autor:

Večer uoči njena odlaska, u nekom baru, pričate ovu priču.

U početku je pričate kao da je to uopće moguće učiniti, a onda odustajete. Zatim je pričate kroz smijeh kao da i nije moguće da se ona doista dogodila ili kao da postoji mogućnost da ste je možda izmislili. // Duras; Bolest smrti

Znao sam reći da ja to mogu sve sam. I onda se sklupčam na krevet i ne mogu ništa. Slušam muziku svog ranog djetinjstva i stvar propada. Stvar, „život“. Je li tako? Tako je. Bojim se. Onda me prođe. Kasnije, malo ili puno – nije važno.

Ne mogu ni ovaj put ne govoriti o tom Drugom. Toj konstrukciji superheroja. Ovako: S V I oko mene čekaju na tog Nekog. Ne na rješenje ekonomske situacije, ne na karijeru, ne ne ne. Čekaju, braća moja i sestre moje na Tog da ih spasi. Čak i kada im je zdravlje ugroženo, čak i kada su (polu)gladni.

Čekaju ga u žudnji, u umoru, u bijesu. Čekaju ga kao rješenje. I zaboravljaju da su i oni pozvani da budu dio tog rješenja, dio tog rješenja Nekome. Ja prvi to zaboravim. O, da. Nekada masturbiraju na neke druge, ali samo nekada, to ni sami sebi- ne priznaju/emo.

Počelo mi se opet događati nešto s nekim, i uplašen sam kao malo dijete. Ta osoba je beskrajno zavodljiva. Ja se u odnosu na nju mogu ponuditi kao rješenje, međutim – to ne radim. To rješenje bi bilo emocionalno profitabilno, i za mene, i za Nju – tu osobu. Međutim Nemogućnost ima puno jači glas od ičeg i ikoga drugog, u ovome trenutku, sada, ovdje.

Čekajući da nas netko spasi ,bojim se da smo se pretpisali na smrtnu kaznu, na samoubilački čin koji čeka na svoj triger. Većina mojih prijatelja je, kao i ja, naravno u potpuno- infantilnoj verziji ljubavi. Ta verzija je potpuno necjelovita, ona ja kadrirana, ona je prekrasno montirana. Ona je kao i ona koja se događa fikcionalnim karakterima: konačna, ali ipak nemoguća. Jer je predstavljena kroz nekog drugog (u nekom drugom posredovanju, a ne iskustvu koje se zove iskustvo stvarnog života).

Mi tako sjedimo po cijeli život. I ležimo. Malo mi hodamo i malo mi putujemo. Naručujemo jednu kavu, jedan pelin, kupujemo pekarske proizvode, pušimo pa ne pušimo. Popijemo po tri do sedam piva. Kada popijemo sedam onda smo jako sretni, a poslije budemo jako tužni. Shvaćamo da je sve problem, da je cijeli život problem, da ne valja piti, niti puno jesti, da treba vježbati, da se treba okružiti pozitivnim ljudima i da ćeš tek tada energetski privući tog Drugog.

Svi mi sve znamo. Od najmanjih nogu, svi su nam to rekli. Svi nam to nastavljaju govoriti. S plakata, iz grobova, s radija, u kazalištima.

Znamo i da će se To jednom dogoditi, jer mora, jer se događa samo onima koji u to vjeruju, a onda saznajemo da će se To dogoditi onda kada se budemo baš najmanje nadali, kada se potpuno skoncentriramo na Sebe. Na proizvodnju Sebe, što veću, što jaču – to bolje.

Znamo da ne smijemo puno očekivati jer oni koji puno očekuju se najviše razočaraju. Moraš i fengshuirati svoj stan. Vidjeti gdje ti je i mjesec i rak i venera. Sve se računa. Sve se zbraja.

To ti je ljubav. Za nas robove i ovisnike ljubavi. Sram nas može biti. Ako se shvaćamo.