FESTIVAL | QUEER-O-KLUB | RJEČNIK | VODIČ

Amnestirati sebe samog

objavljeno:

27. 06. 2012.
Amnestirati sebe samog

Hiperinflacija emocija: Prodaja ega

Amnestirati sebe samog

Čovjekova sposobnost da obožava odgovorna je za sve njegove zločine.”Émil Cioran

Često se sjetim svog zadnjeg odnosa. I dalje uspoređujem sve potencijalne odnose s tim prošlim. Svi su mi u odnosu na njega ostali iznimno nezanimljivi. On je bio sjajan čovjek. Mislim da je i ostao. Nisam imao snage biti mu prijatelj. Puno previše me je povrijedilo to što nisam bio obožavan. Tako sam si ja to objasnio.

Mislim, naravno, dalo bi se o tome jesam li bio ili ne obožavan, ali o.k. – nisam imao taj osjećaj. A osjećaj je u kulturi u kojoj živimo najneopovrgljiviji argument, zar ne? Ono što me zanima više (od same činjenice da li sam bio obožavan ili ne) je otkud potreba za obožavanjem? O.k., imamo naloge iz propagandnog svijeta u kojemu živimo. To polazište da svi imamo pravo biti sve što želimo, raditi sve što želimo, biti voljeni, poštovani, cijenjeni implicira neku vrstu ideje obožavanja nas samih od Drugih, NE NUŽNO OD NAS SAMIH. Zar ne?

Dakle, ja sam to tako filmski i shvatio. Mislio sam da me se mora obožavati i da to mora biti startna pozicija za moje ljubavne odnose. Nije mi bilo bitno koliko ja obožavam tog nekog. Znao sam da mogu isperformirati taj osjećaj jer je taj osjećaj jedini vrijedan uvježbavanja.

Tako sam mislio. Znao sam da ne lažem kada performiram već da se samo uvježbavam (naime, vjerujem da se može ODLUČITI voljeti, da se može ODABRATI LJUBAV  i da je sve samo stvar vježbe, i u tim pitanjima, pitanjima srca).

Tako mislim i dalje.

Mislim da potreba za obožavanjem ide iz onog mjesta koje zovemo elementarnom nesigurnošću. Meni osobno to ne znači previše. Ja ne znam što znači nesigurnost. Ne, naravno, zato što nisam nesiguran nego zato što mi je to toliko (pre)iskorišteno mjesto, toliko izlizan argument da više ne mogu zamisliti da u njemu /njoj ima ikakvog sadržaja, ikakve krvi, mesa. A onda posredno i mojih odlika. Ili vas i Vaših. Čak u samoj riječi: nesigurnost.

U tom smislu smo svi transparentno – nesigurni.

Nesigurnost koja podržava ideju obožavanja je u svojoj strukturi formirana idejama besmrtnosti, vječnog stapanja i pripadanja zajednici.  Znači još jednim ideološkim sklopom, ideološkom matricom nekih tamo religija. Ne moramo ih imenovati, nadam se.

Nesiguran sam.
Projiciram. Izmišljam. Samoobmanjujem. Varam. A vi?

Ideja je, kako ja to vidim, amnestirati svoje postupke. U što skorijoj budućnosti. Oprostiti sebi samom. S obzirom na sve. Sve što se oprostiti da ili ne da.  Skup je to i možda startno nezahvalan koncept  jer u odnosu na druge ljude možete ispasti kao samodopadni, nesvjesni, kao da se precjenjujete, itd.  Međutim, čini mi se da je to jedini „nalog“ koji morate sami sa sobom, a posredno i s Drugima „potpisati“.

I da, znati da uvijek imamo očekivanja. Velika, sapunjasta, slatkasta, slana, ljuta, mala, nikakva,ali unatoč svemu ipak- nekakva . Imamo ih. I to je o.k.  To je O.K. !! Uvijek dolazimo sa setom očekivanja. U sve i pred svakog. Samo je tog dobro biti svjestan. Reći „nemam očekivanja“ je ravno reći „mrtav sam“, a to se može samo figurativno reći, nikako kada ste odista mrtvi. Tvrdim, ipak.

Naime, neki dan sam u jednom večernjem ispijanju vina s divnim ženama uvidio da je počelo kružiti uvjerenje da se željeti jasno i glasno – ne smije?! Da je to problem. Da je to glupo, jadno i slabo. To uvjerenje naravno, nije čudo da se vraća „u modu“. Par je razloga tome: nastavlja se održavati ideologija „velikih ljubavi“, „odabranih ljudi“, „odabranosti“, „super heroja“. Uvjerenje da je nešto izvan Vas i Vašeg života idealno hrani industriju jer tada morate i morate i morate naplaćivati usluge za samoopstojnost svog identiteta.  Optužite koju god želite industriju koja vrti ozbiljne pare. Nećete pogriješiti. Bez brige.

Ljudi počinju biti uvjereni da je biti iskren glupo, a biti neiskren („taktičan“) super. Pomiješale su se ljubavna i poslovna ideologija. Pomiješali su se jezici. Ništa novo. Ništa nerješivo.

Valja se vratiti izvorima jezika u polju djelovanja kojemu jeste: bilo ono ljubavno, poslovno, drugarsko, prijateljsko. Nije važno. Posebni su to jezici i posebnima ih valja tretirati do trenutka dok se ne stope u univerzalni, ali to je tek vjerski prijedlog, to je tek Alkemičar. Ako ga se sjećate.

U tom smislu ohrabrujem potpisivanja „sporazuma sa samim sobom“. Predlažem u artikulaciji, već rečeno, naravno, već pročitano – svugdje, od pop knjiga do sapunica do pop muzike do crkvenih učenja, do „filozofija“.

Predlažem, ipak, ipak: da ohrabreno, uvjereno i samouvjereno odlučite tražiti ono što mislite da osjećate, ono što mislite da znate, ono što mislite da „možete“. Bez straha, molim.

Strah je iluzija, hrabrost je odluka, ali o tome neki drugi put. Ipak. Spomenuo sam to kao mantru. Dobra je, zar ne?

Naime, ja sam počinio ludost. Još jednu u nizu. Svidjela mi se jedna osebujna osobnost s Filozofskog fakulteta. Problem je naravno, identitet. Osobnost ima dvadeset godina. Pije pivo i čita Ujevića po gradu. Ima neke bljedunjave naotekle podočnjake. Liči na neke ideje mojih anđela. Bog zna koja je to reminiscencija u igri. Ali o.k. I od kada. Ali o.k.

Prošao sam takvu bajku prije par godina. Bio sam u stanju toliko izignorirati činjenično stanje na uštrb svojih želja i potreba da sam se gotovo „poništio“. A činjenično stanje je bilo da se osoba nije mogla odlučiti „što je a što nije“ te je shodno igrala na dvije fronte, s kim je kako mogla. A sa mnom je mogla na račun poezije dobiti i krv i meso. Moju krv. Moje meso. Naravno. I da, svi poslije su, uvijek iznova- to uspjeli.

Mislio sam da želim nešto što nisam želio.  Poništenje nam je u tim slučajevima zagarantirano. Ovo je bio kamen spoticanja, kamen prisjećanja, ponovno polaganje istog gradiva da vidimo jesmo li utvrdili iskustvo i možemo li dalje, u neka nova stanja. Još nisam shvatio što me zove tim i takvim osobnostima. Tim i takvim scenama. Tim i takvim nedostupnostima. Možda nikad i neću.
Bog nek mi je na pomoći. Samo da je samog sebe prihvatiti. I to valja ponavljati.

A sada na početak, na osnovnu ideju ove kolumne: amnestiranje sebe samog, svog, sebi. Tek onda drugima.

Razumijemo se?

Čim i ako uspijem javim.


Komentirajte!

Unesite komentar ili trackback s drugih stranica. Komentare mozete pratiti i putem RSS kanala.

CAPTCHA Image
Refresh Image
*

Spam protection by WP Captcha-Free

NEWSLETTER

Vaša email adresa:

QUEER, GEEK &OMG
I to se proizvodi


Hipster Dyke
Od L do Z


Srđan Sandić
Hiperinflacija emocija


Josipa Petek
Bi-spolarizacija


Igor Grabovac
Ružičasti stetoskop




Marino Čajdo
Cocktail


Dominik Colins
Qoohanje za romantike