autor:

Prije par dana, kako to uvijek biva, uputila sam se na jedan prilično dobar koncert za koji sam bila sigurna da neće biti previše lezbi, a ni pedera. Treba to svakoj prosječnoj lezbi s vremena na vrijeme da se sjeti kako postoji više dijelova nje kao osobe, osim onog lezbijskog dijela kojeg velika većina lezbijki koje poznajem njeguje, a i ja skupa s njima. Iskreno, često sjedim na podu, okružena praznim šalicama kave, papirima, knjigama i pepeljarama te se pitam kako sam zaboravila što sam bila prije nego sam stupila na scenu. Da se razumijemo, vodila sam prilično bogat socijalan život koji je samo onako usputno spominjao svima oko mene da sam lezbijka, ali nikada to nije bila moja primarna odrednica – dakako, prije par godina, u cijelom tom nekom procesu otkrivanja sebe same, moje lezbijstvo je najviše došlo do izražaja od svih mojih vrlina i mana.

Sretna sam lezba

Često se probudim ujutro i pomislim – vau, kako dobar dan u Zagrebu za biti lezbijka. Događanja ponekad ima, ali i vrlo često nema, bez obzira na jaku LGBT kulturnu scenu te se s dolaskom ljeta, završetkom sezone svih LGBT friendly događaja u meni po prvi put pojavio onaj osjećaj kao da mi nešto i inače nedostaje u mojem malom lezbijskom životu ( i ne, nije još jedna mačka, niti ikakva životinja). Možemo reći kako sam jedna od rijetkih prilično sretnih lezbi – nakon dugo vremena našla sam nekoga tko me razumije i s kim mogu konačno pričati o velikoj većini stvari koje isproducira moj uvijek hiperproduktivan mozak, bez obzira na upitnu ostvarivost i s kojom, mogu se usuditi reći, sam zaista kompatibilna. Konačno sam našla nekoga s kim mogu hodati po opskurnim koncertima deračke glazbe i agresivnih gitara – a i da vam iskreno kažem, konačno neka djevojka voli kratke hlače kao i ja te čak spava u krevetu s ogromnim plišanim dinosaurom koji su mi inače drage životinje otkad sam pogledala Jurassic Park u kinu davnih dana.

Katarza na koncertu ili je*ate kol’ko nas ima?!

I tako stojimo ja i moja zaista bolja polovica na koncertu koji je više od svega bio katarzičan nego išta drugo i u nekim trenucima nas je zaista ponijela glazba do te mjere da smo se morale poljubiti bez obzira na okolinu. Iako su lezbijke pomalo na tapeti u posljednje vrijeme te su dva hrvatska grada pokazala veliku dozu lezbofobije(napadi u Splitu i Zagrebu), nekako nas ta činjenica nije dirala i otvoreno smo izmjenjivale nježnosti – zanima me samo kakav čovjek moraš biti da napadneš dvoje ljudi (bez obzira na spol) koji su očigledno zaljubljeni. Zanima me to zaista, no o lezbofobiji ćemo neki drugi put pošto zahtjeva jedno solidno sociološko i psihološko seciranje napadača. Nakon par poljubaca, ipak sam se osvrnula oko sebe, spremna obraniti nas od bilo kakvih dobacivanja ili krivih pogleda i primijetila sam jedno – ljudima oko nas je bilo jedino bitno slušati tu predivnu glazbu. Kako sam u nekom trenutku ožednjela, prošetala sam se malo kroz prostor te promatrala ljude – oni su slični kao i ja – nose majicu s logom omiljenog benda, imaju ugodne tenisice na nogama, vjerojatno su došli na koncert zabrinuti jer ne znaju kako i otkud će platiti te uvijek visoke račune, traže nekoga s kim će podijeliti svoje brige i svoja veselja. No, ono što me zbilja začudilo jest da smo moja draga i ja te još jedna djevojka bila jedine lezbijke, odnosno biseksualne žene na koncertu. Što me pomalo i iznenadilo na ugodan način. Mozak je krenuo i hiperproduktivan mod te sam na brzinu zaključila kako su žene koje vole žene te večeri činile čak tri posto populacije publike. To je, ako uzmemo u obzir da je moj gejdar često pogrešiv u posljednje vrijeme te da postoji mogućnost da ne razlikujem pankericu od alternativne lezbe, prilično OK brojka za jedan alternativni koncert koji je ukazao da je to možebitni postotak sveukupnog stanovništva koje čine lezbijke.

Ta brojka me dovela do razmišljanja u biti… Postoje li uopće lezbijke kao subkultura? Usudit ću se reći da postoje, ali i nama samima nije jasno to naše postojanje… Zašto? Jer postoji previše pod-subkultura koje obično ne uvažavaju jedni druge, a samo to neuvažavanje dolazi već od samog mjesta okupljanja lezbijki. No, pokušat ću vam dočarati kakav je (barem po meni) presjek lezbi u gradu Zagrebu, barem po mjestu okupljanja za sve one izgubljene lezbijke koje se žele vratiti na lezbijski put ili koje dolaze u Zagreb pomalo studirati.

Gdje naići na lezbijke?

Prvo moram spomenuti vimpuše. Djevojke koje se okupljaju u kafiću sličnog imena koji je jedan od najstarijih (barem meni) poznatih okupljališta lezbijki. Načula sam kako ih nema baš često više na okupu, ali da postoji još par revnih vimpuša koje se okupe na kavi ili pivu, čisto da nadoknade stare dane kada je ovaj kafić u tajnom gej prolazu bio poprište veselja, drame, suza i smijeha. Vimpuše su poseban krug lezbijki koji je na prvu prilično zatvoren za nove članice, ali nakon nekog vremena, shvatite kako je to zaista kriv dojam – sve biva lakšim nakon koje čaše, pa tako i sam proces socijalizacije. Ono što me impresioniralo oduvijek kod vimpuša je zbilja različit presjek lezbijki koje se okupljaju u toj ugodnoj birtiji. Bilo ih je svakakvih – od fatalnih do beksteberskih, pa cajkuša do tegansarastih, onih zatvorenih pa do onih preglasnih. Vimpuše su zaista dale jedan bogat uvid u lezbijski život grada Zagreba i zaista mi je žao kako jako rijetko zakoračim u tajni gej prolaz. Daleko je to od onih dana kada si u svakom trenutku imao s kim popiti popodnevnu kavu te razglabati o svakodnevnim temama koje se tiču svih nas. Priznajem i sama sam bila vimpuša u jednom podužem periodu života i ljude koje sam upoznala tamo, još uvijek cijenim i možda je zaista vrijeme da se u ove ljetne dane uputim na jednu kavu i malo popričam s lezbama koje nisam vidjela već neko duže vrijeme.

Logičan slijed događaja je spomenuti i jedno mjesto blizu tajnog gej prolaza koje se našlo u žiži događanja nakon što su zabranili curama da se poljube u kafiću. Neću raditi nikakvu reklamu jer, evo javno priznajem, nisam pretjerani fan tog mjesta. Prestala sam biti fan sa zabranom pušenja jer ispijanje kave bez cigarete je jednoj lezbi koja cijeni nikotin pravo mučenje. A i kad su vratili pušenje, kao da je to mjesto izgubilo onaj šarm koji je imao s mojih 18 godina. Da, uglavnom ćete naletjetii na malo mlađu lezbijsku populaciju s pokojom zalutalom ekipom malo starijih lezbi koje cijene čisti wc i postojanje wc papira u svakom momentu večeri. Usudit ću se reći kako sam tam prvi put ugledala i percipirala hipster lezbu u pravom smislu značenja riječi hipster – istetovirana, ispirsana, obučena po skejterskoj modi – i to cijelu grupaciju takvih! Dakako, nisam prisluškivala koje su im teme razgovora, a i postotak mladih i lijepih pedera mi je dao jasan znak kako su lezbe možda uletjele na „tuđi“ teritorij… Ili je pravilo da je to hipsterski kafić? Nisam sigurna još uvijek.

Nedaleko od tog kafića je još jedna poznata lezbijska terasa. Znam jedino da Moj Rod tamo voli popiti kavu tako da se uglavnom s njom tamo nalazim na obiteljskim sastancima. Tad baš nemam neku želju promatrati ima li lezbi jer Moj Rod i ja uvijek imamo bitne teme koje moramo raspraviti (kada ćeš završiti faks, kada ćeš naći pošteni posao, vrijeme je da se zaposliš u korporaciji, a kad ti je ispit, a diploma, kad ćemo na more, što misliš, da li je 5000kn previše za jedan zbilja super šator?). OK je ta terasa, iako je ponekad previše ljudi i čovjek ne može čuti svoje misli, a kamoli voditi iole kvalitetan razgovor.

Načula sam da se grupica s jednog lezbijskog foruma okuplja i u jednom kafiću u dvorištu na početku Ilice pa sam i tamo bila par puta. Mislim kako nisam uspjela „ubosti“ dan okupljanja ili nisam uspjela uloviti pattern kako se i kada okupljaju tako da ne mogu sto posto potvrditi kako ih tamo ima. Jedini put kad sam zaključila da možda tamo i ima lezbi jest kad sam došla na pivo sa svojim lezbama. Možda smo mi te cure koje se okupljaju i bune ostatak lezbijskog svijeta? Naravno, šalim se. Provjereno je, tamo se okupljaju i čini mi se da su još zatvorenije nego vimpuše – možda je najmudrije postati aktivan na jednom lezbijskom forumu i onda vidjeti kako se tamo stvari odvijaju pa možda budete odabrane u to elitno lezbijsko društvo.

Često viđam lezbijke i u jednom kafiću u Tkalčićevoj koji je svoj lesbian friendly status zaista zaradio udomljavanjem jedinog lezbijskog partija u Zagrebu. U tom kafiću možete naići na svakakve lezbijke – uglavnom na one koje vole plesati preko tjedna ili koje su došle sliniti nad konobaricom koja vas posluži uz nadasve šarmantan osmijeh i uvijek posebnu rečenicu „Nabijem vas“ , lezbijke diljem terase doslovce bivaju šarmiranima. Jedino bitno u tom kafiću je da volite glazbu i da cijenite opuštenu i toplu atmosferu koja tamo vlada svakim dijelom dana, ali i godine.

Dobro su nam rekli: stari se

Koliko sam upućena, mislim da su ovo jedina mjesta na kojima se u užem centru okupljaju lezbijke. Postojalo je još mjesta koje su s vremenom polako izgubila svoj šarm, lezbijke su se ukućile, ostarjele i zaposlile. Evo, imate jednu ostarjelu lezbu koja ovo tipka ovaj tren. To je to. Svi mi s vremenom postanemo stara i umorna lezba kućanica koja radije svoje večeri provodi uređujući vrt, jedući sir i ispijajući vino nego da divlja po klubovima sa ostalim lezbijkama. Vjerujem kako je to put koji čeka svaku od nas nakon što odradimo svoj dio divljanja. A što sad? Diploma, korporativni posao, peglanje košulja i pokušaj bivanja odraslom lezbijkom. Sretno nam svima s takvim razvojem situacije drage moje lezbijke – i ne zaboravite, onaj tren kad krenete sumnjati u svoje lezbijstvo, možda je vrijeme za povlačenje na neko vrijeme. Jake smo kad smo sigurne u sebe, a kako je brojka na koncertu pokazala, očigledno nas ima dovoljno da pokušamo zajedničkim snagama ovaj svijet napraviti ugodnijim za svoje postojanje.