FESTIVAL | QUEER-O-KLUB | RJEČNIK | VODIČ

Zašto je ponekad teško biti lezbijka?

objavljeno:

12. 09. 2012.
Zašto je ponekad teško biti lezbijka?

autor:



Hipster Dyke

Zašto je ponekad teško biti lezbijka?

Polako se bliži kraj ljeta koje je zbilja, ruku na srce, predugo trajalo. Dok dani postaju kraći, ne mogu se ne upustiti u dubokoumne i ponekad zrele romantičarske misli dok dugim svjetlima nerviram osobu ispred sebe vozeći se prema kraju dana. Jesen je zaista zakon dio godine. Zakon je jer se više ne kupamo u znoju lica svog, grad se ponovno budi, a i ona super jesenska jaknica koja nikad ne izlazi iz mode će konačno napustiti mračni ormar i sretno upijati kapi kiše. Ne želim ni krenuti o jesenskoj modi koje me nikada nije previše dirala, ali ovoj jaknici se zbilja veselim. Istina, kupljena je na muškom odjelu, ali to mi prije nije smetalo. Do nedavno. Naime, lezbijke, zbilja je teško biti lezbijka u današnje vrijeme.

Čemu sad to, sigurno se pitate? Kako sam već rekla, ostarjela sam i sad je možda došlo vrijeme da se pomalo uozbiljim i počnem se oblačiti malo poslovnije – pod tim dakako mislim na uredne sakoiće, lijepe jednostavne košulje, ali mislim kako još uvijek nije vrijeme za hlače na crtu (nikad nije vrijeme za hlače na crtu). Što je sad tu problem? Ne znam kako vi, ali meni je ta moda za poslovne i urbane žene ponekad (često i stalno) zbilja užasna. Košuljice uvijek imaju nekakve odvratne volačniće, sakoići zasigurno barem na nekom dijelu imaju šljokičasti šav, boje su ubi-me-bože-oprosti-ali-ne, a brojevi su rađeni za ispijene anoreksične žene koje preživljavaju na jogurtu i komadu voća po cijeli dan tako da mi pri svakoj kupnji neke ozbiljnije robe, pogled sjetno krene prema muškom odjelu s jednostavnim košuljama, jednobojnim i lijepim. Na tom odjelu sam sigurno veličina S, a ne XL. Ionako mi iz svake te proklete košulje ispadaju sise i škemba i na kraju više plačem u poslovnom ruhu nego što se smijem dok proklinjem svoja kršna ragbijaška ramena. Lako rješenje bi naravno bilo otići na muški odjel i kupiti si tu prokletu S košulju, ali nekako mi je neugodno. Ako to napravim, teta prodavačica će sigurno znati da sam lezba i pogledat će me onako – lezbijsko-osuđivački. Ali što da radim. Jednostavno su na tom odjelu košulje ljepše. I iskreno – čine mi se puno kvalitetnije. Teško je biti tomboy lezba u godinama. Zbilja je teško. Dok sam prije bez pola problema kupovala majice koje su mi se svidjele, sad imam osjećaj kako moram zadovoljiti neke kriterije ozbiljnosti i kupiti više nešto na ženskom odjelu pobogu. No, uopće ta podjela na muški i ženski odjel mi nikada nije bila jasna. Ukusi su različiti. Pustite tomboy lezbe da kupuju gdje žele. Bez etiketa koje se nameću tom odjelskom podjelom – na one sa sisama i na one s penisima. Nemam penis, imam sise. Sviđa mi se muška roba. Get over it.

No, nije samo u dućanu teško biti lezbijka. Ja naprimjer obožavam kuhati. O-b-o-ž-a-v-a-m! U stanju sam provesti 5-6 sati u kuhinji dnevno radeći neku papicu za drage ljude. No, znate što je bed? Kako sam ja cijela kao opaka lezba, nekako je pi*kasto od mene da veselo klikćem po Coolinarici i ostalim super food blogovima koje neću napisati jer ljubomorno čuvam svoje recepte. Ne pomaže mi nikako niti činjenica da se izbezumim u dućanima s posuđem i kuhinjskim noževima, a nije mi svejedno ni biti okružena svim onim divnim kućanskim aparatima poput miksera, blendera i od nedavno sokovnika (hint: uskoro mi je rođendan). Što se tiče kuhinje i kuhanja, prava sam ženica i često sumnjam u svoje opako lezbijstvo kada se ulovim kako predano sjeckam julienne mrkvicu i papriku dok mi se u woku grije ulje za brzi stir fry. Tješim se da je kuhanje seksi i da ljubav ide kroz želudac, no to još uvijek ne mijenja činjenicu da se raspekmezim na recepte koji u sebi imaju svježi đumbir i chilli. A tek napetost koja nastane kad mi dolazi netko tko prvi put jede hranu iz Hipster Dyke kuhinje? Tek onda pokažem kolika sam u biti ženica dok aranžiram stol i po peti put reduciram pikantni umak za moju verziju enchilada, pjevajući neki pomodni hit i plesući tu i tamo. Tko bi očekivao da se opaka lezbijka tako ponaša? Nitko. Vjerojatno.

To mi prolazi kroz glavu i dok svojim boljim polovicama turam taperver u ruku napunjen svježim kolačem da ih ponesu na posao, iako me svaka zbunjeno priupitala što da kaže na poslu – tko je radio kolače. Tad se svaki put pojavila moja opakost – „Reci da ih je dečko radio!“ Svakoj nije preostalo ništa drugo nego da ih uzme i nada se da kolači ipak nisu toliko sjajni pa će kolegama biti neugodno postaviti pitanje o autorstvu kolača.

Kad smo kod lezbijstva na poslu – imam sreće. Super je i sjajno biti aut na poslu. Kad dođeš jadna i bijedna na posao svi znaju da si se vjerojatno posvadila s djevojkom i puste te na miru. No problem je ako nisi aut. Automatski moraš lagati gdje živiš, s kim živiš, gdje izlaziš i zbilja imaš navučenu masku pred svojim kolegama s kojima bi trebala imati odnos ispunjen povjerenjem – jer ipak, poslovni odnosi jesu poslovni odnosi, ali teško da su kvalitetni bez nekakve osnovne istine o sebi. A i ok je biti aut na poslu jer strejt kolege na pauzi mogu upitati koju o temama vezanima uz lezbijke i njihov način života. Naravno, temama koje nisu „A kako se vi seksate“, nego „Misliš li ikad stupiti u brak sa ženom“ i ostalim životno bitnim pitanjima. Sanjam o danu kada će sve lezbijke (ali i gejevi) ovog svijeta moći reći da dijele svoj život sa svojom boljom polovicom koja je žena (muškarac – ovo naravno ide gejevima). Jedino tako ćemo moći živjeti bez straha i znati da smo prihvaćeni u zajednici. Možda nam čak niti ne trebaju etikete poput braka, ali treba nam etiketa normalnosti koju nam, nažalost, još uvijek velika većina ljudi ne želi dati. Samo je to potrebno i to je zaista veliki problem.

No, nije to jedini problem koji bi mogao mučiti lezbijku. Ne znam zašto, ali većina lezbijki je kao opaka (tough). Kamen-stijena, otporna na sve, često agresivna na riječima i u čestim slučajevima zaštitnički raspoložena. Ipak, kad malo bolje razmislim, također je čest slučaj da se lezbijka rastopi i raspekmezi na slatke životinjice (čak poneke i na djecu), s puno ljubavi zakopčava jaknu svojoj boljoj polovici i sa suzama u očima priča o gladi u Africi. Lezbijke nisu toliko opake – one su uglavnom brižne i osjećajne, često i nesigurne jer ipak postoji to neko opće uvriježeno mišljenje da su lezbe onaj „jači“ dio scene. To nikako nije istina. Iz svojeg kratkog lezbijskog iskustva i boravka na sceni mogu reći samo jedno – lezbijke su u velikoj većini slučajeva zaista divna i prilično fragilna bića. Imaju ponekad tu neku energiju koja bi te mogla natjerati da promijeniš svijet skroz samo iz razloga da budu sretnije u svojim životima. Tu određenu toplinu sam primjetila skoro u svakoj lezbijki koju sam upoznala u proteklih nekoliko godina. Istina, poneke su me nervirale jer se skroz uklapaju u kalup koji nam je nametnut od ostatka svijeta, ali svejedno bih osjetila taj dio ljudskosti koji bi mi davao snage da se i dalje borim za neko opće dobro svih nas.

Jedno ću vam reći – dok god nas muče sitne stvari poput kupovine i održavanja imidža opakosti, sretne smo. Jer postoji puno veći problemi koji bi nas trebali mučiti. Poput… Ne imanja mogućnosti da mi partnerica bude u bolnici u kritičnim trenucima za slučaj da se razbolim kao i saznanje da moja partnerica neće biti osigurana ako mi se nešto dogodi. Novinskih natpisa da su pretučene lezbijke u centru Splita ili u centru Zagreba te da su počinitelji kažnjeni blago – iz toga proizlazi da bih se trebala bojati hodati po ulici držeći se s partnericom za ruku. Poruke iz crkve koje podučavaju da je ljubav pogrešna – dakako misle na istospolnu ljubav. Korištenje naših života i osnovnih ljudskih prava za politička prepucavanja i zarađivanje bodova. To su, lezbijke drage, problemi koji bi nas trebali mučiti i koje moramo na neki način riješiti i upozoriti svijet da postojimo i da želimo imati barem neko osnovno pravo na bivanje čovjekom. Pritom ne moramo biti opake. Moramo samo biti iskrene i biti ono što jesmo.

I ovom prilikom vam obećavam da ću napraviti sve što je u mojoj moći da nam lezbijski život bude bolji. Zapamtite, možda pojedinci jesu mijenjali svijet, ali možda bi to sve lakše išlo da su iza sebe imali vojsku. A mi se moramo držati skupa. Znači, zanemarite što vam je neka otela curu, zanemarite tračeve i laži. Moramo se držati skupa jer samo tako možemo dobiti tu etiketu normalnosti za kojom sve toliko žudimo.

Za sva pitanja i pomoć, možete mi se obratiti na mail [email protected]. Možda čak na pokoje pitanje odgovorim i javno.


1 komentar »

  • milka kaze:

    Lezbijska solidarnost? Sto je to?

Komentirajte!

Unesite komentar ili trackback s drugih stranica. Komentare mozete pratiti i putem RSS kanala.

CAPTCHA Image
Refresh Image
*

Spam protection by WP Captcha-Free

NEWSLETTER

Vaša email adresa:

QUEER, GEEK &OMG
I to se proizvodi


Hipster Dyke
Od L do Z


Srđan Sandić
Hiperinflacija emocija


Josipa Petek
Bi-spolarizacija


Igor Grabovac
Ružičasti stetoskop




Marino Čajdo
Cocktail


Dominik Colins
Qoohanje za romantike