Tek odnedavno sam se svjesno pronašla u svijetu koji kad tad počinje imati utjecaj na skoro svaku lezbijku koja se pomalo skućila i odlučila primiriti svoje lezbijske strasti. Ono što je oduvijek bilo poprilično nepovezivo uz moj prilično divlji način života jest činjenica da je noć odavno pala, a ja umjesto da prilično nezrelo na radni dan ispijam svoju sigurno n-tu hmeljnu poslasticu, sjedim u opskurnoj kuhinjici u pitoresknom kvartu dok se kuhinjom šire neodoljivi mirisi domaće i (u posljednje vrijeme) relativno zdrave hrane. Da, vrijeme je da konačno prozborim o kuhanju. No ovo postljetno, ranojesensko vrijeme me jednostavno vuče prema jednoj zbilja neuobičajenoj lezbijskoj temi… Što sa sobom u ovo doba? Stara Hipster Dajkuša bi vjerojatno iz petnih žila urliknula: “Pohodi sve partije”, ali ova evoluirana verzija može samo tajnovito podići sad već prilično nepočupanu obrvu i promrmljati: “Doba je zimnice.”

Zimnicu su radile naše bake. Naravno. Zimnice se nalaze i u onom legendarnom priručniku za svaku ženu iz pedesetih godina 20. stoljeća koje su ponosno zauzimale skoro pa božansko mjesto na policama naših baka, prabaka i pokojeg hrabrog djeda. No, ne bi li priznanje da sam lezbijka i da mi se oči napune ponosnim zadovoljstvom dok mazim svoju još uvijek mlaku teglicu domaćeg ajvara moglo imati negativne posljedice na moj lezbijski šarm?

Začudili biste se, ali kuhanje je totalno in. Uz pojavu Instragrama koji je omogućio svakoj osobi s nekim oblikom smartphonea da zauvijek zabilježi svoje kulinarsko (ne)umijeće, kuhanje je sigurno zauzelo jedno prilično visoko mjesto među poželjnim karakterstikama jedne lezbe “za na duge staze”. Što sam uspjela sve doznati u ovom svojem kratkom boravku u lezbijskom svijetu? Uglavnom, osim one podjele na useljive i neuseljive lezbijke i njihovo uparivanje, primjetila sam da dosta često lezba koja voli kuhati nađe lezbu koja ne zna ni, kako bi se reklo, “pofrigat jaje”, ergo, lezbu koja se boji kuhinje kao samog vraga. A kuhinje se itekako treba bojati u početku.

Jedna moja poznanica (lezba dakako) ima poprilični peh sa svojim kulinarskim ekscesima koji započnu zbilja obećavajuće i na kraju završavaju s najmanje bataljunom uspaničenih vatrogasaca koji su spremni obraniti Zagreb od najvećeg požara stoljeća. Ona pak, ponosno stoji na svojem balkonu dok agresivno gestikulirajući objašnjava da joj je samo zagorila riža i da nema potrebe da se radi tolika panika. Neke lezbe, ali i neke strejtuše zaista nisu talentirane za kuhinju. Ali, nisam izgubila nadu jer znam nekoliko lezbijki kojima je zaista kuhanje način života i koje na neki način uživaju u novim receptima, bili oni mesni, vegetarijanski ili veganski te se uglavnom nalaze u sretnim vezama. Nisu bezveze naše bake govorile da ljubav ide kroz želudac. Ide. Provjereno. Imate li njezin želudac u rukama, imate i njezino srce (ovo je tako zazvučalo kao da pišem za Cosmo).

No vratimo se na tu avanturu koja se naziva “dobom zimnice”… Moj život je u posljednje vrijeme zaista obilježen mojom promijenjenom prehranom i relativno zdravijim načinom života koji mi ne dopušta divljanje preko tjedna, ali podržava relaksirajuću zabavu tokom vikenda. Što mi je postala relaksirajuća zabava, sigurno se pitate. Mora da je nešto silno uzbudljivo. A ja vam, kao prava stara baba-lezba, skoro svaki vikend veselo skakućem po zagrebačkim tržnicama za svojom “plac iskusnom” djevojkom. Moja “plac iskusna” bolja polovica točno zna koja bakica ima najbolje povrće i koje su breskve najbolje, kao i što se oduševljava nad tikvama najčudnijih oblika dok se ja jadnica uglavnom čudom čudim svim tim umjetničkim tvorevinama iz prirode s kojima se nisam susretala čak ni u hladnjaku svoje alternativne bake. Postoji neka određena vrsta bliskosti koja se javlja dok preuzimam njezine vrećice i trpam ih u ceker jer smo mi ekološki osviještene lezbe. Usudila bih se čak reći da je to određeni romantični moment i koji je, usudila bih se reći, naša stvar. Kao i romantični trenutak dok zagrljene stojimo ispred police sa zimnicom i gledamo što ćemo sve fino konzumirati u mračnoj zimi – gledamo te teglice kao da su nam djeca osim što svoju djecu ljudi uglavnom ne žele pojesti.

Dugo sam u sebi držala svoju tajnu stranu ženice-domaćice sve dok nisam shvatila kako to nikako nije karakteristika koje bih se trebala sramiti. Ipak, na kavama u omiljenom mi kafiću, većinom sam šutjela o svojim planovima za ovo doba pošto nekako nije kul pričati o cijenama paprika i iščekivanju pada cijena istih (usputno napominjem – 5 kuna za kilogram je najjeftinije što sam čula u ovoj sezoni), sve do jedne večeri…

Sjedila sam tako, više dužno nego nedužno u svojem omiljenom kafiću i ispijala hmeljni napitak preko radnog dana jer je dan eto baš nalagao da moram popiti hmeljni napitak kako bih zaboravila na sve te weltschmerzovske probleme koji su me mučili te sam bila okružena uglavnom lezbijkama koje poznajem vrlo dobro. Znala sam da moram šutjeti o svojoj zimnica-strasti jer sigurno neće razumijeti, a poznavajući ih vrlo dobro, zaključila sam kako nemam snage boriti se s urlicima “ženice”, “pi*kice” i ostalo ako prozborim koju riječ o činjenici kako sam prilično frustrirana jer sam baš promašila vrijeme malih krastavaca i kako moram i dalje davati teško zarađeni novac prehrambenim korporacijama s ne baš pretjerano finim i zdravim kiselim krastavcima. Ponekad zbilja odlutam u tim svojim kulinarskim mislima, no ovaj put me iz mojeg razmišljanja trgnula riječ koja je doprla s moje lijeve strane.

Netko je, naime, spomenuo proces spravljanja ajvara. Sreća koju sam osjetila, bila je riječima neopisiva. Netko za mojim stolom, netko od svih tih lezbi, neka od njih, ona je ta koja razumije!!! Nakon prvotnog šoka koji je uslijedio, uslijedio je još jedan. Nije samo ta jedna koja je opsjednuta s ajvarom kao zimnicom – ima nas još! Lezbe zapravo vole zimnicu – jesti! Ajvar pogotovo. Dapače, toliko vole ajvar da su spremne pomoći! Početno oduševljenje splasnulo je mojim ponovnim povratkom na zemlju. Kako bi izgledala ta priprema ajvara? Ne znam jeste li ikada gledale na YouTubeu onu lezbijku koja se napije dok kuha i onda pokušava konzumirati to što je skuhala (naslovna slika je iz najnovije epizode My Drunk Kitchena u kojoj pokušava napraviti tortu – obavezno pogledati)? E pa mislim kako bi naša priprema ajvara bila dostojna dugometražnom tragikomičnog filma o kuhanju. To se nikako ne smije dogoditi.

No, ovo nije obeshrabrenje lezbijkama koje ne znaju ili ne žele kuhati. Samo vam želim napomenuti da je kuhanje u biti sjajna stvar. Ne trebate biti pretjerano strastvene u tome, ali napraviti neku salatu, pripremiti jednostavan ručak, nikako ne bi trebao biti problem. Zamislite kako je samo divno kuhati za ženu koja vam se sviđa i onda promatrati kako jede hranu koju ste napravili za nju? Hrana jest jedna od stvari koja nas drži na životu i u početku veze je ok pokazati da možete skuhati nešto jestivo kako biste pokazali da ste sposobni brinuti se za sebe.

Zapamtite, ljubav ide kroz želudac. Kuhanje je hot. A samim time i vi ste hot.

Što se tiče poziva iz prošle kolumne, hvala vam svima na mailovima, svi su pročitani – onaj makedonski me naročito dirnuo jer nisam imala pojma da i makedonske lezbe prate moj rad. Hvala vam svima i najavljujem odgovore na pitanja u idućoj kolumni. Još uvijek mi možete poslati mail na ^[59] i u narednoj kolumni ću odabrati neko od pitanja i obraditi na svoj specifični, hispterdajkuša način.