autor:

 PITCHKANTERIJE BY KOSMOGINA: erotska proza iz pera Biljane Kosmogine. Štivo koje nije za moralne vertikale, svakako će u svih ostalih izmamiti smijuljenje, ali i “Aha!”-moment. Priče balkanske queer kraljice možete na stranicama Queer-hra iščekivati u mjesečnom ritmu.

Bila sam nedavno u posjeti kod prijateljice Maje kojoj je prije par mjeseci umrla majka od raka dojke. Nisam je vidjela od majčine sahrane. Sjedile smo u ugodnom ambijentu njenog dvorišta, gdje smo voljele piti kavu, pušiti i čavrljati satima, pretresajući razne teme i uspomene. Tu sam promatrala njenu djecu kako rastu, bauljaju, sjede na kahlici, svađaju se, igraju s loptom, jure za psom i redovito lome cvijeće u vrtu, koju je njihova baka s ljubavlju njegovala. Djeca su odavno odrasla, ne sjede više s nama u dvorištu, a nema ni teta Mare, koja bi nenametljivo u fotelji pored nas, vrlo posvećeno heklala predivne ženske rukavice svilenim koncem. Prodavala ih je uspješno u buticima i tako zarađivala troduplu mirovinu. Imala je zlatne ruke. I danas čuvam pet pari njezinih rukavica. Crne sam nosila na sahrani s punim poštovanjem, iskreno žaleći njezinu smrt.

Ovog puta smo Maja i ja uglavnom šutjele, gledajući sjetno u Marine petunije i muškatle, ruže puzavice i hortenzije. Maja je djelovala skrhano, ali smo ipak nekako pokrenule razgovor na vedru stranu, pa sam joj prenijela dojmove o svojoj novoj djevojci, u koju sam zaljubljena već dva mjeseca prilično beznadno, a ona mi je povjerila da je njen bivši muž dobio otkaz jer je uhvaćen u preljubu sa ženom svog direktora.

Majina mlada terijerka Lea je veselo trčkala po dvorištu i po tlu kotrljala svoju gumenu igračku. Maja joj je povremeno bacala taj predmet, a Lea ga je u skoku hvatala zubima ili ga pobjedonosno donosila iz vrta, veselo mašući repom. Maji nije bilo do igre, radila je to nevoljko, usporeno, po automatizmu, odsutna duhom. Lea je to osjetila pa je ispred mojih nogu donijela “trofej” da ga hitnem na travnjak, u nadi da ću nastaviti s njom igru. Kada sam igračku uzela u ruku, shvatila sam da držim silikonsku protezu – umjetnu dojku pokojne teta Mare. Bila je sva ižvakana psećim zubima, balava i prljava, pa isprva nisam skontala o čemu se radi. Hitnula sam je daleko u dno vrta, a Lea je otrčala po nju radosno lajući, da bi mi je potom donijela nazad. Kad sam skužila što držim u ruci, pretrnula sam, obuzeta neugodnošću. Maja je zapazila moju reakciju i vlažnih očiju je tužno rekla, kao da mi se pravda: “Lea obožava maminu protezu i ja nemam srca da joj je oduzmem. Čak i spava s njom.” Znajući koliko Maja istinski pati za mamom, koliko je o njoj nesebično brinula i njegovala je do posljednjeg trenutka, postala sam svjesna činjenice da je ta ista proteza u njihovoj kući bila svakodnevni predmet, dok sam se ja s njom prvi put u životu tad susrela.

U mojoj obitelji smo imali benigniji slučaj tumora dojke, ali moja baka nije imala amputaciju, već samo vađenje podpazušnih žlijezda i zračenje. Moja prijateljica je pobijedila isti tumor prije pet godina, također bez amputacije, dok su jednoj mojoj kolegici obje dojke bile odstranjene zbog iste dijagnoze. Rekonstruktivnom operacijom je ugradila silikonske, pa sad ide na plažu u bikiniju i ništa se ne primjećuje. Od tumora oboljevaju i mlade djevojke, podjednako kao i starice. One koje znam, nikada nisu ni pušile, ni pile, niti živjele neurednim životom. Linda McCartney je također umrla od raka dojke, a bila je vegetarijanka, majka četvero djece i prakticirala je jogu.

Bila sam zbunjena, priznajem, preciznije sablaznuta činjenicom da Majin pas po dvorištu kotrlja predmet koji je nekada predstavljao “dio tijela njene majke”. Taj predmet je zapravo potpuni tabu za većinu nas jer asocira na tragiku i smrt, u boljoj varijanti invaliditet. Poslije lošeg tijeka bolesti i amputacije, umjetnu dojku je teško i zamisliti, a kamoli igrati se sa njom dobacujući je razdraganom psetu.

Poslije gubitka dragocjenih osoba, ljudi toliko pate da od boli i očaja oguglaju na vanjske draži. Prirodno je što je mojoj prijateljici važnija i draža njezina terijerka Lea od majčine proteze. Dopustila joj je da s njom radi što želi, kida je zubima i valja po dvorištu. Zašto sam se onda skamenila od užasa nad lažnom dojkom u zubima psa, pomislivši kako je taj prizor previše bizaran? Bizarna sam ja s predrasudom da ju je trebalo baciti u smeće, ili da pak predstavlja svetinju, bolnu uspomenu zaključanu u ladici na tavanu, skrivena, nevidljiva i nedodirljiva. Sjetila sam se svih mojih frendica, svih majki, baki, kolegica i susjetki, koje su imale maligne promjene u prokletim cicama, onih koje su bez njih ostale, sretne što su žive, a poražene što su bez djela tjela koje je tipično obilježje ženskosti. Koliko su one zadivljujući hrabre, prave junakinje, za razliku od mene, neosviještene dušebrižnice, kvazimoralistkinje.

S posljedicama raka dojke se treba suočiti i realno saživjeti, prihvatiti ga, ne kriti ga, ne odbacivati. Nijedna bolest, niti proteza koja zamjenjuje bilo koji dio tijela, ne smije predstavljati tabu u našim životima. Žene bez grudi nisu manje žene, kao što ni žene bez maternice nisu manje žene. Ako ih volimo, naviknimo na njihove proteze. Bez nelagode, bez gađenja, bez distance. Budimo sretni što su još uvijek s nama. Proteza je kao i bilo koji drugi predmet: žlica, vilica, stolac, sat na ruci, mobitel… Već sutra se lako može stvoriti i pored mog uzglavlja. Proteza može zamijeniti vilicu, dojku, oko, nogu, ruku, stopalo… ali proteza za unutarnje organe ne postoji, ni za srce, ni za mozak. Ako prihvaćaš život u potpunosti, moraš prevazići bolest, patnju, strah i smrt, koji su njegovi neotuđivi čimbenici. Život bez borbe nije život.

Iz nepodnošljivog stida i pokajničkog razmišljanja prenula me je Maja, koja je iz ormara donijela punu kutiju teta Marinih heklanih rukavica, spustivši je na stol. Nježne rukavice od najfinijeg konca, s prstima i bez prstiju, damske, dječje, kratke i duge, čipkane i mrežaste, bijele, crvene, drap, crne, zelene… protkane srebrnim ili zlatnim nitima… stajale su ispred mene. Uzimala sam ih i dodirivala kao da ih milujem, lagano, bojažljivo. Suze su mi grunule na oči i izlile se nekontrolirano, praveći po njima vlažne mrlje. Plakale smo obje, bez glasa, zureći u Marine rukotvorine. Lea je cvilila molećivo i mahala repićem, s protezom u zubima, trudeći se da zadobije našu pažnju i nekako nas odobrovolji.