PITCHKANTERIJE BY KOSMOGINA: erotska proza iz pera Biljane Kosmogine. Štivo koje nije za moralne vertikale, svakako će u svih ostalih izmamiti smijuljenje, ali i “Aha!”-moment. Priče balkanske queer kraljice možete na stranicama Queer-hra iščekivati u mjesečnom ritmu.

Usred gomile obaveza i paklene popodnevne žege, morala sam otići do moje prijateljice Mile, da bih joj vratila srebrnu kožnu Moninu tašnicu koju mi je posudila još prije mjesec dana, za odlazak na kazališnu premijeru. Na to sam u međuvremenu sasvim zaboravila, pa sam se pokušala iskupiti buketom roze krizantema, znajući da ih Mila obožava.

Kod Mile sam zatekla njezinu prijateljicu koju nikada ranije nisam vidjela. Na mene je isprva ostavila negativan dojam. Dok smo srkutale hladnu nessicu, Mila je lakirala nokte, ja sam brbljala kao navijena, a ta cura mi je išla na nerve jer je samo sjedila i šutjela. Za stolom je sjedila pogureno, oborene glave, kao neki krivi riječni panj povijen nad vodom. Otsutnog pogleda je blenula ispred sebe, mršavim, prozirnim dlanom gladeći crvenu salvetu pored šalice s kavom. Čak nije ni pušila. Shvatila sam da je teška depresivka ili je možda prikrivena psihotičarka na jakoj terapiji ljekovima. Nakon pola sata sam izgubila strpljenje pa sam je pokušala malo zajebavati, ali mi ni to nije pošlo za rukom. Nije reagirala na moja bockanja da je preterano elkoventna i da od nje ne mogu doći do riječi. Pitala sam je da li joj je hladno, ali umjesto odgovora, ona je popila gutljajčić kave i nastavila da prstom pravi zamišljene krugove po salvetici na stolu. Imala je blijedo lice, isturene jagodice, upale obraze i bezbojne pune usne, što je bio zanimljiv kontrast s njenom crnom dugom, kosom do pola leđa, tankim obrvama i smeđim očima uplašene srne. Mala glava na žgoljavo tijelu se jedva pokretala na tanušnom vratiću. Bila je premršava za moj ukus, takoreći anoreksična, kao neuhranjena djevojčica. Njezin glas je bio iznenađujuće dubok, baršunast i milozvučan, i nije nimalo odgovarao njenoj pojavi. Kada joj je Milina mačka skočila u krilo, ta žalosna vrba se u trenu transformirala, nasmiješila i zasijala, zasenjujući buket krizantema koji se u kristalnoj vazi širio između nas. Njezin osmijeh me je zakucao. Sačekala sam da se nakani da pođe od Mile, pa sam iskoristila priliku da krenem sa njom, da bih je otpratila u bilo kojem smjeru, ako mi to dozvoli.

Ljubica nije bila tako konfuzna, dezorijentirana i smotana, kako mi se to u prvi mah učinilo. Kada smo otišle od Mile, hodale smo ulicom lagano, besciljno, i ona mi se otvorila kao biserna školjka dugo ukopana na dnu mora. Spontano mi je povjerila svoju muku kao da smo najbolje prijateljice koje se dugo nisu vidjele. Ja sam je pažljivo, opčinjeno slušala, dok mi je iznosila svoje najintimnije tajne. Ljubica je bila duboko nesretna jer je već godinu dana bila udata za čovjeka koga nije voljela. To nije bio čovjek, bio je monstrum, tiranin i sadista. Imala je 23 godine i studirala je veterinu, a on je bio njen profesor na fakultetu, 15 godina stariji od nje. Za njega se udala jer je bila primorana, a on je govorio da je to najbolje što joj se u životu dogodilo, te da je on njezin veliki spasilac, mentor, odgajatelj i učitelj. Bio joj je prvi muškarac u životu, jer se do tada zaljubljivala samo u žene. U veliki grad je došla na studije iz male sredine i bila je nesigurna, nezaštićena i usamljena. Kada ju je poslije ispita iz Farmakologije silovao u svom kabinetu, njezino znanje je ocijenio sedmicom. Mjesec dana je bila van sebe, u paranoji, i nije izlazila iz kuće. Ali on je iz studentskog dosijea saznao njezin broj telefona i adresu na kojoj je živjela u iznajmljenom stanu sa cimericom. Pozvao je Ljubicu i zaprijetio joj da može da se oprosti od fakulteta ako se ne potčini njegovoj volji. On ju je ucjenjivao, maltretirao, seksualno eksploatirao, degradirao i napravio od nje svoju robinju. Tako osjetljiva, gracilna, krhka i nesnalažljiva, bez ikakvog oslonca i zaštite u velikom gradu, potpuno mu je odgovarala. Na njegovo inzistiranje, Ljubica se uskoro preselila kod njega, a njihovu vezu i općinsko vjenčanje su držali u tajnosti od kolega – studenata, profesora i rodbine, sve dok ona ne diplomira i ne upiše specijalizaciju. Otkad se za njega udala, Ljubica više nije dala nijedan ispit. Zapela je na trećoj godini i živjela zakopana, kao u otškrinutoj grobnici, uz svog muža sadistu, uvaženog profesora.

Sjedile smo na klupi u parku dok nije završila svoju priču. Suze su mi tekle niz obraze. Mrzila sam tog zlotvora a u nju sam već uvelike bila zaljubljena do ušiju. Saosjećala sam sa njenom patnjom. Nesvjesno sam držala njenu ruku među svojim dlanovima i stiskala je, slušajući je, kao u transu. Muž joj je bio u Frankfurtu, na trodnevnoj konferenciji o Veterinarskoj farmakologiji i toksikologiji. Vraćao se sutradan. Iz parka smo otišle kod nje kući.

Njihov prekrasni, luksuzni stan se nalazi na posljednjem katu nebodera u novom kvartu, udaljenom dvije tramvajske stanice od Veterinarskog fakulteta. Nikad nisam na jednom mjestu vidjela toliko knjiga o životinjama i njihovom liječenju. Njen muž je obožavao životinje, ali je ljude mrzio iz dubine duše. Naročito žene. Prva žena mu je poginula u saobraćajnoj nesreći prije šest godina. Bila je Ljubicinih godina, pred porodom, i sumnja se da je izvršila samoubojstvo, jer se negdje na periferiji u punoj brzini automobilom zakucala u stup pored ceste iz nepoznatih razloga. Ostatke njenog trudnog tijela su jedva izvukli iz zgužvanog lima obmotanog oko stupa. Spasila se njega. Mila je bila njezina dobra prijateljica, pa je Ljubici ispričala sve vezano za ovu tragediju, pošto je znala dosta užasnih detalja iz njihovog života. Profa je bio udžbenički primjer klasičnog psihopate, iako je bio vrlo cijenjen stručnjak i odavao dojam dobroćudnog, ljubaznog susjeda.

Pokazivala mi je ožiljke kojima joj je išarao leđa, trbuh i bokove. Ljubila sam ih dok su mi suze nekontrolirano kapale po njima. Ona nije plakala, jer je su joj suze odavno usahle. Plakanje je bilo strogo zabranjeno i kažnjavalo se batinama. Preostali su joj samo očaj i beznađe. Provele smo katarzičnu noć. Samo smo se ljubile i mazile. Nismo se usudile da idemo dalje jer smo bile u takvom emotivnom naboju u kojemu za seks nije bilo mjesta. Seks se prakticira pod sretnijim okolnostima. Ali naše duše su se spojile i umrsile kao da su stoljećima zajedno. Ta noć je preokrenula naše sudbine. Poželjela sam da nikada više od nje ne odem. Nisam smjela da je prepustim monstrumu. Ubio je svaku nadu u njoj, ali sam ipak uspjela joj probudim i rasplamsam vatrenu iskru pobune. Oko ponoći smo počele kovati urotu. Obrisale smo pažljivo sve moje otiske prstiju sa ravnih površina u stanu. Pred zoru smo zaspale čvrsto zagrljene, umorne i spokojne, jedna drugoj u naručju.

****

Pozvao je Ljubicu telefonom nekoliko puta na mobitel i na kućni broj, ali mu ona nije odgovarala. Dobila je poruku koju mi je pokazala: «Gdje si govno moje malo smrdljivo? Zar ne znaš da ti muž dolazi? Avion iz Frankfurta slijeće u 16,40 hoću da me dočekaš na aerodromu!» Nije mu odgovorila. Sljedeća poruka je glasila: «Krenuo sam taksijem s aerodroma, ako te ne nađem doma desiće se zlo.» Nije mu odgovorila. Izašle smo zajedno van, zaključavši vrata. Dala sam joj ključeve svog stana i poslala je tamo.

* * * * *

Kada je ušao u stan zatekao je sve na svom mjestu, sem Ljubice. Spustio je prtljag nasred sobe jer je na stolu ugledao rukom ispisanu poruku: «Sunčam se na našem krovu». Poludio je. Tako se ne dočekuje suprug sa službenog puta. Stisnutih pesnica, zaškripao je zubima i pomislio: «Gotova je! Smoždiću je!» Pošao je na krov ostavivši poluotvorena vrata stana. Krovnu terasu inače nitko od stanara ne koristi, osim u rijetkim situacijama kad bračni par umirovljenika iz prizemlja namješta TV antenu. Svi drugi su odavno priključeni na kablovsku. Vrata terase su zaškripala kada ih je otvorio. Nije ugledao Ljubicu, pa je morao zaobići oko vešernice koju je mladi bračni par adaptirao u stambene prostorije. Oni su već tjedan dana bili na godišnjem odmoru, a Ljubici ostavili ključ da bi im hranila mačku i zalijevala cvijeće. Kada je čuo da je ostvarila tu bliskost sa susjedima, a da ga prethodno nije pitala za dozvolu, šutirao ju je po sobi kao nogometnu loptu.

Strpljivo sam, bez trunke treme sjedila na vrhu zgrade, na krovnoj terasi i čekala ga skrivena iza nekadašnje vešernice. Čula sam škripu vrata i vidjela kad je ušao na terasu. Pozvao ju je ljutito: «Ljubice!», i znala sam da je blizu. Skočila sam na njega kao panter, uhvatila ga za košulju, poremetila mu balans nogom i kao vreću ga prebacila preko betonske ograde u dvanaestokatni ambis ispod nas. Nije imao vremena da reagira, padao je bez glasa, vjerojatno do zadnje sekunde nesvjestan šta mu se događa. Žao mi je što nije patio dok je umirao. Ne sjećam mu se lica, ali pamtim njegovu kariranu drap košulju upasanu u lanene hlače, platneni smeđi kaiš i bordo sandale, bez čarapa.

Ljubica to nikad ne bi smjela i ne bi mogla da uradi. Ali ja sam krupnija, snažnija i brutalnija od nje, no ni izbliza tako brutalna kao njen muž. Lako sam se riješila omalenog tiranina uvježbanom judo tehnikom bacanja «koshi-waza», zahvatom harai-goshi. Napokon neka konkretna korist od džudoa, poslije toliko godina.

Preko zida nisam ni pogledala, već sam odmah otrčala do njihovog stana na kom su vrata bila poluotvorena. Sa stola sam pokupila cedulju koju mu je Ljubica ostavila da bih je kasnije uništila. Stavila sam sunčane naočale i sišla liftom do prizemlja solitera, a zatim mirno izašla van na ulicu. Nikoga nisam srela sem jedne djevojčice s loptom. Profa je pao s druge strane zgrade, tako da njegovo tijelo nisam nijednog trenutka vidjela, ali kada sam krenula niz njihovu ulicu, čula sam galamu iza sebe i bila sigurna da je pronađen. Nisam se okretala, no tek tad me je stigla panika i koljena su mi počela klecati. Na drugom raskrižju sam Ljubicinu cedulju iscepkala u komadiće i bacila u smeće, zaustavila taksi i otišla u moj stan gdje me je ona čekala. Pala mi je u zagrljaj. Smejale smo se kao poludjele, govoreći jedna drugoj: «Gotovo je, gotovo je!»

Policiji smo rekle da je Ljubica od podneva u posjeti kod mene, tako da nije dočekala svog muža u stanu. Razlog njegovog samoubojstva je ubrzo isplivao na vidjelo. Ljubica je djelovala slomljeno. Plakala je napokon slobodno kao kiša, rekavši im da on nikada nije mogao prežaliti gubitak prve žene i nerođenog djeteta u saobraćajnoj nesreći, da je sebe krivio za njihovu smrt i da je postajao sve mračniji, bez obzira što se njome oženio i što mu je karijera bila u usponu. Policiji je bilo jasno koliko je profesor nervno popustio, jer su pročitali telefonske poruke u kojima najavljuje tragediju. Ta slabašna jadnica mu očito ničim nije mogla nauditi. Svima je bila krajnje čudna njegova odluka što nikome nije priopćio da se ponovo oženio, niti su se s bilo kim privatno družili. Savjest ga je očito toliko pekla da ga je na kraju i ubila.

Mila je također potvrdila policiji da je profa bio neuravnotežena ličnost, sklon izolaciji i samodestrukciji. Mene nitko nije saslušavao, jer sam ja nova Ljubicina poznanica koja profu nije poznavala, niti sam ikada ranije bila kod njih. Našla sam joj se pri ruci kao utješiteljka u teškim trenucima, pomažući joj oko organizacije pogreba, koji je financirao univerzitet. Potom sam se preselila kod nje, gdje i danas živimo, radujući se svakom novom danu kao prazniku.