Kako je mlada lezba postala stara

_7858556945_large

Uskoro, moram vam svima priznati, postajem starija lezbijka – tješim se još uvijek da to nisam postala nego da je to tek ona iduća stepenica na koju ću morati zakoračiti u tom bolnom procesu odrastanja. Naravno da meni ta činjenica da starim nije došla do mozga sve do onog trenutka dok nisam sjela s vrlo racionalnim Mojim Rodom na vikend kavu koja se pretvorila u neku vrstu običaja kojega njegujemo čak i kad smo raspršene po cijeloj Hrvatskoj, ali i šire. Scena je bila prilično idilična – sjedimo u njezinom omiljenom kvartovskom kafiću koji je, a gle čuda, do kvarta gdje sam ja trenutno na stanu, pijemo espresso sa svojim boljim polovicama i ja, naravno, pušim kao da nema sutra. Da se razumijemo, Moj Rod je nakon svoje cca tridesete godine prešla na tamnu stranu – stranu zdravog života te si je uzela za pravo da kao bivši pušač, za svaku nepoznatu kutiju cigareta koju imam na stolu, prokomentira koliko je jaka i koliko će me to otrovati (Moj Rod dakako ne primjećuje ogromni natpis na svakoj od tih kutija koji je zlokobno uokviren kao osmrtnica i prijeti kako pušenje ubija ne samo mene nego i moje spermije i šteti okolini i bla – oh!). Posljednje taktike su joj, dakako, isticanje velikog postotka oboljelih od raka pluća u obitelji. No, nije me to toliko pogodilo koliko činjenica da je tok mojih misli uspjela usmjeriti prema činjenici da sam bliže tridesetima nego dvadesetima. Ne mogu reći da me ta činjenica nije na neki način pogodila. Dok sam bila mala lezbijka, mislila sam kako ću do tridesete biti na vrhu svijeta, a ako malo bolje sve sagledam, trenutno sam samo otkopana iz rupe iz koje sam jedva otpuzala i vrh svijeta je prilično daleko.

Postoji li zaista mogućnost da sam u ovih par godina uspjela postati odraslija i zrelija? Ako pogledam što se sve promijenilo – možda i nisam, a možda i jesam. Istina je da su mi se pogledi na svijet promijenili. Neću to nikada zanijekati. Istina je da sam počela uviđati ispraznost velike većine stvari koje su me prije veselile. Istina je da sam postala svjesna svoje drugosti, točnije ono strane koja se veliku većinu vremena bori za samu egzistenciju u ovom prilično surovom svijetu i pritom odbacuje sve što prijeti samoj mojoj egzistenciji i jednom prilično stabilnom životu kojega sam konačno uspjela izgraditi. Put je dakako, bio nadasve težak i mislim kako je većina lezbijki prolazila kroz slični lezbijski put kao i ja.

Sa lezbijstvom sam počela koketirati još od malih nogu dok sam se sa susjedom (mala butch lezbijka koja je trenutno u sretnom braku, a i nije više toliko butch) igrala doktora. Da, zbilja je ovo by the book. No, nije bitno to što je moj lezbijski početak bio kao iz nekog lošeg američkog filma jer je nastavak toga svega bio još gori. U osnovnoj školi postojale su različite simpatije koje sam jedino mogla priznati sebi u to vrijeme, ali po nekim istraživanjima svako dijete ima svoje biseksualnu fazu tako da ne bih rekla da sam bila mala lezbica u osnovnoj, ali sam već tad imala jasnu sliku da me više privlače cure nego dečki. Mogu vam iskreno reći da je taj osjećaj i ta činjenica da sam na još jednom polju drugačija od drugih bila prilično poražavajuća za moju tad prilično poljuljanu psihu i još poljuljanije samopouzdanje koje nije bilo toliko vezano uz moju seksualnost u razvoju koliko u prilično razje*anu situaciju koja se svako večer odvijala u toplini, ili točnije reći, hladnoći moga doma. Otprilike pri ulasku u pubertet i samom dobivanju prve menstruacije (Kraljica je uzviknula oduševljeno da sam konačno postala žena nakon što sam joj u šoku sa nekih 11-12 godina došapnula kako mislim da imam hemeroide iako sam zahvaljujući Rodu prilično znala što je menstruacija, ali sam smatrala kako sam ipak možda premlada da se to meni dogodi), moje samopouzdanje je bilo na nuli. Bivajući jedino dijete u razredu s razvedenim roditeljima, povukla sam se u sebe i u svoj svijet knjiga koje su mi pružale tu toliko potrebnu utjehu koju nisam mogla naći nigdje oko sebe. Čitajući i družeći se s jednim poznatim hrvatskim piscem za mlade, razvijala sam svoj mozak u neočekivanom smjeru koji mi je olakšao da se svakodnevno suočavam s ljudima koji i nisu bili toliko crni i bijeli (zli i dobri) na način kako je to bilo naglašeno u mojim knjigama. U tim trenucima, ništa mi nije bilo jasno. Mislila sam da knjige ne lažu. I sjećam se svojih fascinacija s mnogim glumicama, sportašicama i pjevačicama; to nikako nisu bile fascinacije nečijim talentom nego samom karmom za koju sad mogu provjereno reći da je bila lezbijska koja mi je dala naslutiti kako se tako ne bi trebale osjećati djevojčice u razvoju.

Srednja škola me prilično promijenila u jednom neočekivanom smjeru koji je u biti dalje označio moj put odrastanja prema činjenici da ću jednog dana moći glasno izreći da sam lezbijka. Dečke nikad pretjerano nisam gledala, iako sam se često prilagođavala društvenim normama i imala kao neke dečke, no uvijek sam pomalo ispod oka promatrala djevojke oko sebe na način koji i nije bio tako uobičajen. Tješila sam se, svi su takvi, sigurno su svi takvi. Katarzična promjena došla je kad sam se prvi put smrtno zaljubila i to u djevojku. To je vjerojatno bio prijelomni trenutak u mojem životu koji je u tim vremenima na skoro svakom polju bio u raspadu i ljubav mi je došla kao slamčica spasa. Te prve ljubavi ili traju cijeli život ili te osakate za cijeli jedan život i onaj nakon toga. Moja prva ljubav me naučila kako ne treba prečesto vjerovati ljudima – potvrdila je to i više nego jedan put. I toga se pokušavam i dan-danas držati. U međuvremenu nisam bila sama sa sobom – Moj Rod i ja smo si, u nekom prečudnom scenariju tipičnom samo za nas dvije, priznale da smo lezbijke. I to je također označilo jedan bitan trenutak mojega odrastanja. Od tad, postalo mi je jasno kako je Moj Rod moja najbolja prijateljica i kako smo povezani tom krvnom i gotovo telepatskom sponom koju je nemoguće razbiti vanjskim utjecajima. No, Moj Rod je već odavno bila na Sceni i mogla mi je dati prilično jasne upute o ponašanju iako sama nije bila baš neka svetica. Mogu reći kako su naši razgovori o ženama prilično utjecali na moje kolumne, iako sam često bila žrtva vrlo lošeg savjeta mojeg blesavog i pretjerano zaigranog Roda koji je veliku većinu svojeg slobodnog vremena provodila u Rupi.

Fakultet mi je, jasno, prošao u znaku jako duge veze o kojoj sam pisala prije cca godinu dana te mislim kako me bivanje u tako dugoj vezi ipak pomalo unazadilo u mojem lezbijskom odrastanju. Uglavnom se glavne stvari dešavaju na početku dvadesetih, zar ne? E pa ja sam bila gotovo pa u braku od svoje 20. do svoje 25. godine i nakon prekida sam došla na Scenu više izgubljena nego s određenim putem. Znala sam jedno – moram nadoknaditi sve što nisam napravila i mogu vam priznati da sam u ovih par godina odradila i više nego što je bilo potrebno. Odlaziti na lezbijske partije. Biti okružena LGBT ljudima. Cijeli taj niz događaja, veza i vezica, na kraju me gurnulo i u kulturni LGBT aktivizam u kojemu se nalazim i danas.

Tako je rođena Hipster Dyke.

Otkad je zaživio moj alter ego u naličju kolumnistice koja je više sarkastična nego realna, mnoge stvari su se promijenile i čitajući svoje kolumne po nekom kronološkom redu, često se pitam, zar sam se toliko promijenila? Mogu reći kako sam uz sve vas koji ovo čitate odrastala. I mogu priznati da sam osjetno odraslija sad nego prije skoro dvije godine kada sam počela pisati o lezbijkama, a nadam se kako ste i vi odrastali skupa sa mnom. Pitate se sigurno, zašto sad ovo sve, zar se Hipster Dyke umirovljuje? E pa dragi moji, ovo je moja 42. kolumna, a svi znamo koje je duboko značenje broja 42.

Ergo, ne idem nikamo. Htjela sam vam svima samo zahvaliti i objasniti zašto sam pomalo ozbiljna u posljednje vrijeme.  Čitamo se opet za dva tjedna jer sam primijetila neku pomutnju na Scenu koju sad moram iz nekog prikrajka upratiti kako bi dala sarkastičan presjek što se ponovno dešava u Lezbo Drama Landu. Drama on, you all i zapamtite – zajedno smo skupa i samo zajedno možemo promijeniti svijet! 😀

Leave a Reply