne bude tema. Jesam li? Uf.


Komentirajte!

Unesite komentar ili trackback s drugih stranica. Komentare mozete pratiti i putem RSS kanala.

CAPTCHA Image
Refresh Image
*

Spam protection by WP Captcha-Free

NEWSLETTER

Vaša email adresa:

QUEER, GEEK &OMG
I to se proizvodi


Hipster Dyke
Od L do Z


Srđan Sandić
Hiperinflacija emocija


Josipa Petek
Bi-spolarizacija


Igor Grabovac
Ružičasti stetoskop




Marino Čajdo
Cocktail


Dominik Colins
Qoohanje za romantike