autor:

Jedno od temeljnih načela Olimpijskih igara jest zanemariti razlike i neslaganja među nacijama, te se okupiti jednom u četiri godine na friendly natjecanjima. Iako je ovo mantra koju će ponoviti svaki istinski ljubitelj sporta, ne trebamo se zavaravati kako sportske arene, čemu je dokaz i trenutno europsko nogometno prvenstvo, nisu svojevrsna moderna borilišta interesa i ideologija – još od onih famoznih u Berlinu 1936. kada je Jesse Owens gotovo pa doslovno svojim nizom pobjeda pljunuo na nacističku ideologiju premoći bijele rase.

Ne iznenađuje stoga da se pitanje ljudskih prava često proteže i kada su u pitanju velika sportska natjecanja. Do Olimpijskih je igara ostalo nešto više od mjesec dana, a dok se sportaši i sportašice uvježbavaju za nastupe svojih karijera, Međunarodni olimpijski odbor suočava se s kritikama aktivista iz Velike Britanije, a i šire, koji pozivaju da se sve zemlje koje u svojim legislativama posjeduju anti-LGBT zakone službeno udalji s natjecanja. A brojka je nemala, čak njih 75!

Argument da politika i sport ne idu zajedno je potpuno promašen, zaključili su u analizi na Guardianu (klik) koja prati povijest „skandala“ na Olimpijskim igrama kada je u pitanju diskriminacija i borba za vidljivost; a slučajevi isključivanja sudionika nisu baš tolika novost. Prije dvanaest godina tako je Afganistan suspendiran zbog svog brutalnog talibanskog režima spram žena. S druge pak strane Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati ili Burnej nikada nisu diskvalificirani iako u čitavoj povijesti sudjelovanja na Igrama nisu poslali nijednu natjecateljicu!

Međutim, unatoč što je po pitanju rase, roda i invaliditeta Odbor potegnuo neke progresivne odluke – nigdje u povijesti modernih Igara nije bilo službenih referenci na gej, lezbijska i trans prava. A s obzirom da Igre predstavljaju jedinstvenu priliku da se baci svjetlo na diskriminaciju na osnovu seksualne orijentacije i rodnog izražavanja, kao najveći svjetski sportski event, ovo je i prilika za London (koji se svakako diči prefiksom gay friendly grada) da po tom pitanju nešto i učini. Tim više što je više od polovice od 75 homofobnih zemalja koje dolaze na Olimpijske igre u sustavu Commonwealtha, čiji su anti-gej zakoni zapravo ostavština iz doba britanske kolonizacije trećeg svijeta.

Neću politiku na svoju Olimpijadu

„Moo treba izaći iz ormara“, rekao je prominentni britanski odvjetnik Mark Stephens, a njegovim su se zahtjevima za suspenziju homofobnih zemalja pridružili Peter Tatchell te Amnesty International. Zajedno s ovim zahtjevima trojac je pozvao sve gejeve i lezbijke sportaše koji su u ormaru da se autaju na Igrama, a oni koji se ne osjećaju poželjno u svojim domovinama pritom prijave na azil u Velikoj Britaniji.

Iako u MOO-u primjećuju zahtjeve i kategorički tvrde kako „je bilo kakva diskriminacija nekompatibilna s idejom Olimpijade“ nisu pokazali kakav poseban entuzijazam da se s ovom obračunaju. Zasad. Potez kojeg mnogi aut sportaši smatraju potpuno kukavičkim. Tim više što će se pitanje protezati i nakon što londonske Igre prođu na drugim velikim natjecanjima.

Sportska natjecanja ovakvog kalibra dužna su promicati jednakost, nevezano radi li se o rasnoj i rodnoj diskriminaciji ili onoj na osnovi seksualne orijentacije. To što bi se sport u tom slučaju javno zabavio politikom i ljudskim pravima, mala je cijena za rezultat istinske jednakosti na njima.